AUTOHTONA SORTA
Na Kamenjaku raste stara sorta orijaškog slatkog luka: KILOGRAM I POL TEŠKA GLAVURDA KAPULE IZ PREMANTURE!
Tako velika, a tako slatka. Jede se kao jabuka, može se i frigati, peći na žaru. Kako god ti srce voli, a ni želudac neće zamjeriti. Pojeo bi čovjek od gušta cijelu glavicu!
Kako je velika ove godine premanturska kapula! Već smo pisali o ovom orijaškom luku s juga Istre, ljetnoj kapuli, slatkoj, ukusnoj, težoj od kilograma, ali ova je godina nešto posebno dobra za ovog teškaša među povrćem.
Na Istarskoj farmi Drage Krivičića iznad uvale Polje na Kamenjaku već dugo se nisu veselili ovako izdašnoj ljetini. Glavice luka, ili bolje reći glavurde, teže oko kilogram i pol, a ovogodišnji rekorder još se čeka.
- Ove veće glavice su oko kilo i po, a jednu smo imali od 1,6 kila. Dobar dio kapule smo povadili, ali na ovom komadu njive još je u zemlji i vjerujem da će se tu naći i neka od dvije kile. Ova će sezona biti među rekordnima, priča nam Damir Vasić, Krivičićev zet koji ugostiteljski objekt na farmi na Kamenjaku drži sa suprugom Sandrom. Da ne bi ostalo samo na premanturskim samohvalama stavili smo dva nasumično izabrana luka na vagu – displej je zamalo pokazao 2,5 kilograma. „Mogao si i koju veću uzeti da stigne do tri“, kritizirali su mi izbor kapule.
Tako velika, a tako slatka. Jede se kao jabuka, može se i frigati, peči na žaru. Kako god ti srce voli, a ni želudac neće zamjeriti. Pojeo bi čovjek od gušta cijelu glavicu!
Dobar dio kapule ostavit će se za sjeme, jer sjeme treba čuvati kao zlato. Nekada se sadila diljem premanturskog agera, a danas je i pitanje tko ovu staru sortu uopće ima i tko je uzgaja, osim Krivičića i njegove fameje. Je li to zaista neka posebna sorta, ne znamo. Ali činjenica je da se dugo uzgajala ovdje, da je zato i zovu premanturskom. Činjenica je i da su je pokušali saditi drugdje, ali nigdje nije uspijevala kao na krajnjem jugu Istre - ni po veličini ni po okusu.
- Nekada se pola Premanture bavilo ovom kapulom, a danas sjeme vjerojatno imamo samo mi. Možda je još poneko sadi, ali sigurno ne na veliko. Ne može se sačuvati za zimu, to je ljetna kapula pa već u rujnu ili listopadu počinje gnjiliti. I životinje je vole, kao da je voće, priča nam Vasić dok na terasi farme, među gostima, rezuckamo i žvačemo luk - bez suza.
Okus kušača brzo vraća u ono neko staro doba turizma na socijalistički način, kada su večeri završavale na ljetnim terasama, na kojima su konobari posluživali ćevapčiće u duguljastim ovalnim pijatima - ćevapi u sredini, s jedne strane ajvar, s druge ljubičasti blagi luk narezan na sitne kockice.
- Da, nekada su dolazili kamioni u Premanturu po kapulu i vozili je ljeti po cijeloj Jugoslaviji za jela s roštilja. Pola sela živjelo je tada od poljoprivrede, a uzgajala se kapula na veliko do sredine 1980-ih. Danas i ne znam ima li je još netko, priča Krivičić zvani Krivi na terasi Istarske farme. Razgovore prekidaju stalni gosti, turisti, pješaci, biciklisti, kupači. Došli su na ručak ili samo na osvježenje.
Luk bez suza
Na farmi ih s Krivim dočekuje i papiga Koki, koja srećom sada ne psuje jer je zauzeta čupkanjem lišća masline. Na ulazu na terasu stoji ponos farme - jedna od onih pozamašnih glavica luka.
- Stranci je obožavaju. Kapula nam je trenutno top proizvod. Dolaze ljudi da bi je kupili, ali mi nemamo za prodaju, samo za naše potrebe. Sve što se ovdje proizvede ovdje se i potroši. Mi je koristimo i za restani krumpir. Kod nas nema friganih, ovdje su i prilozi po starinski, priča Vasić dok nas vodi na plodne njive iznad uvale Polje. Nalazimo kapulu u zaraslom dijelu parcele - Vasić razgrće bujni korov i pod travom otkrivaju se orijaške glave.
U čemu je trik njene veličine? Je li to što je zemlja oplemenjena ovčjim gnojem? Ili je presudna blizina mora? Jednom su mi na Kamenjaku pričali da kapula voli suho, no ove je sezone bilo dosta kiše. U čemu je štos? A možda svoju veličinu treba zahvaliti džungli korova koji je štiti od jarkog sunca?
- Moguće je i to da raste dobro jer njiva nije očišćena. Ali sasvim sigurno je stvar u tome da ova kapula ne raste u zemlji, samo joj je korijen u zemlji, ona izbija van i može se širiti koliko joj je potrebno, priča Krivi. Što više izbija, kao da prije teži svojoj sudbini u salati ili uz janjetinu. Vasić dopunjuje da se ova sorta luka ne smije nagrtati zemljom kao krumpir, u tom slučaju urod će skroz podbaciti. Kapula se sije već u kolovozu, dakle uskoro počinju pripreme za narednu sezonu. U studenom će izbiti izdanci koji će se saditi na dovoljnim razmacima da bi na ljeto, kada bude rađala, imala mjesta za širenje.
Taj ciklus simbolizira i tempo života i rada na Istarskoj farmi, daleko od gradske vreve, ali nikako ne u pukoj dokolici. Na farmi, tom obiteljskom ponosu, nema odmora, zimi se sve priprema za ljetnu sezonu, tijekom ljeta se gostima nude plodovi cjelogodišnjeg rada. To su i pršuti, kobasice, pancete, maslinovo ulje, povrće… Ova je farma samodostatna, ovdje se čak i ražanj s odojkom okreće zahvaljujući kruženju vode iz lokalne bušotine.
No, pravi je ponos uz kapulu nadaleko poznati premanturski ovčji sir kojeg Krivi i njegovi rade po staroj recepturi, zahvaljujući kojoj je sir bio cijenjen i u Veneciji. U njemu se osjeća punoća ovčjeg mlijeka i sve one arome zavodljivog Kamenjaka kroz godinu - miris mora, kadulje, majčine dušice...
- Bolji je nego paški. Na Pagu, uostalom, nema toliko bilja, konstatira Vasić dok u sirani pokazuje „zlatne“ kolutove na dozrijevanju. Na farmi je donedavno, uz konje, tovare i perad bilo i 170-ak ovaca. Pišemo donedavno, jer su zbog restrikcija bili prisiljeni znatno smanjiti stado.
Ovca ne uništava
- Nije da su nam zabranili ispašu, ali su nam iz Javne ustanove Kamenjak ograničili mjesta. Ne možemo ovamo, ne možemo onamo, ne možemo ih čak napajati ni na lokvi. A za koga je lokva napravljena? Sada im lokva zarasta jer nema ovaca. Bez ovaca Kamenjak nije isti krajolik. Boje se da ovce ne pojedu orhideje, ali one ih ne jedu, samo čiste oko nje. Gdje ovaca nema, nastaje šikara, a orhideja neće rasti u šikari. Nekada je u Premanturi bilo skoro 3.000 ovaca, a sada ih je i 200 previše, priča Krivi, koji je u životu radio i kao ugostitelj, prijevoznik, taksist, ribar, stočar…
Premanturci su se nekada na poljima Kamenjaka bavili prvenstveno poljoprivredom i stočarstvom. Nekada se u selu govorilo, u ono doba Austrije i kasnije, da ovaca ima „kvarnar i kvarnar“. To je značilo 40 ćapa (stada) po 40 ovaca, a u jednom je trenutku u selu bilo i 70 stada, dakle 2.800 grla.
- Premanturci su prvenstveno bili poljoprivrednici i stočari, a tek onda ribari. Malo je ribara bilo. Nekada se sve obrađivalo, nije bio Kamenjak kao danas. Sva su polja bila u kulturi, a stoka je pasla naokolo, priča Krivi i pokazuje stare fotografije na kojima se vide goli predjeli, gdjegod obrađeni, gdjegod kameniti ili s niskim raslinjem za ispašu, nigdje stabla, čak ni makije. Danas sveprisutni borovi rezultat su pošumljavanja prije 70 ili 80 godina.
- Uvijek je tu bila vojska, prvo austrijska, pa talijanska. U vrijeme JNA Kamenjak je bio zatvoren četiri ili pet mjeseci u godini, a rampa je bila kod Tone Francuza ispred Stupica. Bilo je tu 50, 60 tenkova, samohotki, kamiona, starih „džejmsova“ kojima je puštalo ulje. I sve su te endemske vrste, orhideje, to preživjele. Dok ovca brsti, to i raste, čim nema blaga sve preuzima trava, priča Krivi. U razgovor se ubacuje i jedan Premanturac i iznosi staru mudrost: „Blago na guzicu širi. To kao da ih ne uče na fakultetima“.
- Sada imamo malo ovaca, koliko ih možemo držati na svojoj zemlji, a vidjet ćemo kako će biti, priča Krivi dok rasprostire žar pod odojkom. To se sprema večera za kasne goste, koji se nakon cjelodnevnog kupanja vole okrijepiti nešto jačom hranom. Uz obaveznu glavicu orijaške kapule po stolu - za regulaciju masnoće.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
