Ivica Račan (Igor Soban/Cropix)
Čovjek koji je uspio u trideset i pet godina aktivnog bavljenja politikom Hrvatsku učiniti boljom, kreativnijom i pravednijom. Bivši komunist, zatim reformirani ljevičar, Račan je sudjelovao u svim dramatičnim događajima od sedamdesetih godina do njegovog premijerskog mandata u velikoj koalicijskoj vladi koja je preuzela Hrvatsku nakon smrti Franje Tuđmana. Nažalost, bolest mu nije omogućila da zaokruži svoj politički rad
Ivica Račan bio je najbolji hrvatski premijer u neovisnoj Hrvatskoj. Potvrda toj tvrdnji vrlo je jednostavna, Račan je bio jedini koji je zaista želio Hrvatsku bez podjela, bez obzira na vlastiti politički dres, jer je dobro znao koliko je ekstremizam, bilo lijevi ili desni, koban za jednu malu zemlju. Bio je mali, veliki čovjek, rekao je jučer Marin Jurjević na virtualnoj tribini koju je SDP održao na 13. godišnjicu smrti Ivice Račana, na kojoj su još sudjelovali Davorko Vidović, Hrvoje Klasić, Jasmina Popović, Gordana Sobol i Davor Bernardić. Mali rastom, ali politički nevjerojatno snažan. Čovjek koji je uspio u trideset i pet godina aktivnog bavljenja politikom Hrvatsku učiniti boljom, kreativnijom i pravednijom.
Bivši komunist, zatim reformirani ljevičar, Račan je sudjelovao u svim dramatičnim događajima od sedamdesetih godina do njegovog premijerskog mandata u velikoj koalicijskoj vladi koja je preuzela Hrvatsku nakon smrti Franje Tuđmana. Nažalost, bolest mu nije omogućila da zaokruži svoj politički rad, ali oni koji pamte to vrijeme znaju da je Račan relaksirao Hrvatsku, fokusirao se na prave teme važne za budućnost zemlje, s osjećajem za 'male', obične ljude, one kojima bi politika trebala donijeti bolji život.
Nakon ratnog vremena, u godinama opasnog života, Ivica Račan je Hrvatskoj vratio mir. Možda danas izgleda nevažno reći, ali ljudi se nisu bojali. Ničega. Hrvatska je s Račanom iz ratnog vremena lako zakoračila u mirnodopsko. Cijenio ga je Franjo Tuđman, a u jednom razgovoru Hido Biščević, sada hrvatski veleposlanik u Beogradu, mi je rekao da je prvi hrvatski predsjednik baš Račana apostrofirao kao najidealnijeg vođu nakon njega. Kao najkompletnijeg političara bez obzira što je dolazio s ljevice. Cijenio ga je i Ivo Sanader, njegov političkim konkurent, koji je bio krajnje razočaran što Račan nije pristao da se vidi s njim dok je u Münchenu vodio životnu bitku. Politički su mu protivnici gurali pod nos da je 'bivši komunist', dok su se komunisti razbježali u druge stranke, prije svega u HDZ.
Nije znao kad je rođen
Kada je 2007. godine snimljen propagandni film o SDP-u i Račanu, u pozadini je stalno puštana Bareova pjesma ”Budi ponosan”. Bio je to lajt motiv i stranke i njenog vođe, a Račanu je to ostalo do kraja života. Mogu izgubiti izbore, ali ne i obraz, govorio je jedan od najvećih hrvatskih političara koje smo do sada imali.
Račan dugo nije ni znao kada je zapravo rođen. Njegova majka bila je internirana u radni logor u Drugom svjetskom ratu i Račan je mislio da je rođen 1943. godine. On i majka su preživjeli bombardiranje u Dresdenu, vratio se u Hrvatsku i nastanio u Slavonskom Brodu, a nakon toga u Zagrebu završio pravo. Kasnije, kada je započeo vezu s Dianom Pleštinom, otišao je u Njemačku, tražiti knjige koje bi potvrdile gdje je i kada rođen. Na kraju je i uspio i saznao da je datum njegovog rođenja 24. veljače 1944. godine.
”Bio je jedna od najzanimljivijih osoba u hrvatskoj politici”, rekao je dr. Hrvoje Klasić, uz naglasak da je uspio u nevjerojatnom, kontinuitetu u vremenu diskontinuiteta. Od svih političara možda je to jedino uz Račana uspjelo Milanu Kučanu u Sloveniji”. Krajem osamdesetih kada su mladi počeli tražiti svoje mjesto u Savezu komunista Hrvatska uz Račana se, nasuprot Juri Biliću i Milki Planinc našao i Stipe Šuvar. Na izborima u hrvatskoj Partiji pobijedio je Račan i tada započinje jedno od najturbulentnijih perioda u kojem će početi raspad Jugoslavije. Bila je tu i povijesna odgovornost šefa hrvatske Partije da povuče pravi potez u pravo vrijeme, na 14. izvanrednom kongresu SKJ. Uspio je, Račan je otvorio put demokratskoj preobrazbi cijelog ovog područja. ”Bio je vizionar, borac, trpio je udarce, ali nikada nije odustajao”, rekao je na tribini Davor Bernardić, koji je bio mali dječak dok je Račan vukao dalekosežne poteze. ”Uvijek je bio mudar političar, strpljiv, odgovoran. Gledao je prije svega interes građana, bez obzira na nacionalnost, vjeru”.
Klasić tvrdi da je Račan primjer kako je lako doći do vrha, pasti, ali i opet se dignuti. Zaista, Račan je sve to prošao, možda i više puta. Klasić je citirao i knjigu Savke Dabčević-Kučar koja je napisala da se nakon Rankovića počelo 'lakše disati'. Tako se i u vrijeme Račanove vlade počelo 'lakše disati'. A put do njegove vlade nije bio ni lagan, ni brz. Nakon demokratskih izbora u Hrvatskoj, koje je prije svega omogućio sam Račan, počela je paljba na SDP, reformirani SKH. ”Bila je to i bježanija za naše članove”, prisjeća se Marin Jurjević, nakon što je SDP dobio nešto više od 5 posto na izborima. Račan je međutim uspio održati socijal-demokratsku stranku, u krajnje teškim vremenima. ”Vratio je vlast građanima, 'donio' je vlast koje se ljudi nisu morali bojati”, tvrdi Bernardić.
U vrijeme vlade Ivice Račana Hrvatska je najbrže išla naprijed. Ostvareni su sjajni rezultati, izgrađen autoput od Zagreba do Splita, pokrenuti brojni projekti. Bila je to zapravo i krajnje komplicirana vlada, u kojoj je bilo mnogo interesa. Tvrdilo se da je stvorena i sufliranjem međunarodne zajednice koja je smatrala da je nakon Tuđmana došlo vrijeme da Hrvatska krene drugim putem, više okrenuta budućnosti, nego prošlosti. U kolovozu 1998. godine Račan i Dražen Budiša potpisali su koalicijski sporazum koji je otvorio put pobjedi na izborima 2000. godine. Šestostranačka lijeva vlast preuzela je odgovornost za zemlju nakon dugogodišnje vlasti HDZ-a, a predsjednik države postao je Stjepan Mesić. Iz tog vremena Račana prati i krilatica 'odlučno, možda', jer je odluke donosio teško, mireći brojne interese. Ali, u to vrijeme je oformljen Savez za Europu, a vidjet će se kasnije da ni premijeri koji su slijedili nisu imali snage i političke volje da Hrvatsku brže vode naprijed.
”Bio je reformator i vizionar, pokretačka snaga društva”, kaže Bernardić. Sam Račan je znao govoriti ”učim na vlastitim, ali i tuđim greškama”, a bio je vrlo ugodan čovjek, spreman saslušati svakoga. Nakon Tuđmanove pompe u političkom vrhu više nije bilo pretjerivanja ni s Mesićem ni s Račanom, a neki će trenuci ostati sporni i kada je riječ o Račanu. Na primjer, dogovor sa slovenskim premijerom Janezom Drnovšekom oko graničnog spora dvije zemlje. Postigli su dogovor u Sloveniji, a još na putu prema Hrvatskoj Račan je shvatio da to nije idealno i da takav prijedlog neće moći proći u Hrvatskom saboru. Problem se vuče do današnjeg dana, a Slovenci se često pozivaju na dogovor Račan-Drnovšek, tvrdeći da su Hrvati to izigrali.
Račan je Hrvatskoj otvorio i put prema Europskoj uniji, formirajući prvo Savez za Europu, a slijedila je izmjena hrvatskog Ustava nakon čega je zemlja iz polupredsjedničkog sustava prešla u parlamentarnu demokraciju. U vrijeme Račanove vlade rast BDP-a je bio 5 posto, počela je normalizacija sa susjedima, a istovremeno su desničari zamjerali Račanu da je benevolentno gledao na optužnice koje su dolazile iz Haaga. Kada je stigla i ona za Mirka Norca Račan se našao u epicentru pobune i protesta 100.000 ljudi koji su se okupili na splitskoj rivi, gdje je Ivo Sanader održao govor i optužio vlast da svoje ljude šalje u Haag. A onda je stigla i optužnica protiv Ante Gotovine, koju je Račan prvo odbio smatrajući da je krivo napisana i tendenciozna prema Domovinskom ratu. Po mnogima, baš je Ivica Račan omogućio Gotovini da ode iz Hrvatske. Vruća je bila i situacija kad je stigla optužnica za Janka Bobetka, karizmatskog generala koji je bio u teškom zdravstvenom stanju i Račan se pribojavao da bi mogao umrijeti prilikom transporta u Haag. Odbacio je optužnicu i nagovarao Bobetka da ode u bolnicu, a kasnije je nakon generalove smrti optužnica odbačena.
Otišao u opoziciju
Nakon izbora u studenom 2003. godine Račan je otišao u opoziciju. Nije pristao na koaliciju sa HNS-om, što je za SDP bilo kobno. Na vlast je došao Ivo Sanader, a Račan je postao vođa opozicije. Dobro se snašao i u toj ulozi, jer je uspone i padove itekako osjetio u životu. A onda je 31. siječnja 2007. godine stigla informacija da će zbog zdravstvenog stanja napustiti funkciju predsjednika SDP-a, a dužnost je preuzela Željka Antunović. Prvo se smatralo da ima problema sa teniskim laktom, ali je na kraju dijagnosticiran tumor u ramenu. Dva je puta podvrgnut operaciji radi uklanjanja metastaza koje su se proširile, a onda su otkrivene i u mozgu.
”Kolege, prijatelji, drugovi! Suočen s teškom bolešću nastavljam svoju borbu za život, ali vrijeme je da vam zahvalim na zajedničkom radu i vašoj podršci u mojoj političkoj karijeri. Zajedno smo gradili socijaldemokratsku stranku i ponosan sam na postignuto. Ponosan sam na socijaldemokratske vrijednosti - moral, rad, poštenje, toleranciju - koje smo zauvijek ugradili u politički život naše zemlje. Učinio sam koliko sam znao i sve što sam mogao. Ovim odustajem od predsjedništva stranke i morat ćete nastaviti bez mene”, napisao je članovima SDP-a.
Umro je 29. travnja 2007. godine u 3,05 sati u KBC-u Zagreb, od raka bubrega koji se proširio na mozak. Pokopan je 2. svibnja i kremiran, a na posljednjem ispraćaju po njegovoj želji bili su samo najbliži. Onda su počele priče da je isticao želju za svojim nasljednikom, pa i ta da je to bio Zoran Milanović. Njegovi najbliži suradnici tvrdili su da to nije istina, a na sljedećim stranačkim izborima je pobijedio Milanović, u vrijeme Račana mladi suradnik šefa stranke. ”Tjerao je da se društvo mijenja i to na bolje”, kaže današnji šef SDP-a Davor Bernardić.