Pasa je 25. Forum Tomizza. Pasalo je dvajstipiet lit od Fulviove smrti. Ma Fulvio je živ mrež nas, uno di noi. Un de quei rarissimi nostri (indiferente se italiani, sloveni, croati – o quei de Nepal o Filpini) ča drže živo sve najbolje od nas ča je pasalo, od vrimena ptvanjega i doba prija prvanjega doba fin a tempi nostri – ljudje, ne glede na to gdo nam je capo-dei-capi.

Fulvio Tomizza, istarski Talijan, ali i Hrvat i Slovenac. Bez krzmanja je svojedobno izjavio: »la mia cultura italiana, la mia sangue slava« – moja talijanska kultura, moja slavenska krv), jedan je od najvećih talijanskih romansijera 20. stoljeća, a gotovo svi njegovi romani bave se Istrom, svim kulturama Istre.

Kroz ovih minulih četvrt stoljeća napisao sam i više stihova posvećenih Tomizzi, evo ih nekoliko, a nekoliko ih je komponirao i otpjevao veliki Arsen Dedić:

ŠJOR PARON

»Baxo la man, Sior Paron,

m’inchino e racomando;

el oio xe bon, e anche el grano.

La se servi,

La se servi Sior Paron:

Sempre ricordando

ki je ki, i ča je ča,

i da je ze jenoga sve,

a za drugega to ča,

i ča i ča,

i ča i niš za težaka:

I pak ča ‘ko tako ne zapovida Uon,

Tako su rekli Uoni, Šjor Paron.

E paga Šćavo; Decimum pesci, quartum vini,

aj števurini i financi i foreštali,

aj podeštati i capovilla i župani,

aj plovani i škrivani i kvešturini!

A ča ćemo mi puni šienci i stinic i buh?

Ter nan ne ustane ni za sime, ni za kruh!

Ma, ter ča, najzad, ter neka ne;

Ter je lobode i koprive i vode,

Samo neka je njin pun trbuh!

Ma cossa brontola ‘sto S’ciavo?

Ma gnente, gnente, Sior Paron,

z samin sobon se razmijen, zapravo.

La se comoda Sior Paron,

el oio xe bon,

el vin finfin, amaro un tantin,

el angel de late;

a zala bo’ došla na te,

ter brša te popala,

ter sve je za te, ter sve je za te.

Baxo la man, Sior Paron,

s’ciavo vostro, Sior Paron,

za te kobasica a moja dica krodigu,

Aj šajeta te ne bojža ter strila

Njegova

te ne zadila,

ter te ne,

ma da bi te,

o,

Šjor Paron.«

Evo i još jene:

MAGDALENA NEPOMUČENA

»Ma si bila štimana i pripoznana,

o Magdalena Nepomučena?

Si bila namurana siromašica brižna,

mučena i tučena?

Din don, din don, don din, don din;

«Odletje u nebo Zvane sin Zvane Poropata od Matije Ciganina

u dobi od šest godina, putnik pekljar prosjak...

Prijedje u bolji život Anton sin Zvane Radina zvanog Čerišnja

od godina tridesettri nakon rovinjske tamnice...

Jela kći kći Šimuna Kljuna od šest godina

umrije u straćari Nikole Radovana...

Odletje na nebo Francesco, od mjeseci trinaest, nezakoniti sin

Marije Donis Matijine iz Krasice...

i Andjelo Krivičić Benedetov u dobi od godina deset...

Magdalena Petohleb uzletje u nebo,

nakazna šepavica i prosjakinja...

i Magdalena Nepomučena prijedje u bolji život

sedmoga dana bolesti i upale, vrućice i žedji»...

O, Magdalena Petohleb!

O, Magdalena Nepomučena!

Disharmonična quinta u tanananaj

con brio razvučena u beskraj sjećanja,

Tomizza lista mrtve pretke,

i u knjigu upisana ta neznana žena,

te Nepomučena, ta Madgalena.«

I finalmente:

TOMIZZA NA RIVI 1991.

»Tomizza na rivi u suz,

iz barke izagnanci iz Morlakije

od kud si, dite,

od Šibenika Tomislav san, materina dika,

e anche mi son Tomizza e ti Tomislav, Tomo, Tomica mali,

a od iste smo loze ča daje maraštinu,

otrglo me pripripridida kako i grozd

od Šibenika,

i suza mu kaplje kako i kaplja vina.

Opet stižu Dalmatinci priko mora sinja

Put njin sinjiva i šenjiva i dišenjiva

vila slavinska i galija latinska;

Tomica Morlako si zbire fameju

rabi put Šibenika na galiju,

dužd prisvitli nas u Istru zove;

stari did ne gre,

a di ćeš Tomica čoviče ludi!

I dica mu plaču i žena hi ziba

aj polako rano moja,

ma di ćemo, Tomice, gospodaru moj oče naš koji nisi u pameti!,

i Tomizza Fulvio puoteč prvega Tomice malega Tome

potle četiri stolitja, i kus,

na rivi Umaga gleda bižieće ljude z suojih kraji.

Valje z svita kraja pusta marmaglia se leviva proti Istre

od bande Dubrovnika i Vukovara i Doboja i Derevnte

i Sarajeva i Mostara.«

Fulvio Tomizza rođen je u Juricanima kod Materade, 26. siječnja 1935. godine, od oca Ferdinanda, trgovca i sitnog zemljoposjednika, i majke Margherite Frank - Trento. Nakon pohađanja biskupijskoga sjemeništa u Gorici i klasične gimnazije u Kopru, upisao je studij romanskih jezika i književnosti na Beogradskom sveučilištu. Neko je vrijeme boravio u Beogradu i bavio se kazalištem, potom se u Ljubljani posvetio filmu. Nakon Londonskoga sporazuma kada je Istra pripala Hrvatskoj/Jugoslaviji iselio se 1955. godine u Trst, gdje je bio urednikom kulturnog programa talijanske državne televizije.

Riječ je o iznimnom autoru talijanske književnosti koji je bio djelatan gotovo četiri desetljeća, od 1960. do 1999. U Tomizzinoj prozi konkretni lokalni krajolik postaje scenografija za emocije njegovih likova. Opus mu se može podijeliti na suvremeni i povijesni, kao i na istarski i ‘neistarski’. Književni likovi često su različitih etničkih i jezičnih pripadnosti i dio su posebna autorova svijeta. Tim je karakteristikama Tomizza pribrojio i konfesionalnu različitost: u romanima koji su tematizirali Istru prisutna je pučka religioznost i njezino odbacivanje u ime nove ideologije nakon Drugog svjetskog rata, pa židovstvo karakteristično za grad Trst i naposljetku protestantizam.

Prva su mu djela »Materada« (1960.), roman po kojem su ga kritičari svrstali među europske pisce s granice, te »La ragazza di Petrovia« (1963., Djevojka iz Petrovije) i »Il bosco delle acacie« (1965., Bagremova šuma). Ta su tri romana objavljena potom pod naslovom »Trilogia istriana« (1967.). Nakon domoljubnih tekstova slijede djela nadahnuta povijesnim temama. Plod njegova dugotrajna istraživanja je biografski roman o biskupu Pietru Paolu Vergeriju ml. »Il male viene dal Nord«, I–II, 1984.(Zlo dolazi sa sjevera).

Romanom »Quinta stagione« (Peto godišnje doba, 1965.) ušao je u suvremene tokove talijanske književnosti (nagrada Selekcije Campiello). I u romanu »L’albero dei sogni« (1969., Stablo snova, nagrada Viareggio) bitna je autobiografska komponenta, element koji u gotovo ukupnom književnom stvaralaštvu Talijana u Istri i Rijeci dobiva vrijednost mita i simbola talijanstva i istarstva. »La città di Miriam« (1972., Mirjamin grad) složena je ljubavna priča, da bi roman »La miglior vita« (Bolji život, 1977.) bilo njegovo najbolje djelo.

Slijedilo je razdoblje iznimna stvaralaštva: »Ieri un secolo fa« (1985.); »Gli sposi di Via Rossetti« (Mladenci iz ulice Rossetti, 1986., nagrada Selekcije Campiello; roman »Quando Dio uscì di chiesa« (1987., Kada je Bog napustio crkvu); »L’ereditiera veneziana« (1989., Venecijanska nasljednica); »L’abate Roys e il fatto innominabile« (1994.); »Franciska« (1998.); »La casa col mandorlo« (2000., Kuća s bademom) i dr. Roman »Destino di frontiera« (1992.), po autobiografskoj komponenti blizak romanu ispovijesti, optužba je nasilja i potresnih zbivanja što ih je prouzročio raspad komunističke Jugoslavije.

Od njegovih kazališnih djela prikazivale su se drame »Vera Vouk« (1963.) i »L’ idealista« (1976.). Objavljivao je i djela dječje književnosti: »Trick« (1975.), »La pulce in gabbia« (1979., Buha u kavezu), »Il gatto Martino« (1983., Mačak Martin), »Anche le pulci hanno la tosse« (1993., Buhe također kašlju) i dr.

Dobitnik je nagrade austrijske vlade za europsku književnost 1979. (za roman »La miglior vita«), diplome honoris causa Tršćanskoga sveučilišta 1984. (za »Il male viene dal Nord«), nagrade Boccaccio 1994. (za djelo »I rapporti colpevoli«), međunarodne nagrade Vilenica Društva slovenskih književnika, nagrade Ascona književnika talijanske Švicarske i dr.

Povezane vijesti

• Krik za pravdom, ali i krik vlastite krivnje
• U srijedu u INK-u premijera predstave "Blak"
• Najbolje iz bogatog stvaralačkog opusa M. Rakovca