Profesor emeritus zagrebačkog sveučilišta

Drago Roksandić jedan je od idejnih začetnika međunarodnog znanstveno-stručnog skupa posvećenog Miroslavu Bertoši

| Autor: Ian Tataj
Drago Roksandić govori o Bertoši (Privatna arhiva)

Drago Roksandić govori o Bertoši (Privatna arhiva)


Profesor emeritus zagrebačkog Sveučilišta Drago Roksandić jedan je od idejnih začetnika i organizatora međunarodnog znanstveno-stručnog skupa naslovljenog "Miroslav Bertoša i njegovi inovativni doprinosi u historiografiji".

Povodom izlaska knjige 'Trošenje života'", koji je 18. travnja u knjižnici Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu okupio čitav niz eminentnih hrvatskih, regionalnih, svjetskih stručnjaka; svih okupljenih ondje da na svoj način odaju počast profesoru Miroslavu Bertoši, koji nas je napustio prošle godine.

Susret "mislećih" historičara

O velikanu hrvatske akademije, o njegovim doprinosima, ostavštini, misli i djelu, ali i puno više od toga, razgovaramo danas sa profesorom Roksandićem, prepoznatom, kao što je bio i Bertoša, na europskoj razini.

Organizirali ste uistinu velik Međunarodni znanstveni skup u čast profesora Miroslava Bertoše, prije kojih mjesec dana, u Zagrebu. Odaziv intelektualaca bio je velik. Kako ste došli do tog nauma, i je li to "pravi" način, po Vama, da se posthumno oda počast takvom velikanu?

- Hvala Vam na komplimentu. Molim Vas da pojasnimo zasluge. Istina je da sam inicirao, pa i konkretnije poticao održavanje ovog skupa, promišljeno naslovljenog "Miroslav Bertoša i njegovi inovativni doprinosi u historiografiji. Povodom izlaska knjige "Trošenje života". Htio sam izbjeći komemoracijsko ozračje. Budući da je moja sveučilišna djelatnost nakon prestanka radnog odnosa 2018. isključivo vezana za Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, čije sam stvaranje i inicirao 2001., prijedlog sam detaljno raspravio s docentom Filipom Šimetinom Šegvićem, aktualnim voditeljem Centra, potom se konzultirao s profesorima Slavenom i Mislavom Bertošom te profesorom Hrvojem Petrićem, kojeg smo zamolili da bude predsjednik Programsko-pripremnog odbora. Dogovorili smo također da zamolimo kolegice i kolege povjesničare s Hrvatskih studija, gdje je Miroslav Bertoša godinama predavao i, uostalom, bio jedan od utemeljitelja ovih Studija da budu domaćini skupa, što je i realizirano, zahvaljujući zalaganju docenta Vladimira Šumanovića i profesorice Vlatke Vukelić. Operativno je najzaslužnija za pripremu skupa tajnica spomenutog odbora, dr. Samanta Paronić, nekadašnja njegova studentica. Ona je održavala mnogobrojne kontakte sa zajednički dogovorenim sudionicama i sudionicima, vrsnim poznavateljima opusa Miroslava Bertoše, dijelom i njegovim nekadašnjim studentima. O tome ste, uostalom, detaljno izvijestili svoje čitatelje.

Koji su pritom bili Vaši osobni motivi? Jeste li se dugo poznavali?

- Moji su motivi i bili ponajprije osobni. Posljednji put vidio sam ga nekoliko dana prije nego što je preminuo. Iako sam tada vjerovao da će poživjeti i svim svojim bićem želio da to bude tako, potreslo me je stanje u kojem sam ga zatekao. Svaka pomisao na njega od 1985., kada smo se upoznali, bila je povezana s predodžbom vitalnog, čak snažnog čovjeka, prodornih plavih očiju i odmjerenih, promišljenih reakcija. Posljednjih petnaestak godina obiteljski smo se nalazili u kolovozu na jednodnevnim izletima po unutrašnjosti Istre, završavajući ih naizmjenično u Puli ili kod nas u Rovinju na zajedničkoj večeri. Miroslav je uvijek bio najživlji u kretanju po Ćićariji ili u branju smokava negdje u Boljunskom polju i sl. S kovidom se sve promijenilo…

Kada smo se upoznali, započeli smo razgovor kao da se odavno znamo, iako su razlike među nama bile velike. Deset godina stariji od mene, bio je već prestižno ime u historiografiji, s odužim popisom erudicijski perfektuiranih, ali vrlo svježe, inovativno pisanih radova. Ja sam, pak, bio asistent na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, doduše, s iskustvom jednosemestralnog istraživanja u bečkim arhivima te jednogodišnjeg istraživanja u pariškim arhivima i, napose, sudjelovanja u radu više kolegija na L'École des hautes études en sciences sociales, popularno, Školi Anala itd. Ne moram Vas uvjeravati kako sam se osjećao kada mi je uskoro poklonio svoju knjigu "Etos i etnos zavičaja" s posvetom: "Mislećem historičaru mr. Dragi Roksandiću u znak pažnje i prijateljstva. Pula, 23/I 1986. M. Bertoša". Nismo se prečesto susretali, ali je svaki susret za mene bio po nečemu za pamćenje.

Memoari, autobiografija, ego-histoire...

Kako biste sažeto iskazali svoju ocjenu o njegovu mjestu u suvremenoj hrvatskoj historiografiji?

- Mislim da je on jedini povjesničar u hrvatskoj historiografiji generacije 1960-ih koji cijeli svoj radni vijek nije posustao kritički provjeravati samog sebe, inovirati svoja shvaćanja istraživačkih "problema, pristupa i metoda", kako se to kaže u "novoj historiji", te prosvjećivati, u najboljem značenju tog pojma, kako u sveučilišnoj nastavi tako i u masovnim medijima, poput Glasa Istre. Mirjana Gross više je učinila na sustavnoj znanstvenoj popularizaciji inovacija u suvremenoj svjetskoj historiografiji, ali je osjetno manje primjenjivala inovacijske potencijale u svome uistinu bogatom opusu nego što je to radio Miroslav Bertoša. Treće, znao sam da je Lector Ludens i Homo Legoludicus jer sam uživao slušati njegove varijacije na pročitana štiva, ali sve što sam znao o njemu nije me upućivalo da će posljednjim duhovnim i tjelesnim snagama napisati knjigu "Trošenje života. Gdje li je život što ga izgubih živeći?". Ili da će prvi podnaslov biti "Nekonfliktna nit života: trenuci čitanja". Posljednja njegova knjiga bez presedana je u hrvatskoj historiografiji pa je i to bio vrlo važan razlog što sam bio mišljenja da o njegovim inovacijskim doprinosima treba raspravljati s naglaskom na "Trošenje života".

Bertoša nažalost nije stigao vidjeti objavu svojeg posljednjeg djela, memoara "Trošenje života", odnosno, možda njemu bitnije, čuti feedback, mnijenja čitatelja i kolega. Ne poznajemo ga kao osobu velikog ega, no jamačno bi ga zanimalo, možda stimuliralo da piše dalje?

- Jedna od prijepornih tema u raspravi o "Trošenju života" bila je u vezi sa žanrovskim odrednicama te knjige. Jesu li oni memoari, autobiografija, ego-histoire ili nešto četvrto, ili, pak, sve to u isto vrijeme? Ovu knjigu može se čitati i po tome o čemu on govori pišući o svom životu, kao i po tome o čemu šuti, što "preskače". Knjigu sam doživio kao uvod u eventualno čitanje jednoga drugog štiva koje je već napisao. O tome, uostalom, govori u pretposljednjem odlomku: "Takve usputne zapise unosio sam godinama u svoje dnevnike. Nesustavno složenih tridesetak dnevnika leži pohranjeno na policama i po ulicama mojega Knjigograda. (…) Ne gajim ikakvu iluziju da će ih itko pročitati. (…) Svaki zapis – pa i onaj najobičniji – bio je blagi melem, mentalno i egzistencijalno pomazanje za spas od okrutnih udara stvarnosti." Ne znam što će odlučiti Slaven i Mislava Bertoša, ali osobno sam uvjeren da bi kritičko izdanje ovih dnevnika bilo sve prije nego jedanaest tisuća "banalnih" zapisa, kako autor kaže.

Nikolina Šimetin Šegvić i doc. dr. sc. Filip Šimetin Šegvić u svojem su izlaganju kazali kako "nije nikada robovao nijednome modelu, niti je slijepo slijedio ijednu školu", već dapače upijao, učio i konstantno se "upgradeao" - pa ipak pratio je školu anala, i bio velik interesent za mikropovijest, svakodnevicu, i tako redom. Kako Vi gledate na njegov rad i ostavštinu?

- Pažljivo sam saslušao njihovo uistinu vrijedno izlaganje na skupu. Miroslav Bertoša javlja se u javnosti kao zreo povjesničar. Istarsko vrijeme prošlo (1978.) zrela je knjiga. Etos i etnos zavičaja (1985.) profesionalno je programska knjiga, kako u teorijskom tako i problemskom smislu. Mletačka Istra u XVI i XVII stoljeću (1986.) regionalna je monografija u historiografiji o ranom novom vijeku tada bez presedana u nas. Izazovi povijesnog zanata. Lokalna povijest i sveopći modeli (2002.) odlična je knjiga. Dakle, svaka daljnja, koliko god se na ovaj ili onaj način prepletala s prethodno objavljenima, očit je spoznajni pomak.

Ograničujući se na historiografsko područje, držim da je riječ o trima izvorištima njegova kreativnog potencijala. Prvo je trajna inspiriranost Istrom, točnije, Istranima, neovisno o nacionalnosti, koliko god težište njegovih istraživanja bilo na temama iz hrvatske povijesti Istre. Drugo je sasvim tradicionalne historiografske naravi – duboko uvjerenje da nema zanata povjesničara bez predanih, problemski osmišljenih arhivskih istraživanja, koja u radnom vijeku i najboljeg povjesničara ne dopiru dalje od učinka jednog potočića u riječnom slivu. Treće je stalni napor da se bilo koja istarska tema, od pojedinačnih do regionalnih, prepozna u svome lokalnom potencijalu, s univerzalnim, u konačnici humanističkim konotacijama. Miroslav Bertoša je regionalni povjesničar, ali nikako nije provincijalni povjesničar. Njegova je kultura povijesnog mišljenja europska.

Imali ste prilike raditi i surađivati s Bertošom dugi niz godina, upoznali njegov rad - je li i Vas influencirao, inspirirao?

- Svako njegovo djelo me je na neki način obogatilo. Izravni utjecaji bili su vjerojatno najvažniji u 1980-im godinama, kada sam pisao svoju doktorsku disertaciju, također regionalnu monografiju Vojna Hrvatska: La Croatie militaire. Krajiško društvo u Francuskom Carstvu (1809. – 1813.) (2 sv., 1988.). Kasnije naše komunikacije uvijek su bile dvosmjerne, ali je očito da smo se u ključnim pitanjima uvijek razumijevali. Vrlo mnogo mi je značila njegova sjajna ocjena moga istraživačkog projekta Triplex confinium: hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu, objavljena u Glasu Istre i kasnije u knjizi Istra, Jadran, Sredozemlje. Identiteti i imaginariji (2003.).

Odlazak profesora Bertoše, velik je udarac na ne samo istarsku, već hrvatsku akademiju, a, obzirom na njegova polja djelovanja, nije niti gubitak samo na polju historiografije, već i mnogim drugima. Je li njegov opus zaokružen, smatrate li da je njegovo nasljeđe dovoljno veliko da bude samostojeće - kako nastaviti?

- Njegov je opus ogroman i rekao bih, prije otvoren nego zatvoren. Tako se i on sam odnosio prema vlastitom stvaralaštvu. Ne bi me začudilo da se u Istri instituira nešto što bih analogno svojim Desničinim susretima, posvećenima piscu Vladanu Desnici, naslovio Dijalozi s Bertošom, imajući na umu da je mnoštvo pitanja o kojima se može raspravljati na podlozi njegova opusa, koja zavređuju daljnju istraživačku, pa i kulturološku elaboraciju.

Problemi hrvatske historiografije

U kojem se stanju nalazi trenutno historiografija u Hrvatskoj po Vama - je li ona na razini na kojoj bi trebala biti?

- Nakon što mi je prestao radni odnos, ni izdaleka ne pratim što se sve zbiva u hrvatskoj historiografiji kao što sam to ranije redovito činio. U sedamdeset i sedmoj godini profesionalni povjesničar – ako i dalje radi, kao što je to moj slučaj – mora imati jasnije definirane vlastite prioritete.

Međutim, brinem se oko onoga oko čega sam se uvijek brinuo otkako sam profesionalni povjesničar, a to je na prvome mjestu nedopustivo niska razina kulture kritičkog dijaloga u akademskoj zajednici. Masovni mediji, s rijetkim iznimkama, kao što je i Glas Istre, s time u vezi ne zavređuju ni osvrta.

Drugi su problem razmjeri ideologiziranosti povijesnih istraživanja, svejedno, "desne" ili "lijeve" provenijencije. Neupitno je da su povjesničari također ljudi, koji imaju svoje svjetonazore, vrijednosne orijentacije, političke kulture, osobne interese, aspiracije, a nadasve ovakve ili onakve karaktere. Valjda će se netko nekad zapitati što sve mogu učiniti profesionalne zavisti ili kojekakve druge zločestoće! Sve je to ljudski, ali još ljudskije bilo bi kada bi istraživači imali snage jasno formulirati "predznanstvene" pretpostavke svog rada, pa i više od toga, eksplicitno problematizirati, kao što se to radi ponajviše u dobrim mikrohistorijskim istraživanjima, sebe kao aktera istraživanja.

Sljedeći problem proistječe iz činjenice da je nesumnjivo sve veći broj vrijednih radova, spoznajnih pomaka različite naravi koji nastaju u sve brojnijim istraživačkim centrima u Hrvatskoj, koji međusobno koegzistiraju a da ih se komparatistički ili na neki drugi smislen način ne problematizira tako da na hrvatskoj ili europskoj razini sinergijski produciraju nove spoznajne kvalitete. Drugim riječima, policentričnost hrvatske historiografije – bar kad je riječ o razdobljima od ranoga novog vijeka do suvremene povijesti, kojima se bavim – još je uvijek tek nedovoljno iskorištena prednost na nacionalnoj i europskoj razini. Da bi to bilo moguće, nužni su koncepti koji potiču takva istraživanja. Siguran sam da je koncept "višestrukih granica", koji smo razvijali u projektu Triplex Confinium, jedan od takvih, ali ni izdaleka ne jedini.

Što je s mladim povjesničarima, istraživačima - kako potaknuti, odnosno, treba li potaknuti mlade da se bave ovim zanatom, u državi koja (po meni) ne pridaje dovoljno sredstava i podrške mladima u kulturi općenito?

- Mlade istraživače se nedovoljno potiče – u svakom pogledu – da istražuju primarne povijesne izvore. To se ne odnosi samo na arhivska istraživanja. Da to ne bi bilo puko kumuliranje obavijesti o unaprijed zadanoj temi, nužna je nesravnjivo kvalitetnija izobrazba glede teorija, metoda i tehnika istraživačkog rada. Treće, nemoguće je baviti se ozbiljno, primjerice, suvremenom hrvatskom poviješću a da se bar funkcionalno ne vlada njemačkim i talijanskim jezikom ili, pak, da se ne zna čitati ćirilicu itd. Dakle, nužni su drugačiji diplomski i poslijediplomski studiji. Cijeli sustav razvoja novih generacija povjesničara mora podržavati prije svega talentirane i radno uspješne.

Radite li trenutno na nečemu, koji su Vaši prioriteti?

- Obično radim na dvama, trima projektima. Sa svojim dugogodišnjim suradnikom i prijateljem, profesorom Šimom Pilićem iz Splita, upravo završavam studiju o Hvarskoj konferenciji kulturnih radnika Dalmacije, održanoj 18. i 19. prosinca 1943., koju radimo prema narudžbi splitske VeDRE, u odličnoj suradnji s Marinom Kuzmićem. Nadam se da ću se od jeseni ove godine konačno posvetiti svome dugogodišnje pripremanom monografijskom djelu o Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini u revoluciji 1848./1849. Tema je kapitalna, i to ne samo u hrvatskoj povijesti, a htio bih je realizirati što inovativnije.

Potreba za kritičko propitivanje

U najidealnijem od najidealnijih svjetova, što treba još napisati, čije priče, čije istine?

- Idealno bi bilo napisati povijest ljudske nade. Miroslav Bertoša je 1985. kontrastirao Das Prinzip Hoffnung (Princip nada) Ernesta Blocha s kategorijom "briga" (die Sorge) Martina Heideggera.

Na neki način, kada je sve veliko istraženo i napisano, kao što se vole šaliti filozofi da su stari Grci već o svemu isfilozofirali, počinjemo reambulirati, revizitirati, ulaziti u marginalije, a time se riskira, kako pak neki kolege povjesničari kažu, ulazak u postmodernu i gubitak vrijednosti. Kako gledate na to, i gdje je "kraj povijesti"?

- Nemam odnos atavističke odbojnosti prema postmoderni. Mnogočime nas je zadužila, ali i zabludila. Čovječanstvo nikada neće izgubiti potrebu i smisao za kritičko propitivanje uvjeta vlastite opstojnosti, iako se danas na raznim stranama svijeta na različite načine ulažu ogromni napori da budemo što poslušniji građani, koji ne postavljaju suvišna pitanja. Svijet je na rubu Trećega svjetskog rata, a nigdje na vidiku nema masovnih proturatnih pokreta, sposobnih braniti načela međunarodnog prava i nuditi kreativne alternative politikama elita, opsjednutima bezuvjetnim ratnim pobjedama! Što bi stari Grci o tome rekli?

"Kraj povijesti" moguć je samo nakon "kraja ljudskog svijeta". Nadajmo se da se to ipak neće dogoditi i da ćemo čitati još mnogo sjajnih djela povjesničara kojima ništa nije svejedno.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater