Akademski likovni umjetnik Eros Čakić, savjetnik za likovnu i galerijsku djelatnost Grada Pule te voditelj Zbirke umjetnina grada Pule jedan je od najupućenijih u problematiku likovnog života u Puli.

U ovom razdoblju kada se o kulturi razmatra, raspravlja, i vodi konzultacije - čeka se konačan sud o valjanosti ideja prezentiranih na razini županije, u vidu Nacrta plana za razvoj kulture Istarske županije, razgovarali smo s pulskim umjetnikom o kulturi u Puli.

Oživljavanje Kandlerove

Kako doživljavate i osobno vidite sliku i priliku Pule, umjetničku i općenito kulturnu?

- Pula je moj rodni grad i možda mi je teško biti potpuno objektivan, jer je moja ljubav prema Puli naslijeđena, kako obiteljski tako i odrastanjem i odabirom da to bude grad kojem ću se posvetiti, u kojem ću se realizirati, u obitelji i profesiji. Taj izbor donio mi je puno zadovoljstva i sreće, no često i žalosti i tuge. Ako govorimo o stanju u kulturnom životu grada, ne moramo nikome zavidjeti: imamo bogatu povijest i kulturnu baštinu, od antike, Venecije, KuK, Italije do suvremene i agilne kulturne scene. Upravo je suvremena kultura ta koja treba znati koristiti povijesne resurse, kako materijalne, tako i intelektualne. Generacijski sam vezan za sugrađane i sugrađanke koji su prije 40-ak godina krenuli stvarati na tim temeljima novo lice kulturne Pule uz pomoć već tada etabliranih kulturnjaka i intelektualaca. Rezultati su vidljivi, iz grada s problemom identiteta danas možemo reći da živimo u gradu koji se predstavlja i de facto jest grad kulture. Kulturna scena je živahna; kultura mladih i nezavisna kultura je u stalnom razvoju, gradske manifestacije kroz vrijeme postaju sve kvalitetnije, imamo dragulje kao što su Sa(n)jam knjige, Društveni centar Rojc, Pulsko kulturno ljeto… i što je najvažnije, pulske kulturnjake i kreativce koji se svakodnevno angažiraju u stvaranju i promociji kulture. No, postoji i druga strana medalje; koliko je sve to valorizirano i prihvaćeno od javnosti, građana. Živimo u konfuznom vremenu kada se, gledajući globalno, ljudi drže u stalnoj napetosti i strahu, bombardirani informacijama o novim pandemijama, ratovima, restrikcijama, ograničavanjima sloboda, poskupljenjima. U takvim uvjetima kultura postaje sporedna, neprimjetna, postaje elitistička dokolica koju običan čovjek u zabludi počinje doživljavati kao teret. Naravno, potpuno krivo. Kultura je naše zajedničko dobro koje treba afirmirati i živjeti. Pobornik sam već otrcane teorije o kulturi za sve, dostupnoj svima, otvorenoj i slobodnoj, koja to isto i promiče. Zbog toga je potrebno strateški planirati kulturu, realno i po mjeri građana, što se i čini kroz nedavno usvojenu Strategiju razvoja kulture grada Pule do 2030., što je nekima mrski i dosadni dokument, najčešće onima koji ga nisu niti pročitali, svjesnima putokaz i nada.

Uspavana Kandlerova ulica (Snimio: Milivoj Mijošek/Glas Istre)

Prije deset godina krenulo se s projektom oživljavanja Kandlerove ulice kao ulice galerija i umjetnika, no, osim nekoliko hvalevrijednih pokušaja, sve je ostalo na pojedinim inicijativama i Kandlerova je, posebice izvan turističke sezone, mračna i prazna. No, da ne bude sve tako mračno, pohvalimo i inicijativu Gradske galerije koja je učestalo i dio raznih manifestacija, poput Sa(n)jma knjige, filmskog festivala sa značajnim izložbama, a i Bojan Šumonja u Galeriji Poola ima sjajne projekte, kao i Hassan Abdelghani u Makini; no to su sve inicijative pojedinaca?

Bojkot umjetnika

- Projekt "Art zona Kandler" u Kandlerovoj ulici je bio pilot-projekt koji je pretpostavljao da će se starogradska jezgra obnavljati i da će joj se vraćati izvorni izgled sa suvremenim sadržajem. Ulica galerija i prostora kulture uz ponudu autohtonih proizvoda. Mislim da u gradu nema adekvatnije zone u kojoj se može afirmirati lokalna kultura. Neki od nas Puležana još vjeruju u mogućnost realizacije barem sličnog projekta…

Da, ulica djeluje opskurno tijekom zime i teško je kroz programe nekoliko galerija vraćati život tijekom nekoliko zimskih mjeseci, ali to je inače problem centra grada koji nije nastao danas, jučer… to stanje traje desetljećima i svaka se gradska uprava bori na svoj način, no važno je, prije svega, shvatiti da treba ponuditi sadržaje koji će građane vratiti u ulice, u đir, a za takvo rješenje potreban je (opet) strateški pristup i poštivanje donesenih odluka. Pojedinci-kulturnjaci su uvijek tu da poprave opći dojam, no problem moraju rješavati uprava i urbanisti i odlučiti da li će nas u sezonskoj ponudi, cjelogodišnjoj naravno, predstavljati izvorni kulturni i ostali proizvodi ili strana brza i loša hrana, uz časne izuzetke.

Pulski umjetnici više ne odlaze jedni drugima na izložbe, a od korone naovamo, sve manje i manje. Nekada tome nije bilo tako. Što se promijenilo?

- Mislim da je veći problem uopće posjećenost galerija, sama otvorenja su svakako zanimljiva i nekada su bila mjesta druženja i razgovora. Korona je doprinijela sadašnjoj situaciji manjeg odaziva na otvorenja, no to je i rezultat smjena generacija u vizualnoj umjetnosti novog načina komunikacije i druženja na daljinu, a s druge strane i povlačenja iz javnosti starije generacije. No, bez obzira na navedeno, kvalitetne izložbe još uvijek privlače veliki broj posjetitelja i meni situacija ne izgleda tako loše. Ponavljam, veći je problem posjećenost galerija jer je nepredvidiva i ponekad iznenađujuće pozitivna, ili pak suprotno. Teško je dati pravo objašnjenje, mislim da je to kao što sam ranije rekao rezultat vremena u kojem živimo. Odlazak na izložbe je nekada bio dio obrazovnog programa nekih škola i studija, obitelji su djecu vodile na otvorenja, danas ćete to rijetko vidjeti.

Vlada li među umjetnicima kolegijalnost, ili je pak svatko ''u svom filmu''?

- Osobno, draže mi je da je svatko u svojem filmu od lažne kolegijalnosti, čitaj kolektivnosti. Imam dojam da se umjetnička scena raslojava, kao i društvo. Postoje interesne skupine, klanovi, da ne govorimo o ego-triperima i tu se ništa nije promijenilo od Altamire ili soc-realizma do jučer. Na svu sreću postoje udruge i umjetničke organizacije gdje se nalaze istomišljenici, često i prijatelji i tu možemo govoriti o kolegijalnosti i poštovanju kolega. Bitno je shvatiti da ne postoji konkurencija u umjetnosti, svatko ima svoje mjesto, a to kako će se snalaziti u bespućima društvenih odnosa, to je pak druga vještina, ona s umjetnošću nema nikakve veze.

Koliko strukovna udruženja pridonose likovnom životu grada?

- Sigurno doprinose. Uzmite za primjer HDLU Istre i HUIU, dvije strukovne udruge koje, svaka na svoj način, doprinose likovnoj-vizualnoj umjetnosti u našoj sredini. Strukovne udruge brinu o članstvu i afirmaciji rada članova i svatko tko prati likovna događanja složit će se s time da su nužne, kako za umjetnike, tako i za lokalnu sredinu. HUIU je u zadnjih nekoliko godina svojim djelovanjem jako doprinio kvalitetnom razvoju likovnosti i angažiranju novih lica i izražaja u Puli i šire. Uloga HDLU Istre je možda naizgled tradicionalnijeg pristupa likovnosti, ali svojim djelovanjem afirmira rad likovnjaka svih generacija iz cijele Istre.

Pula je nekada imala više izložbenih prostora, odnosno više većih i značajnih izložbenih prostora, od nezaboravnog salona u Opatijskoj ulici, galerija Diana i Capitolium, MMC Luka bio je osmišljen kao multimedijalni prostor, ali sve je to potom krenulo drugim vodama?

- MMC Luka je bio projekt koji je pokrenut malo prerano za našu sredinu i poimanje prezentacije vizualne i ostale umjetnosti. Bez obzira kako je loše svršila ta priča cijelo desetljeće, uz Rojc, je bila referentna točka u novom poimanju kulture. Osobno mislim da ne nedostaje galerija u gradu. Uz MSU Istre, galerijske prostore Arheološkog muzeja, INK, Galeriju HUIU, HDLU-a Istre, Gradsku galeriju, galerije Cvajner, Makina, Poola, Hermana, Galeriju Novo i još nekoliko komercijalno orijentiranih galerija, nekoliko neformalnih galerija kao DC Rojc, Pula ima u biti velik broj kvalitetnih galerija. Mišljenja sam da će i u budućnosti, kako se neke budu gasile, nastajati nove. Kao likovni umjetnik jako sam zadovoljan likovnim životom u Puli. Uvijek se može više i bolje i na tome, koliko vidim, svi radimo. Dok galerije opstaju znači da postoji potreba za konzumiranjem umjetnosti, a ti prostori postaju i mjesta druženja i okupljanja.

S izložbe u Galeriji Makina (Arhiva Glasa Istre)

Nisu potrebni mali fundusi umjetnina

Treba li Puli veći prostor gradske galerije, ili pak formiranje Gradskog muzeja bi riješilo i pitanje prezentiranja umjetnosti pulskih i istarskih likovnih velikana?

- Mislim da gradu nisu potrebni mali fundusi umjetnina raznih ustanova koji postaju depoi i koji kolikogod bili zanimljivi ne mogu preuzeti ulogu institucije koja je osnovana, a to je Muzej suvremene umjetnosti Istre. Muzej je pravo mjesto za prikupljanje i stručnu prezentaciju građe. Ovdje ću izuzeti Zbirku Antun Motika koja je sada u sastavu Zbirke umjetnina Grada Pule koju vodim kao savjetnik za likovnu i galerijsku djelatnost u gradskoj upravi iz razloga što je ona donirana i dijelom otkupljena od Grada Pule i u budućnosti će nadam se, biti pohranjena i sustavno prezentirana u prikladnijem prostoru. Gradska galerija je osnovana s ciljem predstavljanja doniranih djela Motike i suvremenih istarskih autora i u budućnosti će djelovati kao galerija u kojoj ćemo promovirati kvalitetne sadržaje, što smo i do sada činili. Veći prostor bio bi svakako namijenjen velikom stalnom postavu Antuna Motike. Podržavam osnivanje Gradskog muzeja i nadam se da ću moći doprinijeti njegovom osnivanju. Puli je potreban jedan suvremeni muzej koji će koristiti i pogodnosti suvremene tehnologije, komunikacije s publikom, koji će biti model muzeja budućnosti, ne magazin sjećanja, već interaktivna točka komunikacije kulture i posjetitelja.

Jesu li, po Vašem mišljenju i dugogodišnjem iskustvu, pravedno podijeljena sredstva Ministarstva kulture i medija, Grada i Županije za likovnu djelatnost?

- Za Grad Pulu znam da putem kulturnog vijeća za vizualnu umjetnost vrlo savjesno raspoređuje sredstva koja su, nažalost, uvijek nedostatna. Uvjeren sam da kolege u Županiji i Ministarstvu u istim vijećima također čine što mogu jer, ukoliko pratite, sredstva namijenjena likovno–vizualnim umjetnicima polako, ali sigurno rastu. Rastu i potrebe i ne treba ponavljati da je investicija u kulturu i stvaralaštvo investicija u kvalitetniju budućnost. Mislim da smo po javnom financiranju kulture kao grad u dobrom gornjem prosjeku.

Amaterizam u kulturi

Amatersko stvaralaštvo, jesu li potrebni i tu stroži kriteriji?

- Uopće više i ne znam definirati pojam amaterskog stvaralaštva. Podržavam rad KUD-ova, zborova i sličnih aktivnosti, ali ne podržavam diletantizam koji se prodaje kao kulturni amaterizam… Ustvari i ne znam puno o amaterizmu u Puli. Ako govorimo o birokraciji koja se usidrila i promovira amaterizam onda jesam za stroge kriterije, ali spram birokrata, a ne pjevača u zboru ili plesačice folklora.

Kao akademski umjetnik, na čemu sada radite?

- Putem udruga u kojima djelujem u radu s mlađim kolegama i studentima pokušavam prenijeti svoje znanje i iskustva u praktičnom i teorijskom učenju umjetnosti kako je činio i moj guru Ivan Obrovac. U likovnom radim koliko stignem, trenutno me privlači skulptura u metalu, više ready-made i grafika, od tradicionalne do digitalne. Nisam opterećen hiperprodukcijom, guštiram umjetnost, a u djelovanju sam se posvetio svome gradu, kao svaki savjesni Puležan…

Povezane vijesti

• Inicijativa o promjeni naziva jedne pulske srednje škole mogla bi prerasti u aferu. Peticiju je već potpisalo više od 200 poznatih sa šire društvene, kulturne, umjetničke i političke scene. Među njima NEMA NITI JEDNOG PROFESORA ŠKOLE
• Eros Čakić, poznati kipar i član Povjerenstva za postavljanje spomenika Mati Parlovu, objašnjava zašto odijelo, a ne kratke gaće i kanotijera
• 43. MEDITERANSKI KIPARSKI SIMPOZIJ Tri tjedna u Dubrovi će stvarati kipari EROS ČAKIĆ, SINIŠA MAJKUS I MIRKO ZRINŠČAK