OČUVANJE OBIČAJA I VRIJEDNOSTI
VODNJANSKI GASTRO OBIČAJI U EKOMUZEJU Nema boljeg kruha od onoga iz krušne peći STARE VIŠE OD 200 GODINA
Domaćica kreće mijesiti tijesto za domaći kruh. Odjevena je u bijelu kotulu i bijelu košulju, a preko ramena ima šareni facol, kakav su Istrijanke nosile na ramenima ili na kosi. Na škanjiću u kutu sjedi harmonikaš crvenih obraza i čeka svoj znak da krene svirati, dok fornaio (pekar) priprema peć i s dugom lopatom pomiče fraške.
Scena je to koja prikazuje svakodnevicu Vodnjanaca kakva je nekad bila. Oživjeli su je Ekomuzej - Istrian de Dignan i fotografi Đorđe Stošić i Giordano Cellich u svrhu snimanja gastro fotografija, a uz podršku Turističke zajednice grada Vodnjana. Cilj je prisjetiti se i očuvati vodnjanske običaje i vrijednosti kroz pripremu kruha u krušnoj peći, baš onako kako su to nekada radile domaćice iz ovog mjesta.
Situacija postaje još zanimljivija kad saznajemo da su glavni akteri spravljanja kruha iz drugih zemalja - Serena koja je u ulozi domaćice dolazi s juga Italije, u ulozi harmonikaša je Jasmin iz Zenice, a fornaio Alex je iz Rumunjske. U idućoj sceni gdje se prikazuje tradicionalni objed pridružuje im se i Axel iz Francuske. Ova vesela družina sa zadovoljstvom se uživjela u svoje uloge i prigrlila vodnjansku tradiciju, grada u kojem posljednjih godinu dana volontiraju i čije će vrijednosti proširiti dalje. Dvoje volontera idućeg se tjedna vraća svojim domovima, a ovaj događaj zasigurno će zaokružiti njihov boravak u Vodnjanu.
Nakon što se kruh dizao pod krpom, u svoje ga ruke uzima Ljubica Brščić koja spretnim pokretima pokazuje na koji se način on oblikovao i označavao, ali i koje su sve vrste kruha domaćice nekad radile. Brščić je bila jedna od voditeljica Udruge posljednjih sedam godina, dok nije prije pola godine otišla u mirovinu. Kaže nam da i dalje često dolazi, kao i ovog puta - volonterski, jer teško je ne vraćati se na ovo lijepo mjesto. Za mijesiti kruh bitno je imati ruku, kaže nam Ljubica i dodaje da sastojke stavlja “od oka“, odnosno ne važe ih.
- U mlakoj se vodi rastope kvasac i šećer, pa se to postupno dodaje u brašno i mijesi se laganim pokretima. Treba dodati i maslinovog ulja ili masti. Kruh se onda ostavi pod krpu da se digne oko sat vremena. Nakon toga ga se premijesi i ponovno se diže. Na tijesto se dodaje sol. Temperatura u peći mora doći do nekih 200 stupnjeva, pa kada se dovoljno zagrije, unutra se stavljaju štruce. Gotov je nakon nekih sat vremena pečenja, objašnjava.
Nekad su na svojim glavama Vodnjanke nosile kruh u nekoliko krušnih peći koje su bile po Vodnjanu, jer nije svatko doma imao pećnicu, priča nam sugovornica. Premijesile bi tijesto i označile ga na svoj način, kako bi znale koji je čiji, s obzirom na to da u jednu krušnu peć stane velika količina štruca. Čak i do 70 odjednom, ističe Brščić. Jedna bi nacrtala cvijet, druga bi napisala slovo S, treća broš, ma svakako bi označavale samo da znaju koji je njihov, kaže.
- Vodnjanski dizajner cipela Erminio Vivoda, čija se ostavština nalazi u jednoj sobi ovog muzeja, imao je svoj pečat kojim bi označavao kruh. Na pečatu se nalazilo slovo V, kojim bi njegova žena označila njihov kruh i tako nije bilo zabune, veli nam sugovornica.
Dok nam pokazuje kako umijesiti grisin s krupnom soli, Brščić usporedno priča da su Vodnjake često same radile prirodni kvasac kiselog tijesta, takozvani lievito madre.
- To je postupak koji traje više od 48 sati pa treba biti strpljiv dok se ne dogodi fermentacija. Ali miris i okus tog kruha, sjećam ga se još i danas, kaže Brščić, a s njome su se složili i fotografi koji kažu da se radi o specifičnom mirisu.
Prošlo je sat vremena, vadimo kruh iz krušne peći. Cijela kuća miriše po netom pečenom kruhu. Ne možemo čekati da se ohladi, zanima nas kako je ispao pa svi trgamo komadić. Korica je hrskava i aromatična. Ne može se mjeriti s kupovnim, slažu se svi. Nema boljeg kruha od onog iz krušne peći, dodaju.
Na to nam Brščić otkriva priču o slučajno pronađenoj krušnoj peći staroj više od 200 godina.
- Kad smo prije pet godina krenuli s nekim radovima, čuli smo da je iza šupalj prostor. I tako smo kod uređenja otkrili staru krušnu peć, za koju pretpostavljamo da je zazidana i skrivena još od Prvog svjetskog rata, objašnjava Brščić. Sada je jako često koriste.
Razgovaramo o volonterima s jednom od voditeljica Ekomuzeja i koordinatoricom aktivnosti Helenom Pola. Ponosno nam pokazuje suvenirnicu muzeja u kojoj su izloženi jedinstveni lokalni proizvodi, koje su članovi udruge radili zajedno s aktivnim Erasmus+ volonterima. Vrijedne su ruke napravile paštetu od maslina, umak od zelenih paprika, pepperoncino umak, rakije s različitim biljem i još mnogo toga. Aromatično bilje koje se koristi u proizvodima nalazi se pored osnovne škole Vodnjan, gdje je i didaktička farma. Dom je to brojnim životinjama koje su spašene od klaonice, a često se ondje održavaju radionice za djecu i odrasle.
Brščić, Pola i predsjednik udruge Istrian de Dignan Dino Babić pričaju nam kako su spasili čak i magarce koji su blizanci, što je vrlo rijetka pojava i događa se jednom u sto godina. Imaju i ovce, kokoši, udomljene pse i mačku. Nedavno su izgradili i podignute gredice da bi pristup sadnji mogli imati volonteri s invaliditetom.
Zanima nas kako su se volonteri snašli u ovom malom gradiću i u ovoj kulturi.
- Radimo na raznim projektima, jedan od njih je Internaturale Erasmus+. Kroz taj projekt mladi iz cijelog svijeta imaju mogućnost doći u Vodnjan na šest mjeseci ili godinu dana. U sklopu tog dolaska odrađuju svoj projekt, pa tako imaju mogućnost realizirati nešto što njih zanima. To može biti nešto iz poljoprivrede, agrokulture, povijesti, muzeologije i slično. Volonteri imaju svoj osobni projekt koji mogu odraditi kroz to vrijeme, a samim njihovim dolaskom oni su u našoj istarskoj tradiciji, u ovom slučaju čak specifičnoj vodnjanskoj tradiciji - kroz muzej i sve naše aktivnosti. Oni postaju ambasadori vodnjanske ili istarske tradicije u svijetu!, objašnjava Pola.
Izuzetno je to što upoznaju tradiciju kroz sve sfere.
- Od sijanja tradicionalnih sorti u našem ekološkom vrtu, sakupljanja tih plodova pa do kuhanja. Samim time prođu sve tradicionalne istarske recepte u našem EkoLABU. Isto tako, u muzeju kroz razne aktivnosti koje provodimo sa školama, raznim institucijama, grupama turista, objasnimo i prođemo kroz sve predmete koji su bili vrlo značajni za Vodnjan tokom povijesti, objašnjava Pola.
Kaže da je za njih Ekomuzej ili Kuća tradicija čuvarica uspomena, jer je muzej nastao zahvaljujući stvarima koje su ljudi iz Vodnjana donirali ili dali na izložbu muzeju.
- Na taj su način svoje uspomene podijelili u zajednici, u ovom slučaju široj, pa čak i svjetskoj - kroz turizam i naše volontere, kaže Pola.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
