Pulsko-fažanski grafički dizajner, tiskar fanzina, umjetnik Oleg Morović; nedavno je objavio zbirku poezije pod nazivom... "Možda bez naziva", a koju je prošlog tjedna i predstavio javnosti u Klubu-knjižari Giarrdini 2 u Puli.

Dok je tijekom same prezentacije zbirke autor imao prilike, iz svog kuta predstaviti sve od svoje motivacije za stvaralaštvo, način na koji stvara i radi, teške muke grafičkog i tiskarskog rada – upravo način na koji je zbirka i nastala, jer je on sam, tijekom priprema za izložbu, na starinskoj pisaćoj mašini tipkao nekoliko-minutne pjesme a onda i ručno uvezivao te stranice u ono što će postati zbirkom, a na koncu, Morović je iznio i neku vrstu apologije svojeg stvaralaštva, ogradivši se od toga da je "Možda bez naziva" revolucionarno djelo koje bi moglo promijeniti nešto.

Publika na prezentaciji, imala je prilike čuti nekolicinu pjesama koje je za tu prigodu autor sam iščitao, i koje je, po njegovom, izabrao a da ne uvrijede nekoga (jer mnoge su proste i mogu uvrijediti), kao i jednu od pjesama koja je činila uvod u događaj.

Kontroverze i korektnost

Već se u prvoj uvodnoj pjesmi moglo jasno uvidjeti da je Morovićeva zbirka neka vrsta autobiografskog štiva; u kojoj autor slobodarski dijeli svoje misli, u katkad skladnom, katkad kaotičnom slijedu: uvodna pjesma (a koja nije prva po redu u zbirci) priča upravo o "istarskom dizajneru" – koji ne putuje, koji ne dobiva nagrade za svoje djelo, živi na moru, ali na more ne ide, pije Favorit i Laško, ide u Kaufland u špežu, a – "Fažana ima ružan grb". Priča o sebi kao njemu najpoznatijem subjektu, ali jamačno, mnogi se drugi "istarski dizajneri" mogu prepoznati.

Mnogi su, nakon tog predstavljanja radosno pohrlili kupiti svoj primjerak ručno tiskane zbirke "Možda bez naziva", i čak zahtijevali, i dobili, autorov autogram.

Pa unatoč dobroj recepciji pulske publike i okupljenog dijela "kreme" umjetničkog društva, drugo su jutro krenule kontroverze; na društvenim su se mrežama počele širiti kritike na pojedine pjesme, odnosno njihov sadržaj, s jednom pogotovo spornom pjesmom, pod cijelinom "Midget porn", o kojoj će biti riječi malo kasnije. A pošto umjetnost po svojoj definiciji podrazumijeva poticanje emocija, po tome se vidi da odista Morović ima ono nešto – koliko god se on pokušao ponizno ograditi od toga.

To je prepoznao i njegov suradnik Andi Pekica, koji u veoma kratkom predgovoru kaže "ovi su zapisi možda nova forma u polju suvremene poezije. Nazovimo ju Haiku bijelog čovjeka". Morović, u još kraćem predgovoru, pak, kaže ovako: "Napokon nešto nekorektno! Ili: Ako pišeš, piši tako da te čitatelj, ako te upozna, prepozna."

Oba predgovora zapravo jasno razlažu premizu zbirke: ovdje nema političke korektnosti; ovdje Morović govori kako mu je volja, i očito govori ono što su "njegove" istine, a da se nadovežem na Pekicinu misao, taj "Haiku bijelog čovjeka" je nova forma ne u svjetskoj, ali jest, u istarskoj poeziji.

Provokacija i autocenzura

Zbirka sadrži kojih 90-ak pjesama, podijeljenih tematski na cijeline: Old school, Bez naziva, Tata lopov, Midget porn i Voltron, a pošto je ručno tiskana, nema broja stranica. Punkerski i radikalan ali unatoč tome, kako je sam rekao, mekan i romantičan duh Olega Morovića, iskazuje se na svakoj od tih nebrojenih stranica. U poglavlju Old school, čita se "punkerija", odrastanje, stasanje i rad istarskog umjetnika. U nekim segmentima, možda samo grafički dizajner ili likovnjak može razumjeti o čemu se točno priča; "postoje trenutci kada slikam, osjetim da potezi kista, koje navlačim po platnu, idu u smjeru MoMa-e ili Louvrea, ali uglavnom idu u smjeru Uliksa u Kandlerovoj". "Bacio sam plavu boju, preko crteža od neki dan, sad je već slika, al nije gotovo, treba još boje, jer ovako je pre flat, fali dubine, fali šuga, to ću sutra", ili kada govori o njemačkom apstraktnom neoekspresionizmu.

U cijelini Bez naziva, ima svega, od misli do romantike, pjesama koje bi se mogle definirati čak i lirskima u slobodnom stilu, ali, na tragu onoga što se govorilo o haikuu, ima britkih obzervacija, odnosno dosjetki, poput: "Tvrdi kliše – uletiš sa spikom, i ne ide", "čovjek se navikne na bol, kao što se rudari, naviknu na mrak", ili "Kvarat kruha, s parizerom, 3 kune, old school". Tu se može doznati i kako neki "Mario" iz Fažane "sa traktora maše susjedima kao Kennedy iz limuzine; maši Mario, maši, kralju svih težaka, ruke snažne poput bure, pogled oštar kao sjekira, tvoja je šparuga najduža"...

Morović je mnoge pjesme odlučio izbaciti iz zbirke u činu autocenzure, znajući da bi bile preprovokativne – a one koje nisu izbačene, vjerojatno su pod poglavljem Tata lopov i Midget porn. Kakve veze "tata" ima sa ičime, doznaje se listajući stranice tog poglavlja – "da li je tvoj tata lopov? Jer ukrao je sve zvijezde i stavio ih u tvoje oči", kaže se već u prvoj pjesmi, da bi se do kraja taj koncept dekonstruiralo do toga da kaže "da li ti je tata lopov, ukrao mi biciklu", i "tata ti je lopoč" – to je cijela pjesma.

U cijelini Midget porn, autor se u više navrata osvrće na ne samo pornografiju baziranu na patuljcima, kako bi naziv tematskog poglavlja implicirao, nego i na koncept te "industrije", ljubavi, romantike, seksa, animalizma, nastranosti, i društva moderne. Ovdje je pjesma koja se čini da je proizvela najviše kontroverzi, a to je ona gdje, da parafraziram, Morović kaže da bi vodio ljubav sa patuljkinjom, kada bi imala lice osobe s Down sindromom. Sjetimo se prije svega, da je autor naglasio u uvodu da je ova zbirka "nekorektna"; možda mu to ne opravdava da se na taj način odnosi na ugrožene skupine, no napomenuo bih dvije stvari: prvo, u posljednje vrijeme ozbiljne medicinske studije ukazuju na to da osobe s tim sindromom mogu imati/imaju seksualne osjećaje i nužde, a drugo, da one, eto, mogu biti i uzvraćene. Htjeli smo društvo inkluzije, ovo je jedan dio toga. A pošto se o ukusima ne vrijedi raspravljati, ne bih dalje ulazio u Morovićeve fantazije.

Meni osobno najprovokativniji dio jest onaj zadnji, pod cijelinom Voltron – ovdje Morović ne štedi na riječima, a niti na sebi, i dijeli misli šakom i kapom. "Ne mogu skužit, šta radim krivo, sve je tu, prisutno, ali ne mogu to uhvatit, ne osjećam, ili ne prihvaćam, pokušam opet, drugi dan", pjesma je iz tog poglavlja koja bez pretenzija daje uvida u, rekao bih, možda svakodnevnu ljudsku potragu za uspjehom koji je uvijek tu negdje, nadomak ruke, a teško uhvatljiv jer mi sami ne možemo prevazići neku blokadu.

Moderni haiku i aforizmi

Morović je ovu zbirku definirao kao zbirku pjesama slobodnoga stila, Pekica kao zbirku modernog haikua, netko na samoj prezentaciji Morovića je oslovio novim Dragom Orlićem, a ja bih nadodao da se "Možda bez naziva" može poimati i kao kolaž svega ranije navedenoga, ali i neke vrste aforizama. Iščitavajući ih, neke od ovih misli podsjetile su me na aforizme Halila Džubrana; primjerice u zbirci pod nazivom "Pjesak i pjena". Jedan od njih kaže: "Kakve li bijede! Pružam praznu ruku ljudima i ne dobivam ništa. Kakva li očaja! Pružam ruku i nikoga nema da primi moj dar." Jedan drugi kaže: "Više volim biti posljednji među ljudima, ali pun snova i želja, nego najugledniji među njima lišen snova i s presahlim željama." Ne manjka, niti u stvaralaštvu Džubrana, niti u onom Morovića, ni misli, ni individualnih istina, a niti onih općih.

Napisati zbirku poezije, ili čega god, zahtjeva talent, volju, želju, i ranije pomenuti duh – snove, i drago mi je da ju je odlučio ipak objaviti; Morović se ovdje ogolio pred svima, i kazao sve što misli, ili barem, tako tvrdi. Lako je tada, kada netko sve svoje iznese, kritizirati, a tu bih citirao još jedan aforizam Džubranov: "Zavidnik mi i ne znajući, odaje hvalu".

Neke od pjesama u "Možda bez naziva" su toliko životne, i pričaju o kontekstima s kojima svi u Puli, ili Fažani, ma i Istri, mogu lako simpatizirati. Možda je izrekao, na svoj način, misli koje se mnogima vrzmaju po glavi, ali ne smiju ih izreći, možda ih se ne usude niti pomisliti. Možda nisu toliko dubinski promišljene, a možda, pošto je ova zbirka ipak njegov službeni prvijenac, njegovi daljnji radovi budu nadograđeni, konstruiraniji, i možda uistinu postane naš "Halil Džubran". Morovićeva zbirka je jedan istarski unikat – nešto što u svakom slučaju pridonosi našoj kulturi i, obzirom da se često referira na nama poznate događaje, osobe i mjesta, možda samo nama u nekim dijelovima može biti "fora". Biti će zanimljivo, ukoliko njegovo stvaralaštvo postane toliko "mainstream" da ga se izvodi na službenim ceremonijama Istarske županije, primjerice. Za razliku od mnoge druge "moderne" umjetnosti, ova je barem veoma životna, i tu nema problema s razumijevanjem onoga "što je pisac želio reći" – dapače.

"Možda bez naziva", ali nikako bez ideje – ova zbirka će sigurno odjeknuti u kuloarima i kružocima kulturnjaka i šire javnosti – ona jest prosta, jest izravna i nekorektna, uzrokuje u nekima duboko gnušanje i prevrtanje očima, no ako ima jedno što isto jest; zabavno ju je čitati, putovati, družiti i smijati se s Morovićem na pojave današnjice – plakati i tapšati se po ramenu čitajući o ljubavnim bolima koje svi jednom barem prođemo; hodati po Fažani i mahati šjor Mariju. Poezija nije kao voda ili hrana (nekima), i stoga se, naravno, ako se netko ne želi zgražati, neka naprosto ne uzme u ruke jedan od postojećih 300 primjeraka koliko ih je autor istisnuo.

Hard core i umjetnost

A u konačnici, valja dati i nekoliko benignih kritika; prije svega, Moroviću je pravopis očito pomalo stran, ali jezik u zbirci jest onaj istarskog mladog, "urbanog" podneblja, i kao takav treba biti zapisan. S drugog, istomice tehničkog aspekta, zbirka je nepregledna i neuredna, obzirom na to da nema označene brojeve stranica, i zbog nekog razloga, neke pjesme kao da su u krivoj cijelini. Jasno, autor je, sve osim dizajna naslovnice, koji je napravio Oleg Šuran, radio svojim rukama, i u nonšalantnom pristupu, i vidi se jasno kada je križao riječi, što se na pisaćoj mašini radi prekrivanjem "iksevima" – gdjegdje to nadodaje na šugo ove cijele zbirke, gdjegdje djeluje naprosto kao da mu se nije dalo ispisati stranicu iznova – tu smo možda na granici onoga "što je to umjetnost?". A možda bi se, u ovom posebnom izričaju trebalo sve to prešutno dopustiti, prepustiti se tome da je "Možda bez naziva" toliko hard core, da bi tom djelu doza tehničke ispravnosti skoro u potpunosti umanjila vrijednost.

Povezane vijesti

• Izlažu Oleg Morović, Oleg Šuran i Andi Pekica
• U Rigu, iza velikih dalekih ravnina
• "Možda bez naziva" - zbirka nastala na pisaćoj mašini između slikanja