GABRIJEL LAZIĆ

Mladi Puljanin režira "Brodove od papira", prvu ovogodišnju premijernu predstavu u INK-u

| Autor: Mladan Radić
(Snimila: Leona Teodorović)

(Snimila: Leona Teodorović)


Dok se čeka da u Istarskom narodnom kazalištu završe radovi na obnovi velike scene i da se ona opet otvori, u ovoj kazališnoj kući sprema se prva ovogodišnja premijera predstave »Brodovi od papira« na tekst Emme Kliman, mlade Puljanke koja studira dramaturgiju u Zagrebu i u režiji Gabrijela Lazića, još jednog mladog Puljana. Premijera će se održati u petak 12. travnja u 20 sati na Maloj sceni, a predstava nastaje u sklopu projekta Projekt KUMMA - Kreativnog umjetničkog mentorstva za mlade autore.

Lazić je pulskoj publici već poznat po svojoj režiji Molierovog »Škrca« kojeg je pretvorio u duhovitu satiru na istarskom dijalektu prije točno deset godina. Već se tada vidio njegov talent, a deset godina poslije s diplomom kazališnog redatelja dolazi pokazati što je još naučio.

Sukob generacija

»Brodovi od papira« su priča o Uljaniku i njegovoj propasti?

- Tako je, ali to je i priča o međuobiteljskim odnosima, kao i o pisanju. Protagonistkinja je kćer koja je otišla živjeti u Berlin iz Pule. Ona se bavi pisanjem, te se vraća kući u ključnom trenutku – za 1. maj 2019. kada je Uljanik pred stečajem (16 dana nakon toga bit će donesena odluka o podijeli otkaza radnicima). To je kontekst kroz koji pratimo priču, a iz kojeg se onda na nivou teksta i predstave otvaraju pitanja međuobiteljskih odnosa, pitanja rada, što je to kreativni radnik ili rad u kulturi, a što je to fizički radnik ili fizički rad? Što Uljanik znači za Pulu, što znači za radnike u Puli, na koji način je oblikovao njihov identitet, na koji način je oblikovao ritam grada, života, rutine u jednoj obitelji.

Kroz ta pitanja, na nivou drame nastaje sukob generacija. Pitanje rada i radništva, pitanje kako voditi svoj život, kako se odrediti prema rutini jednog grada, rutini obitelji, što sam ja tu, koja je moja specifičnost u svemu tome, za generaciju kćeri (kojoj i ja pripadam – ‘95. godište) znači nešto potpuno drugačije nego za generaciju kojoj pripada otac u drami (‘59. godište). Idem li tim nekim utabanim stazama kojim su išli moji roditelji i generacije prije mene, ili odudaram od njih?

Što Uljanik znači za tebe? Tim više što, kao što kažeš, spadaš u generaciju koja nema veze s bivšom državom, a sigurno si slušao priče kako su radnici nekad bili sigurniji?

- Za razliku od Emme čiji roditelji nisu uljanikovci, ja jesam iz uljanikovske obitelji tako da mi je tekst jako blizak. Poneke replike koje izgovara otac ili razgovori koje vodi kćer s njim, jako su mi poznati jer sam ih ja u jednom trenutku vodio sa svojim ocem. Uljanik je bio velika komponenta u našem životu s obzirom na to da mi je tata uljanikovac, kao i dida, brat i kunjado, stoga cijela obitelj ima uljanikovsko zaleđe. Živimo u stanu od Uljanika i jako puno dugujemo brodogradilištu – prije svega u nekom ekonomskom i materijalnom smislu, a onda i ideološkom. Uljanik je oblikovao mog tatu kao fizičkog radnika. Čak i sad, sa svojih 70 godina, u penziji, on ne miruje – konstantna potreba da mora raditi s rukama i graditi nešto ga vodi kroz život. Dok sam bio mali kovali su se planovi kako ću i ja biti uljanikovac, ali krenuo sam drugim putem, kao što i kćer u drami kreće drugim putem. Samo kroz ovih par detalja, možemo vidjeti koliko je Uljanik bio utkan u obiteljske odnose, a pogledamo li grad, gdje god da se okrenemo, uvijek izroni neka zgrada koja je djelo Uljanika, uvijek se neka dizalica vidi na obzoru. Uljanik je jednostavno prožeo cijeli grad (točnije, Pula se pripojila Uljaniku) i ta veza grada s brodogradilištem je bila jako snažna. Vidimo što se dešava sada kad te veze više nema. Cijeli centar grada se ugasio, veliki dio radne snage je otišao i izostaje stabilnost koju je Uljanik davao.

Što se tiče odnosa prema bivšoj državi, osjećam da kod starijih generacija, a onda djelomično i kod moje, kod mlađih sve manje, postoji jedan sentiment za Jugoslavijom i za idealima koji su tu postojali. Mislim da je on prisutan u Istri, a najviše sam ga iskusio dok sam studirao u Sarajevu. Ne mogu suditi o tome jer jednostavno nisam bio rođen u tom vremenu, ali kad uspoređujem taj sentiment za idealima radništva i kolektiva koji su postojali prije, danas ih ne pronalazim u svojoj okolini. Naivno bi bilo govoriti da su ti ideali bili maksimalno provođeni u zajednici (to nam svjedoče i filmovi iz tog doba), ali, bar na nivou države, postojala je platforma koja, u teoriji, nije dopuštala eksploataciju radnika (tzv. radničko samoupravljanje). Danas je radništvo dovedeno na jedan nezavidni nivo i svjedoci smo gašenja mnogih tvornica od osamostaljenja države do danas. I onda se pitam što raditi s tim sentimentom koji je nekako utkan u mene iz okoline? Vidim da se situacija u državi ne popravlja, kolektivno žalimo za svime što smo izgubili, a poput oca u drami, čekamo neke Kineze da nas dođu spasiti. Zašto se onda ne pokušamo odmaknuti od tog sentimenta i aktivno se boriti za ostvarivanje boljih prava i uvjeta, stvaranja novog brodogradilišta ili industrije koja može opstati unutar kapitalističkog sistema, najzad za povratak rada i radništva u Pulu? Znam da ovo može zvučati poprilično optimistično (pa možda čak s trenutnom situacijom u gradu i državi – i nerealno), ali što nam drugo ostaje? Čekati?

Recidivi prošlih vremena

Koji bi onda bili tvoji i ideali tvoje generacije?

- Mislim da mnogo više propitujemo autoritete i društvene narative koji su recidivi prošlih vremena, prošlih (ali i današnjih!) sistema. Internet nam je omogućio dostupnost informacija i cijelu lepezu perspektiva, koje koristimo kao svoj alat za razumijevanje sebe i stvaranja odnosa do okoline koja nas okružuje (ovdje govorim o idealnom korištenju interneta, jer postoje i suprotni ekstremi). Mislim da našu generaciju odlikuje jedna velika individualnost, odnosno potraga i potreba za činjenicom da pronađemo u sebi ono što nas ispunjava i što nas definira takvima kakvim jesmo, gdje u prvi plan ipak stavljamo zadovoljstvo nekim poslom i uvjetima života, a tek onda financijsku stabilnost. Moji roditelji ne razumiju zašto se ja bavim ovim poslom koji je toliko nesiguran, što je činjenica. Jedini sigurni angažman koji imam u ovoj godini jest ova predstava, ali i dalje ne odustajem (makar morao, uz ovo, raditi druge, usputne, poslove), jer ovo što radim me ispunjava mnogo više nego bilo koji drugi posao.

Ti si baš prošao tu potragu da si počeo s jednom predstavom, pa upisao biologiju, ali si se nakon nekih godinu dana vratio kazališnoj režiji? U kojem trenutku si shvatio da je to ono što želiš?

- Nije da me biologija nije zanimala. Ja sam se kroz dio osnovne, a onda i nekako većinski kroz srednju školu, pitao što mene zanima, s čime s želim baviti u životu, i uvijek je nekako znanost, odnosno prije svega biologija, bila na vazi zajedno s kazalištem. Znao sam da će se nešto od toga desiti, ali nisam znao što. Možda mogu naći neki kompromis u svemu tome, da može oboje opstati? Mislim da je prva prevaga u upisivanju fakulteta bila upravo recidiv prošlih vremena, to jest egzistencijalna (financijska) sigurnost. Nije da kolege biolozi u Hrvatskoj imaju neke velike plaće i da posao u znanosti cvjeta u Hrvatskoj, ali u svakom slučaju i dalje je stabilnije i bolje u odnosu na kazalište. Tih godinu i pol dana dok sam studirao biologiju išlo mi je jako dobro, imao sam petice, ali shvatio sam da me kazalište »vuče« mnogo više nego znanost. Odlučio sam skupiti hrabrost i tako sam završio na akademiji u Sarajevu. Kasnije sam shvatio da pozicija kazališnog redatelja i jednog znanstvenika, odnosno biologa, nije nužno toliko različita. Jer ono što je mene u biologiji jako fasciniralo, bili su zakoni po kojima priroda funkcionira i kako je zapravo svaki parametar unutar prirode (od nivoa stanice i staničnih organela, pa sve do ekosistema) na točno određenoj poziciji i s funkcijom kako bi cjelina skladno funkcionirala. A to je i režija – traženje zakona unutar predstave i njihovog provođenja, bilo kroz nivo lika, kostima, rekvizite ili scenografije. Znači, provođenje tih elemenata od početka do kraja kako bi stvorili skladnu cjelinu.

Otpor prema konvencionalizmu

Prije deset godina, dok si još bio srednjoškolac, režirao si u INK-u »Škrca«, zabavnu i pametnu predstavu prema Moliereovom tekstu, ali kako danas gledaš na to?

- Tada, u tom trenutku, postojala je velika želja da se stavim u redateljsku poziciju. Čini mi se da je jako prirodno došlo do toga. Postojala je nervoza, ali stvarno sam uživao raditi na toj predstavi, zato što je bila ekipa u kojoj sam imao jako puno povjerenja i osjećao sam se sigurno. To su sve bili moji kolege iz Dramskog studija s kojima sam do tada glumio u raznim predstavama, išli smo svaku subotu na dramsku radionicu kod Marijane Peršić i na scenski pokret kod Andree Gotovine. Predstava je bila plod tadašnjeg gledalačkog iskustva i poimanja kazališta. U međuvremenu se desila akademija, puno pogledanih predstava i pročitanih teorijskih knjiga, tako da će i ova predstava biti neka sadašnja ideja kazališta i do sada sakupljenih iskustava.

Sam si rekao da ti je ovo jedini angažman za sada, ali imaš li neku ideju što bi htio raditi dalje, kada bi se našao u poziciji da možeš birati?

- Još na trećoj godini Akademije počeo sam pružati jako veliki otpor prema konvencionalnoj režiji, u smislu pristupa tekstu. Tekst se obično uzima kao baza i u odnosu na njega se donose sve vrste umjetničkih odluka. Mene je mnogo više zanimao rad kroz improvizacije i komuniciranje radnje kroz druga kazališna sredstva, a ne nužno tekst. Na četvrtoj sam godine Akademije za diplomsku predstavu radio Čehovljeve »Tri sestre« gdje smo uzeli samo četvrti čin i od njega napravili cijelu predstavu. Kroz improvizacije smo uspostavljali cijeli novi narativ i pokušali ostvariti događajnost u kazalištu u smislu da ono što gledamo nije fikcijski entitet odvojen od publike u koji publika vjeruje da je stvaran, već su se svi mehanizmi stvaranja kazališne iluzije pred nama transparentno odvijali. Takav postupak, moći će se vidjeti u »Brodovima od papira«. Nakon Akademije, najprije je uslijedio eksperiment u Sarajevu, gdje sam radio više performans nego predstavu. Performans se zvao »Platonova pećina« u kojoj nije bilo glumaca nego je samo publika sudjelovala u njoj i gradila tu predstavu. Posljedično svim tim iskustvima, na nezavisnoj sceni u Zagrebu smo počeli stvarati novu predstavu inspiriranu Kamovljevim djelima. U njoj se poigravamo s elementima događajnosti, performansa, te kazališta slika, gdje tekst kao takav ne konstituira narativ, već akcije i slike koje se uspostavljaju. I to je put koji mene zanima. Pri pristupu radu na ovoj predstavi, ipak sam se vratio tekstu i narativu, jer nam je bilo bitno da se priča koju je Emma napisala čuje. No, kroz njega sam pokušao utkati elemente i postupke koji me trenutno inspiriraju u kazalištu.

Bili ste poslali poziv ljudima da donesu trliše koji bi se iskoristili u predstavu. Kakav je bio odaziv i čemu će oni poslužiti?

- Odaziv nije bio toliko velik, što je i razumljivo s obzirom na sentimentalnu vrijednost koju trliši predstavljaju ljudima. Mislim da smo ih od Puležana uspjeli skupiti 50-ak, u kazalištu ih imamo oko sto, ali nam za potrebe predstave treba još njih. Razlog zašto te trliše koristimo u predstavi je scenografsko rješenje za koje želimo da i građani Pule budu sukreatori, ali više o tome neka ljudi otkriju na predstavi.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini