Rudarsko blago i uspomene na težak život

U Tommasinijevoj ulici nalazi se izložba neprocjenjive vrijednosti Špire Dmitrovića

| Autor: Nina Petrović
(Snimila: Nina Petrović)

(Snimila: Nina Petrović)


Da grad Pula skriva mnoge povijesne dragulje (a neki od njih tek čekaju da se otkriju/pronađu) to nije nikakva novost. Upravo na adresi Tommasinijeva 11 (u blizini takozvane "S krivine" na Verudi) u prostorima Udruge tjelesnih invalida rada Istre i Kineloškog društva Istre, nalazi se mala, ali neprocjenjive vrijednosti, izložba pod okriljem Špire Dmitrovića.

Cjeloživotna kolekcija umjetnina

Umirovljenom Dmitroviću (1937.) ustupljen je manji dio spomenute prostorije koja mu služi kao izložba vlastoručnih kiparskih i slikarskih radova, napisanih pjesama, grafičkih radova… a svaki, s ljubavlju rađen artefakt, predstavlja djelić njegovog života, kojeg je u jednom periodu života želio zaboraviti. Špiro je član ove udruge jer je ozljede ruku zadobio vrlo mlad, radeći u rudniku u Raši. Rudnik je obilježio njegov život za koji kaže da nije bio lak. Zahvaljujući Špirinoj ustrajnosti, ljubavi, ali prije svega – hrabrosti suočavanja s najvećim životnim strahom – Puljani danas imaju nesvakidašnju priliku upoznati se s nemilosrdnom istarskom poviješću 20. stoljeća, a to su – rudnici u Labinu i Raši. Naime, Špiro je jedan od rijetkih (a možda i jedini) živući svjedok odnosno nekadašnji rudar Raše, koji iz prve ruke može mlađim generacijama predočiti težinu i riskantnost rudarskoga posla.

- Jedna je stvar čitati o rudnicima iz udžbenika u školi ili gledati fotografije, a sasvim druga zaista se spuštati liftom i do 60 m ispod zemlje, rudariti oko 6 sati, te ponovno izići na danje svjetlo. O sirenama i zvukovima za uzbunu neću ni pričati, to je bila najveća noćna mora za svaku majku ili suprugu čiji bi članovi obitelji bili u rudniku, priča Špiro.

Svaki izložbeni primjerak spomenute izložbe obojan je nemilosrdnim bojama rudarskog života, svaki crtež prikazuje neki djelić beskrajnih rudarskih hodnika, vagona punjenih ugljenom, a u svakom stihu Špirine pjesme osjeća se nostalgija za "normalnim poslom".

(Snimila: Nina Petrović)(Snimila: Nina Petrović)

Ono što Špiru čini drugačijim od svojih vršnjaka jest vitalnost, dobro pamćenje i smisao za humor. Naime, Špiro redovito posjećuje svaki kulturni događaj u Puli i okolici, i to pješice. Kako sam kaže, pješačenje čini njegovu svakodnevnicu, ne bi mogao zaspati da tog dana ne propješači svojih pet kilometara. Posjećuje svaku promociju, izložbu, koncert, čistio bivšu Vojnu bolnicu pred otvaranje, još uvijek sudjeluje u maratonima…

Rudnik mu je obilježio život kako u negativnom smislu zbog ozljede, tako i u ljudskom jer i dan-danas priča o snazi kolektiva i ljudi koji su se brinuli za radnike. I zato cijeli život piše pjesme, slika, stvara sve u čast rudnika za koji opet, paradoksalno kaže: "Unutra je mrak, prašina i uvijek toplo te se stalno znojiš. I nakon tjedan dana izbacuješ crno. To ti je pakao". Ondje je radio šest godina. Da mu slučajno težak materijal nije pao na ruke te se, prisjeća se, probudio u bolnici u Raši gdje mu je život spasio dr. Rauch, nakon čega se na Učki tjednima liječio terapijom parafinom. Koliko god mu je ta ozljeda obilježila život negativno, s druge strane, tim istim rukama i danas izrađuje umjetničke artefakte za izložbu svojih alternativno-socijalnih radova inspiriranu i posvećenu rudarima.

Radom oporavljali Jugoslaviju

- Nakon ozljede ruku i vrlo teškog oporavka, nisam više htio čuti za rudnik. Tokom liječenja, bio sam jako negativno raspoložen, u nekoj vrsti depresije. Međutim, doktori su mi govorili da se moram suočiti sa strahom, da se moram suočiti s tim dijelom života. Kad su se počele obilježavat razne obljetnice, dolazio sam i shvatio doktorove riječi. Počeo sam skupljati sve stvari koje imaju veze s rudarenjem, bila to značka, ili neka lampa, kaciga, samo da je rudarsko. Shvatio sam da mogu prezentirati to da se ne zaboravi rudarenje Labinštine. U sadašnje vrijeme, kad vlada neka siva ekonomija, kad nikog nije briga za radnika, nekako se ipak održavam s tom invalidninom. Naprimjer, noćas sam sanjao da idem kroz neki tunel i gledam kako bih izišao van, ali ne mogu izići i onda se žalim liječnicima. Zaista sam svojevremeno imao odlične liječnike, pokojni doktor Kovač bio je odličan prema meni i on je bio jedna od onih koji mi je govorio o suočavanju sa strahom. Idi tamo i suoči se s tim. Zahvalan sam im što su mi to rekli jer, otkad radim na sebi, manje sanjam tunele i rudarenje. Ne mogu reći da je to nestalo zauvijek, noćas sam sanjao jedan dugi tunel, ali takve noćne more su ipak, srećom, rijetke. To sve djeluje na čovjeka ako je čovjek osjetljiv, a ja priznajem da jesam, kaže Špiro.

(Snimila: Nina Petrović)(Snimila: Nina Petrović)

- Nisu rudari neka vanredna bića, nastavlja Špiro svoju priču, "oni su obični radnici koji su željeli vlastitim entuzijastom oporaviti bivšu Jugoslaviju, onih godina, pričamo o pedesetim i ranim šezdesetim. Poslijeratno stanje je bilo teško i uvijek se gledalo da se ide naprijed. Izbacivalo se i do 250 tona ugljena dnevno, što danas zvuči kao fantazija. Dolje se samo znojiš, i nakon tjedan dana izbacuješ iz sebe crnu pljuvačku, odnosno, ugljenu prašinu. Život je kao lutrija, neki Svevišnji me još drži ovdje. Svaki posao je težak, priznajem, ali rudarenje je nešto posebno", prisjeća se Špiro tih dana.

Realnost rudarskog života

- Ujutro se spremimo, obučemo garderobu koja je visjela na lancima, svaki lanac imao je svoj lokot. Dobijemo lamparnik, uzmemo sa sobom marendu i onda slijedi pregled, da se utvrdi nosimo li sa sobom nešto osim hrane i pića. Svatko ima svoj broj lampe, spuštamo se unutra liftom, otprilike između 40 i 60 metara. Onda se ide na horizont. Dođemo do radilišta, rasporedimo se tko će koji posao raditi. Efikasni je rad trajao oko pet sati, jer čovjek jednostavno to fizički ne bi izdržao dulje. Zvuči kratko, ali to je jako naporan posao. Umjetnog zraka i vode nije smjelo falit. Najgore od svega bila je prirodna vrućina. Zatim ugljena prašina, koja bi se zalijepila za tijelo, rudari bi izlazili vani potpuno crni, kao maškare, kroz smijeh objašnjava Špiro kako je otprilike izgledao tipični rudarski dan.

(Snimila: Nina Petrović)(Snimila: Nina Petrović)

- Kroz ovu izložbu želim pokazati ljudima da rudarski posao nije šala, nije igra. Nije kao današnjim mladima, koji imaju Internet, mobitele… mi smo se mučili, mi smo bili jadnici. Današnje generacije nisu svjesne koliko su zapravo sretne. Mislim da su današnji mladi sretni. Čak su i očevi rudara odvraćali svoje sinove da ne idu u rudnik. Sretne su mlade generacije što nemaju tu fazu života. Iz današnje perspektive, divim se što smo uspjeli preživjeti taj posao i što sam još tu. Smatram nas herojima, na neki način, zaključuje Špiro svoju nesvakidašnju rudarsku priču.

Također, napomenuo je, ukoliko je netko zainteresiran pogledati izložbu, da se najavi barem jedan ranije preko Udruge tjelesnih invalida rada Istre i Kineloškog društva Istre te da se njima dogovori termin. U tom terminu bio bi onda i sam Špiro prisutan, te bi posjetitelji dobili stručno vodstvo… i to iz prve ruke.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater