Točnijeg određenja života Olega Mandića od naslova njegove posljednje knjige ne može biti. Zaista, život ovog iznimnog intelektualca i antifašista u potpunosti je određen dramatičnim zbivanjima koje je proživio kao jedanaestogodišnji dječak koji je od 12. travnja 1944. godine pa do 4. ožujka 1945. godine bio zatočenik Auschwitza, zloglasnog fašističkog logora smrti.

Na svu sreću, traume, patnje i boli koje je tamo proživio nisu ga slomile već su mu, naprotiv, dale snage za jedan krajnje proaktivan i pozitivan pristup životu u okviru čega je od 1955. godine i prvog o Auschwitzu napisanog članka »Krivi bez krivice« za Plavi vjesnik, postao jedan od najgorljivijih i međunarodno poznatih i priznatih boraca protiv fašizma, odnosno kako on to u ovoj knjizi i napominje u niz navrata – protiv zla. Jer fašizam i pojam zlo za njega su istoznačnice. Mandić je, poznato je, puno pisao, govorio i predavao o svojim iskustvima, a ova je knjiga – napravljena u suradnji sa znanim hrvatskim novinarom Nevenom Šantićem – svojevrsni kompendij i zaključak svega bitnog za Mandićev život i rad, posebno baš onaj dio vezan uz njegovu, evo, već gotovo sedam desetljeća dugu borbu za nezaborav zločina.

Privatni album

»Bježao« od sjećanja

Mandić i Šantić knjigu su podijelili u nekoliko cjelina od kojih je najbitnija i najobimnija prva koja pod nazivom »Razmišljanja i zapisi« zauzima dvije trećine ukupnog teksta od 250-ak stranica i njom nam autor pripovijeda o svom životu, od djetinjstva preko grozomornih iskustava dječaka iz konclogora pa do školovanja, studiranja, odvjetničkog rada i žestoke borbe protiv zla u svijetu. Naći će se tu i tekstovi o Danima antifašizma u Opatiji ili izložbi »Crna noć je šapićala«, ali i o tome kako je po povratku iz Auschwitza »bježao« od sjećanja na te užase da bi 1955. godine prelomio, ubio taj strah i okrenuo se borbi protiv zaborava. Potom su tu i tekstovi o njegovoj obitelji, rotarijanstvu, odvjetničkim iskustvima u Zagrebu, međunarodnim aktivnostima širenja istine o fašizmu… Sve to potom je u cjelini »Fragmenti iz intervjua i članaka« složeno u jednu čvrstu dokumentarističku i klasno novinarsku priču koja na jednom mjestu sažima sve do tada rečeno da bi potom o dodacima čitali priloge o obitelji Mandić, odnosno zaključni tekst Nevena Šantića u kojem, između ostalog, Šantić kaže: »Oleg, o čemu svjedoče brojne riječi koje je izgovorio i stotine rečenica koje je napisao, zna da se zlo ne može trajno pobijediti, da je žilavo, naprosto dio ljudske prirode kao i dobro. Bilo bi smiješno, nakon iskustava koje je kao dječak imao, uvjeravati ga kako su ljudi po prirodi samo dobri. Ali on ni jednog trenutka ne sumnja da se tom zlu, koje traži načine i medije kako bi se nametnulo dobru i koje nikada ne miruje, treba stalno suprotstavljati: ne dozvoliti mu da prevlada, da ne potonemo, jednom za svagda, u civilizacijski glib.«

Srž djelovanja

Navedeni citat u sebi nosi srž Mandićeva neumornog antifašističkog djelovanja koje Mandić u ovoj knjizi dokumentira dojmljivim primjerima iz vlastitog života, bolnim osobnim iskustvima i brojnim isto tako upečatljivim fotografijama iz tvornice smrti u Auschwitzu. Oleg Mandić time je pretvorio svoju životnu priču u edukativno i vrlo snažno svjedočanstvo o zlu koje čuči u svakom čovjeku i protiv čijeg se javljanja treba boriti baš na način kako to radi Oleg Mandić – razmišljanjem, argumentiranjem stavova te pozivima na onu dobru i divnu stranu čovjeka kao ljudskog bića. Svoj svijet ideja i stavova autor nam prenosi na različite načine – klasičnim pripovijedanjem, pismima koje, primjerice, izmjenjuje s opatijskim načelnikom Deškovićem, kratkim dječačkim dnevničkim zapisima iz Auschwitza, govorima i zahvalama izrečenim ili napisanim pri raznim nastupima ili priredbama kojih je bio dio… No, koji god pristup odabere baš je svaki efektan i uspješan, ponajprije stoga jer Mandić zna pisati i govoriti, a pri tom je krajnje iskren i bespoštedan što ne može nego ostaviti moćan dojam na čitatelja.

Privatni album

Jer, i to je najveća vrijednost i ove knjige i Mandićeva života posvećenog borbi protiv zla, njegove riječi i njegov rad nadilaze politiku i ideologiju i pretvaraju se u borbu za pobjedu ljudskosti nad primitivnosti. Što se drugo uopće može zaključiti nakon što pročitamo Mandićeve rečenice koje glase: »Moje gledanje na antifašizam daleko je od Drugog svjetskog rata, to je način mog razmišljanja i ne doživljavam ga decidirano kao ideologiju. Za mene fašizam – nacizam, ustašluk, ksenofobija i sve što iza toga proizlazi – jest zlo, svako zlo u društvu. A antifašizam je ono što stoji na putu tom zlu, sve ono što je dobro i pozitivno. Antifašizam je vrhunska humanistička vrijednost, a fašizam je svaka vrsta nasilja.«

Posljednji logoraš koji je napustio Auschwitz

Nedvojbena je činjenica da je baš Oleg Mandić bio posljednji logoraš koji je napustio Auschwitz. S majkom i bakom iz svog opatijskog doma odveden je u zatvor 15. svibnja 1944. godine, i to zato što su njihov otac i djed bili vrlo aktivni u partizanskom pokretu, a djed dr. Ante Mandić iznimno bitan u političkom životu prethodne države postao je suradnik Josiopa Broza Tita. Koji dan kasnije Mandić je s majkom i bakom prispio u Auschwitz iz kojeg će kao posljednji zatočenici otići 4. ožujka 1945. Razlog zbog kojeg je dio obitelji Mandić ostao u logoru i nakon što su svi ostali logoraši otišli bio je taj što je ruska vojska, koja je oslobodila logor, dobila zadatak da u Moskvu prebaci obitelj Mandić. Do trenutka kad je sve bilo spremno za put prema Rusiji, Oleg, njegova majka i baka, živjeli su u društvu ruskih vojnika u Auschwitzu, a njihov odlazak, odlazak posljednjih zatočenika tog logora smrti, snimljen je kamerama ruske vojske koje pokazuju kako je posljednji logoraš koji napušta to stratište milijuna ljudskih života bio tada dvanaestogodišnji Oleg Mandić.

Oleg Mandić rođen je 5. travnja 1933. na Sušaku. Diplomirani je pravnik i dugogodišnji novinar koji se, kao posljednji zatočenik koji je napustio zloglasni logor Auschwitz-Birkenau, nakon umirovljenja posvetio prokazivanju zločinačkog karaktera fašističkog/nacističkog totalitarizma. Utemeljio je 2010. godine Dane antifašizma u Opatiji, jedinstvenu manifestaciju okrenutu mladima koja na nekonvencionalan način progovara o izazovima neofrašističkih i desno-populističkih pokreta za demokraciju, mir i toleranciju u suvremeno doba. U posljednjih dvadesetak godina Mandić je u Italiji i Hrvatskoj održao mnoštvo predavanja za mladež i građanstvo o svom zatočeničkom iskustvu prenoseći poruke mira i tolerancije. Osim toga, bio je aktivan i u humanitarnom radu Rotary Cluba, kao i na drugim projektima, poput izložbe »Crna noć je šapićala«, koju je koncipirao i postavio.

Dobitnik je više nagrada i odlikovanja, među kojima se posebno ističu nagrade Grada Opatije i Primorsko-goranske županije za životno djelo, ali i nagrada čuvenog poljskog predsjednika Lecha Wałese za širenje istine o Auschwitzu. Objavio je knjige »Kronika obitelji Mandić«, »Posljednji dječak iz Auschwitza« i druge.