GUALTIERO I SIMONE MOCENNI
Raznovrsna umjetnička ostavština pulsko-milanske umjetničke obitelji krasi Pulu
(Snimio: Mihael Stojanović)
Simone Mocenni-Beck nedavno je otvorio svoju izložbu "Oneiros" u galeriji Hermana u Puli. Simone je rođen u Milanu, ali njegova veza s Pulom je - neraskidiva.
Njegov otac Gualtiero, s Velog Vrha, preselio se u Milano gdje je izgradio uspješnu umjetničku karijeru koju je prenio na svoje potomstvo. Povezanost oca i sina s Pulom očituje se u činjenici da i dan-danas žive na relaciji Milano-Pula te da mnoge od njihovih skulptura krase naš grad. Mnoge od Mocennijevih skulptura krase Pulu, a s umjetnicima pričamo u epicentru njihova stvaralaštva, njihovom ateljeu na Verudi.
Gualtiero Mocenni - Čarobnjak kiše
Gualtiero Mocenni rođen je u Puli 1935. Godine, a u mlađim danima bavio se sportom, osobito košarkom, a na početku umjetničke karijere izrađivao je plakate za Pulski filmski festival - na samom početku te svjetski prepoznatljive manifestacije;
- Radio sam velike plakate. U periodu od 1955. do 1956. godine, stvarao sam vizuale za Pula Film Festival. 1954. godine, završio sam talijansku gimnaziju, a nakon završetka školovanja, upustio sam se u svijet rada. Tada sam imao privilegiju raditi pod mentorstvom poznatih stručnjaka poput arhitekta Bersilava Deželića, koji je bio poznat i po svojim radovima na crtanim filmovima, te Vladimira Udatnyja, autoru velike freske u ljekarni na Giardinima. Deželić i Udatny prepoznali su moj talenat te su me preporučili kao osobu koja će stvarati reklame za filmski festival. Dvije godine sam s predanošću obavljao tu zadaću, a potom sam odlučio nastaviti svoj profesionalni put u Italiji, priča Gualtiero.
Nakon što se oženio 1956. godine, preselio se u Italiju što je utjecalo na njegov umjetnički rad, prelazeći s pejzaža na apstrakciju te je razvio je svoj prepoznatljiv stil, istražujući forme i boje. Godine 1970. rođeni su blizanci Alessandro i Simone. Gualtiero je tada već istraživao svoj umjetnički izražaj u potpunosti. Njegove slike su pune oblika koji podsjećaju na strojeve, izlazeći iz šarenog krajolika ili se savijajući u slojeve i spirale te stvaraju jake vizualne kontraste. On istovremeno kritizira suvremenu civilizaciju i prikazuje njezin šarm;
- Milano je u moje doba bio kao New York i Pariz u svijetu umjetnosti, istaknuo je Mocenni za grad u kojem je početkom sedamdesetih imao osobne izložbe te sudjelovao na brojnim skupnim izložbama i osvojio nekoliko nagrada. Njegova izložbena aktivnost je bila vrlo intenzivna, a istovremeno je istraživao grafičke tehnike, uključujući linoleum, sitotisak i drvorez. Godine 1979., uz izložbe u Puli i Milanu, pridružuje se međunarodnom simpoziju u Jugoslaviji, što je otvorilo vrata novim iskustvima i mogućnostima, a u idućih nekoliko godina, sudjeluje u mnogim izložbama i projektima širom svijeta, stvarajući grandiozne skulpture koje ističu monumentalnost i unutarnju energiju, a najudaljenije skulpture nalaze se čak sedam sati vremenske zone od nas:
- Ja moram biti slobodan, putovao sam po cijelom svijetu. Neki od mojih najudaljenijih spomeničkih radova nalaze se u Meksiku. Stvorio sam dva u Guadalajaru i jedan u Mexico Cityju. Jedan od njih je u Zacetecasu, malom gradu Pancho Ville (revolucionar i meksički heroj op.a). Također, imam rad u Seattleu, a iz Meksika ću podijeliti zanimljivu anegdotu: Došao sam raditi spomenik i tamo sam dobio naziv "Čarobnjak kiše". Jer, upravo kada sam stigao u Meksiko, nakon što je prethodno dvije godine nije bilo, počela je padati kiša, otkriva stariji Mocenni.
Među neuobičajenim radovima ovog umjetnika, nalazimo i sedam grobnica: dvije u Vodnjanu, po jednu u Umagu i Štinjanu, te tri na pulskom groblju Monte Giro. Gualtiero je imao više od 300 samostalnih izložbi a među najvažnijima, osim u Milanu, Parizu nalazi se i hrvatski glavni grad, Zagreb. Sudjelovao je i na 50 kiparskih simpozija.
Zanimljivo je navesti da Heki, selo na Pazinštini, ima veliku koncentraciju skulptura Gualtiera Mocennija s obzirom na svoju malu veličinu, njih - čak dvije, šali se Gualtiero. Jednu od njih može se naći i na Google kartama, u street viewu.
Najimpozantnija pulska skulptura
Gualtiero je autor skulpture postavljene 1996. godine u Gortanovoj uvali u Puli. Umjetnik ipak nije zadovoljan konačnim rješenjem uređenja čitavog kompleksa.
- Nedostaje planirani okoliš koji sam pažljivo osmislio, stvarajući više prostora za ljude oko nje. Trebao je biti uređen mali park, omogućavajući ljudima šetnju oko skulpture koja je u geometrijskom središu. Iako je smještena na pravom mjestu, okoliš oko nje nije adekvatno uređen - trebala je biti i šetnica. Previše je automobila ondje, trebalo bi pokazati malo više poštovanja prema umjetnosti i umjetniku, okoliš oko skulpture trebao je biti uređen na način koji bi je istaknuo, objašnjava 90-godišnji umjetnik. U vrijeme postavljanja skulpture nije bilo kafića u blizini, a ona je smještena u središnjem dijelu.
Mocennijeva skulptura "Četiri elementa" iz 1990. godine, postavljena na Valkanama, predstavlja pak moćnu poruku o našoj suodgovornosti prema prirodi i njenim elementima. Impozantna umjetnina kojih gotovo deset metara visine, gotovo četiri metra širine i metra debljine, ona uprizoruje stilsku figuru koja oblikuje četiri osnovna elementa - zemlju, zrak, vodu i vatru, unutar minimalističkog obeliska. Ona nas poziva na introspekciju i promišljanje o našem odnosu prema prirodi.
Mocenni poziva na mudro promatranje, življenje u skladu s prirodom te očuvanje njenih resursa odjekuje kroz svaki detalj ove skulpture. U kontekstu sve izraženijih ekoloških izazova s kojima se suočava čovječanstvo, ova umjetnička kreacija postavlja temeljna pitanja o našoj ulozi u očuvanju planeta.
Kroz simboliku vode, životnog elementa koji je od ključne važnosti za sve oblike života na Zemlji, ovaj umjetnik u devetom desetljeću života podsjeća nas na važnost njenog očuvanja i naše povezanosti s prirodom. Voda, kao simbol života, igra centralnu ulogu u cjelokupnoj poruci skulpture uprizorenoj na Valkanama.
- Skulptura nije samo umjetničko djelo, već poziv na akciju i osvještavanje jer potiče na promišljanje o našoj odgovornosti prema prirodi i budućim generacijama, pojasnio je Gualtiero.
Najvažnija Gualtierova skulptura, ipak, kako sam smatra, ona je na Vidikovcu, pod nazivom "Spomenik Puli", ili "Brod", podignuta 1979. godine.
- To je spomenik gradu Puli i Puljanima, poput mene koji sam odavdje otišao i vratio se. Kako se krivo uvriježilo, ona nije spomenik brodogradilištu niti je to brod, već je forma skulpture dobivena od elipse Arene, koja je građena prema jednoj geometrijskoj progresiji. Svi prostori između svakog elementa su ili dvostruko veći ili upola manji te je ona vrlo racionalna, u njoj je i cijela emocija koju sam mogao staviti. Ova skulptura je bila objavljena u mnogim knjigama i enciklopedijama; pojavljivala se u Njemačkoj, Francuskoj, bivšoj Jugoslaviji. Postala je simbol Pule, a ljudi koji žive u tom kvartu su je zavoljeli. Prije par godina morali su je premjestiti 20 metara zbog rotora. Potrebno ju je bojati svakih desetak godina. Metalno siva boja je bila prvotna, zatim 'rosso ferrari', a sada je plava, što simbolizira more. Boju sam uvijek odabirao ja, ali sljedeći put možda će se vratiti u prirodno stanje, metalno siva – aluminij, sumira Gualtiero.
Njemačka - neposjećena zemlja
Ovaj stil skulpture ima i svoj matematički naziv, geometrijska progresija, koja se temelji na principu gdje je svaka mjera jednaka polovici prethodne... Prvo je oblikovana na papiru, a zatim izrađena od metala. Primjeri sličnih skulptura izloženi su i u ACI Marini u Umagu, te u Valturi, u kaznenom domu, a oblik u kaznionici podsjeća na puža, objašnjava Gualtiero.
- Grad je financirao i spomenik žrtvama bombardiranja, postavljen na Stoji, dok je "Spomenik Puli" - "Brod" na Vidikovcu nastao zahvaljujući mojem osobnom daru, a brodogradilište Uljanik je pružilo financijsku podršku tijekom gradnje, što je rezultiralo percipiranjem skulpture kao spomenika brodu iako ona nije brod. Grad je također financirao brončani reljef "Četiri godišnja doba - hommage Vivaldiju" u INK-u u sklopu revitalizacije pulskog kazališta. Desetmetarska skulptura na Valkanama, također financirana od strane tvornice cementa, pripada istoj tvornici, (tvornica cementa postoji od 1925. godine u Puli, a sad njome upravlja Calucem, op.a.), što ju čini i vlasnikom iste.
U priči koja prikazuje izazove umjetničkog posla, Gualtiero Mocenni podijelio je s nama još jednu zanimljivu anegdotu iz svoje mladosti: iako je imao brojne izložbe diljem Europe, jedna od njih se održala u Njemačkoj, unatoč tome što on tu zemlju nikada nije posjetio. Životopisna karijera umjetnika obilježena je brojnim putovanjima i izložbama diljem kontinenta i svijeta, ali zbog tereta kojeg umjetnost nosi, Njemačka je tako za njega ostala "neistražena" zemlja.
A kao stvestrani umjetnik, Gualtiero ima sljedeću filozofiju: "Kad slikam, sam sam slikar, kad klesam, sam sam kipar... Kada kombiniram sliku i skulpturu, tada sam crtač".
Otac i sin surađuju u umjetnosti, a o tome govori njihova zajednička realizacija Spomenika žrtvama bombardiranja Pule 1944. - 1945., u čast gradu koji je pretrpio 23 zračna napada, s više stotina civilnih žrtava u završnici Drugog svjetskog rata.
Simone, u okruženju velikana
Na početku karijere, kako bi stekao prepoznatljivost na umjetničkoj sceni samostalno, bez pomena očeva prezimena, Simone je odlučio uzeti majčino prezime, te se tako u početku predstavljao kao Simone Beck, a Mocenni dodaje kasnije. Simone Mocenni-Beck kao i njegov otac bavi se slikarstvom, kiparstvom, prozom i poezijom, ali i glazbom. Studirao je kontrabas na konzervatoriju Giuseppe Verdi u Milanu. U svojoj 19. godini, jedna njegova kompozicija za cello izvedena je na Madridskom muzičkom konzervatoriju. Ovaj umjetnik, u petom desetljeću života, izlaže na samostalnim i skupnim izložbama te sudjeluje na likovnim simpozijima diljem svijeta. Najnovija skulptura mlađeg Mocennija, postavljena je pred ulazom zgrade gradskih bazena.
Izlagao je na različitim kontinentima i državama diljem svijeta; diljem Europe, u Italiji, Francuskoj, Hrvatskoj, Španjolskoj, a šire i u Aziji i Bliskom Istoku te Sjevernoj Americi. Preko bare, u Meksiku je predstavljao izložbu, godinu dana putovao je i živio diljem Sjedinjenih država - a ima također i iskustvo fotografa na kruzeru. Tako nam prepričava Simone koji je ostavio trag diljem kugle zemaljske, predstavljajući se u pojedinim gradovima kako pod imenom Beck ili Mocenni-Beck.
- Umjetnost je uvijek bila dio moga života, objašnjava Mocenni-Beck, prilikom našeg posjeta obiteljskom ateljeu u Puli. Već od sedme godine redovito sam posjećivao izložbe i upoznavao velike umjetnike diljem svijeta. Edu Murtića poznatog hrvatskog slikara, grafičkog dizajnera, kazališnog scenografa i akademika, zvao sam stricem Edo, a također, s izložbi u Milanu poznavao sam i talijanskog redatelja Ermanna Olmija. Moj bliski prijatelj bio je pisac Roberto Sanesi, koji je preveo cjelokupno djelo Dylana Thomasa na talijanski jezik, i uvijek me poticao: "Simone idi naprijed, ti si pjesnik."
Uz pjesništvo, komponirao je glazbu i za violončelo.
- Tamo sam također učio prve lekcije klavira i nastupao kao solist, objašnjava Mocenni-Beck te nadodaje kako je tijekom petogodišnjeg razdoblja imao čast pjevati i u Bazilici San Pietro u Vatikanu, u Rimu, kaže Mocenni-Beck, nadodavši i da je imao priliku pjevati na sprovodu dobitnika Nobelove nagrade za književnost Eugenija Montalea kojem je bio nazočio i tadašnji predsjednik Italije Sandro Pertini, a od znamenitijih glazbenih događaja, u dobi od osam godina, umjetnik je imao priliku pjevati pred papom Ivanom Pavlom II.
Mocennijeva vizualna umjetnost ima jedan zajednički motiv; naoko, u mnogim se skulpturama i slikama Simonea Mocennija-Becka, pojavljuju trokutasti elementi.
- To su klasteri (povezani dijelovi nečega, u jednoj cjelini, op.a.), odnosno kolekcija tonova koji se izvode u isto vrijeme, pojašnjava ovaj milansko-pulski polivalentni umjetnik, koji je uz klavir i kontrabas proučavao i eksperimentalnu glazbu pa su tako klasteri koje mnogi ljude vide kao trokute, nastali.
Kombinirane tehnike i ekstrapolacije
Umjetnost prožima različite discipline poput statistike, arheologije, kemije i medicine, stvarajući zajednički jezik koji te discipline dijele. Mocenni-Beck dugo je vremena svojim djelom oblikovao taj jezik. Kao pjesnik, romanopisac, kipar i slikar, oslanja se na svoju snažnu glazbenu pozadinu ekstrapolirajući (pretpostavka da će se isti trendovi nastavljati, op.a.) iz glazbenog svijeta, ne samo riječi, već i simbole koje označavaju na notnim zapisima koje neupućena publika vidi kao "trokute".
Ispod ovog koncepta leži ideja o kombiniranju mnogih zvukova u glazbi kao što su oktave na klaviru koje Simone prenosi na umjetnost u glazbi, papiru i skulpturama.
Oba su umjetnika svjesni su kako zapravo ne razumiju svi njihovu umjetnost, neki u klasterima vide ono što misle da vide no negativnim kritikama se ne zamaraju, a imaju pohvalu za povjesničarku umjetnosti Gorku Ostojić Cvajner, pa tako Simone govori: "Cvajner je izvrsna kritičarka umjetnosti, piše na način koji je jasan i pristupačan, te ima dubok uvid u umjetnička djela. Njezini tekstovi su od neprocjenjive pomoći onima koji su manje upućeni u umjetnost. Ona zadržava neutralan pristup i pokazuje profesionalizam u svom radu," kaže Mocenni-Beck, a s ocem se složio i oko jedne bitne današnje teme.
Na pitanje o tome koriste li informacijsku tehnologiju u izradi umjetnosti odgovaraju: "Mi smo kao Don Quijote - ne koristimo iPad ili bilo što drugo, hvala Bogu nismo sami."
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
