Otvorenjem izložbe "Mreže i Udice - eksploatacija mora od antike do ranog srednjeg vijeka" u subotu 15. lipnja 2024. godine, Muzej grada Umaga predstavit će se slovenskoj publici u Pomorskom muzeju Sergej Mašera u Piranu, gdje će postav autorice Branke Milošević Zakić, više kustosice Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika Split, biti izložen sve do 1. prosinca ove godine.

Tema izložbe je na temelju znanstveno obrađenih arheoloških nalaza s lokaliteta Sipar i drugih povijesnih izvora pobliže objasni kako je i u kolikoj mjeri jedna relativno mala ljudska zajednica bila povezana s morem i tako stoljećima funkcionirala prilagođavajući se, ne rijetko i dramatičnim, povijesnim okolnostima na globalnoj pozornici Mediterana.

Brojni arheološki nalazi dokazuju koliko su ljudi živeći na poluotoku, malom prostoru gotovo u potpunosti ograničenim morem, bili ovisni o moru te ga u najvećoj mjeri koristili za transport i trgovinu te kao izvor hrane i sirovina. Nalazi udica, keramičkih i olovnih ribarskih utega pronađeni u svim slojevima širom lokaliteta govore nam da du se ljudi na poluotoku kontinuirano bavili ribolovom. Pronađene velike količine ljuštura morskih puževa volaka, koji su bili korišteni kao sirovina za proizvodnju purpura, dokazuju proizvodnju ove izuzetno skupocjene boje za tkaninu koja je u doba antike pa i dugo kasnije imala svoj socijalno-statusni značaj. Ljušture morskih školjki i puževa, kliješta zglavkara te nešto ribljih kostiju hrskavičastog skeleta nesumnjivo su ostaci ishrane ljudi na poluotoku toga vremena.

- Radi se o izložbi koja je prije dvije godine napravljena u Muzeju grada Umaga u okviru Europskog projekta, svi predmeti su sa područja drevnog naselja Sipar pronađeni u kulturnim slojevima u istraživanjima koja traju od 2013. godine i još nisu završila. Sam teren je izložen utjecaju mora i nevremena, a nerijetko plima poplavi prilazni put pa Sipar postaje otok, a jedan dio struktura koje istražujemo nalazi se i pod morem. Što se tiče same izložbe tematski je podijeljena u dva dijela. Prvi dio je posvećen moru, prehrani, udicama i ribolovu, dok je drugio dio više posvećen istraživanjima i lokalitetu kao takvom, rekla nam je autorica izložbe Branka Milošević Zakić.

U sačuvanim pisanim dokumentima današnji poluotok Sipar se spominje kao Sipparis/Sapparis, Sipiares i Sapara, a na Peutingerovoj karti vrlo je moguće da je označen kao Insula Sepomaia.

Nova arheološka istraživanja potvrdila su da je poluotok naseljen već u kasnorepublikanskom razdoblju, moguće kao jedna od uporišnih točaka za uspostavu mira na istarskom poluotoku nakon histarskih ratova. Uspostavom Rimskog Carstva poluotok gubi svoju vojno-stratešku važnost pa se na ostacima prethodne arhitekture gradi naselje Insula Saepomaia, koje već krajem 1. stoljeća poslije Krista prestaje funkcionirati.

Nakon bizantsko-gotskih ratova na istočnom dijelu poluotoka gradi se ranobizantska utvrda širokih bedema s karakteristično bizantskom pentagonalnom kulom. Na zapadnom i širem dijelu poluotoka, zaštićenog utvrdom, na ostacima arhitekture rimskog naselja Insula Sepomaia tada se razvija kasnoantički i ranosrednjovjekovni civitas Sipparis/Sapparis. Velik broj pokretnih nalaza datiranih od 6. do 8. stoljeća, govori da Sipparis vrhunac svojeg razvoja doseže krajem 6. i tijekom 7. stoljeća nakon čega je razoren i opljačkan. Nalazi iz 8. i 9. stoljeća pokazuju da se obnavlja ali i ponovo stradava 876. godine, kada neretvanski knez Domagoj svojom flotom razara gradove duž zapadne obale Istre.

Po količini kako pokretnih tako i nepokretnih arheoloških nalaza lokalitet Sipar jedno je od bogatijih kasnoantičkih – ranosrednjovjekovnih nalazišta na području hrvatskog Jadrana. Sustavna arheološka istraživanja još su u tijeku.

Povezane vijesti

• Dramatičnost, avangarda i performans
• Priča o prošlosti Umaga kroz fotografski objektiv
• Retrospektiva dugogodišnjeg likovnog opusa