Grand hotel Adriatic postao je umaška urbana legenda! Bio je savršen spoj elitnog turizma, domaćeg stanovništva, internacionalne zabave i društvenog života u lokalnoj zajednici, ali i na Mediteranu. Izgrađen je 1963. prema arhitektonskom rješenju vodećeg umaškog arhitekta Iljka Zlatara, u sastavu turističkog poduzeća Istraturista. Sve do sredine 80-ih godina prošloga stoljeća njegovih je pet zvjezdica značilo visoke cijene i iznadprosječnu uslugu, što je uključivalo godinama stvaranu famu o hotelu kakvih je tada bilo malo na svijetu.

Danas je Adriatic u portfelju porečke Plave Lagune, tek povremeno otvoren za goste, u špici sezone, i navodno sluti neka bolja nova vremena. U svojoj bisernoj bjelini, uznosit, na ulaznim vratima umaškog zaljeva, podsjeća nas na svoju bogatu prošlost koju je i danas teško nadmašiti.

- U Adriatic se moglo ući samo u odijelu, cipelama i s kravatom, uvodi nas u priču Drago Bubnić koji je radio u hotelu od 1967., prvo kao konobar, a po završetku Više turističke škole u Opatiji, do 1987. bio je šef cijelog uslužnog servisa, da bi radnu karijeru završio 2003. kao direktor hotela. O "mitskom" hotelu niže događaje i fotografije kao da lista zanimljivu knjigu.

Grand hotel s pet blistavih zvjezdica svečano je otvoren 15. svibnja 1964. i pozicionirao se u vrh najboljih hotela Mediterana. S osam katova i mezaninom ostao je i danas najviše zdanje u Umagu. Na panoramsko razgledavanje sa zadnjeg kata moglo se samo uz pratnju portira ili nekog s recepcije hotela. Raspolaže sa 126 nekad luksuznih soba, osam apartmana s pogledom na jug te još toliko apartmana na sjevernoj strani. Za prvog direktora postavljen je Germano Urbas. Godine 1966. u prizemlju je dograđen zatvoreni bazen s toplom morskom vodom. Bazen bi se natkrivao i pretvarao u pozornicu za razne nastupe, ali i druge potrebe. Hotelski park izgledao je najfiniji filigranski rad. Održavali su ga svakodnevno hotelski vrtlari. Na prostranoj hotelskoj plaži zarana bi osvanule ležaljke poredane poput vojnika u vrsti. O njima i kupačima brinuli su umaški studenti - "bagnini" Tonči i Dživo, odlični poznavatelji više stranih jezika. Izuzev hotelskih gostiju, plaža je kroz desetljeća postala i omiljeno kupalište brojnih Umageža, gdje svaki ima svoje ustaljeno mjesto za ručnik.

- Osim skupocjenog i raskošno uređenog interijera čije su zidove krasili reljefi umaškog kipara Aleksandra Rukavine Žohara, kao Grand hotel imali smo svoj amblem, logo, s oznakom "A" na svim uporabnim predmetima. Za posebne se prigode koristio srebrni pribor, kakav se danas rijetko može vidjeti u uporabi. Posluživalo se u modno dizajniranim, elegantnim uniformama, uvijek u bijelim rukavicama. Ako bi gost kročio u hotel bez kravate, na recepciji smo imali rezervne za posudbu. Damama je bilo zabranjeno paradirati u kupaćim kostimima. Vladala su zlatna pravila bontona, napominje Bubnić.

Čitav je hotelski kompleks bio vrlo egzaktno i namjenski osmišljen. Restoran na prvom katu s prostranom terasom i romantičnim pogledom na zalazak sunca, za ples, klasične koncerte, priredbe poput izbora Miss Adriatica. Na istoj etaži nalazila se višenamjenska lovačka dvorana, u prizemlju aperitiv bar, bazen/pozornica za velike priredbe i zakuske, vrtna terasa s barom, najprivlačnija kupačima. Nešto podalje, na obali smjestila se taverna gdje su se pripremali istarski specijaliteti poput boškarina, nastupala folklorna društva iz bivše Jugoslavije, a ples bi znao potrajati i do tri sata ujutro, opisuje nekadašnji direktor.

- No, Adriatic se od ostalih hotela na Jadranu izdvajao po velikoj kockarnici Casino' i Night clubu s vrhunskim internacionalnim programom. Za mnoge goste i domaće stanovnike odvijao se tu jedan paralelni život o kojemu čeznutljivo pričamo i danas, poslije toliko godina. U hotelu su odsjedali kapitalistički milijunaši, najbogatiji lovci, celebrityji, filmske i glazbene zvijezde, čime je privlačio pozornost raznih društvenih struktura u ono doba "željezne zavjese", jer su se ovdje brisale razlike između kapitalističkog i socijalističkog društvenog napretka. Na taj se način uspješno provodila neobična poslovna operacija, na čelu s direktorom Casinoa Antom Pičuljanom, izdvojena iz ondašnje mašinerije masovnog turizma. Adriatic je, naime, zauzeo mjesto na Mediteranu kao vidljivo odredište elitnog turizma, kazuje Bubnić.

Poslovni partner bio im je Casino' iz Sanrema, koji je financirao boravak svojih klijenata u umaškom hotelu, što je podrazumijevalo top-uslugu. Osim bogatih bufetta s hranom na nekoliko punktova, gosti su naručivali i jela a lla carte, a enormni iznosi računa ispostavili bi se na teret njihovih soba. Tih zlatnih godina u hotelu je radilo 20 kuhara na čelu s poduzetnim šefom kuhinje Ivicom Šusterajterom.

- Među njima vladalo je zajedništvo, entuzijazam i ljubav prema tom pozivu. Vikendom bi im najpoznatiji talijanski kuhari održavali radionice i radilo se po talijanskim recepturama. Ovako složan tim kuhara danas nećete sresti, uvjeren je Bubnić, koji bi i sam znao priskočiti u pomoć ako nastupi gužva. Pomagao je u pripremi flambirane, "zapaljene" hrane.

Tada se, kaže, puno flambirala hrana na plameniku pred gostima. Međutim, najviše se konzumirala visoko kvalitetna bijela riba, jastozi i kavijar, uz razne priloge.

- Jednom prilikom za jedan gala ručak dostavljen je iz Dalmacije šleper jastoga od 850 kilograma. Možete li to zamisliti?! A danas se toliko jastoga ne uspije prodati ni u cijeloj turističkoj sezoni! Na tim "gozbama" najčešće se ispijao šampanjac Dom Perignon, Moet Chandon, PIK-ova istarska Malvazija te Dingač i Postup s Pelješca. Po voznom parku ispred hotela, automobilima marke Ferrari i Maserati, bilo je razvidno o koliko bogatim gostima je riječ. Imali smo i sedam garaža za "kapitalce". Osoblje hotela su nagrađivali izdašnim mančama i do nekoliko stotina tisuća lira ili častili skupim pićima, a iznos bi rastao ako su osvojili veći zgoditak na ruletu. Jednom je zgodom neki sretnik osvojio 134 milijuna lira i automobil kao najbolji igrač u toj godini, što je bio najveći zgoditak u povijesti umaškog Casinoa, pa je i mene nagradio za izvrsnost usluga u hotelu i to u više navrata. Kad sam zbrojio sve manče, moglo se raditi o oko milijun lira, iznosi Bubnić, ali ističe da se radilo o najbogatijim talijanskim industrijalcima onoga doba.

Mnogima više ne pamti imena, ali nekih se još sjeća. Dolazio je, kaže, kralj talijanske industrije Agnelli, vlasnik tvornice Fiata, gospodin Beltarame, vlasnik lanaca trgovina skupe odjeće, Godina iz Trsta, također poznati trgovac.

- S Godinom sam se i zbližio jer je bio otvoren za razgovor i duhovit. Gostima Casinoa organizirali smo glazbeno-zabavne večeri u hotelu na kojima su nastupali najpopularniji svjetski artisti i talijanske glazbene zvijezde: Claudio Villa, Domenico Modugno, Mirando Martino, Patty Pravo, Little Tony, Ornella Vanoni, Iva Zanicchi… Program je bio otvorena tipa, pa su i naši sugrađani mogli uživati u vječnim talijanskim canzonama. Naši pjevači su nastupali najčešće za proslavu Nove godine, a gostiju u hotelu bi tada bilo do 1.500. Pjevali su Ivica Šerfezi, Vice Vukov, Đimi Stanić, Tomislav i Vedran Ivčić, Mišo Kovač… Feštalo se do tri, četiri ujutro, opisuje Bubnić.

Od jugoslavenskih političara ugostili su Edvarda Kardelja, Stane Dolanca, Jakova Blaževića, Miku Špiljka, Milku Planinc, Savku Dabčević Kučar, Stipu Šuvara, a onda i Giulija Andreottija, talijanskog premijera. Od sportaša pamti Vladimira Bearu, Bernarda Vukasa, Mladena Delića, Bojana Križaja. Dojmljiv je bio boravak svjetskog vicešampiona u boksu crnoputog Toma Bethee i njegova trenera, bivšeg svjetskog prvaka Emilea Griffitha. Bethea je izazvao na boksački meč svjetskog prvaka u srednjoj kategoriji Nina Benvenutija. Prvi profesionalni meč te vrste u istočnoj Europi se odvijao u umaškoj areni na Punti. Benvenuti je u Umagu obranio naslov svjetskog prvaka!

- U hotelu su odsjeli i glumci Telly Savalas, Donald Sutherland i Clint Eastwood. Vrlo jednostavni kao gosti, čak su jeli hranu s dnevnog menija kao i svi gosti hotela, veli Bubnić. Prisjeća se rado i boravka proslavljene komičarke, zvijezde malih ekrana Nele Eržišnik, poznate po ulozi čistačice Marice Hrdalo.

Otvaramo još jedno nezaboravno tematsko poglavlje o noćnom životu u Night clubu, nezaobilaznom okupljalištu gostiju, ali i Umažana u zimskim mjesecima.

- Talijanski gosti bi navraćali iz Casinoa u Night osobito kad bi na programu bio striptiz. "Quando e' sporagilello", papagajski su ponavljali kada će striptiz, a znalo ih je biti na vratima više negoli krumpira u vreći, slikovit je Bubnić.

Noćni klub je ostao aktualan i privlačan mnogima i nakon pada interesa za kockanjem u Casinou.

- Jedini je nudio tu vrstu međunarodnog artističkog programa, a na podiju se i plesalo duboko u noći jer bi se zatvarali ostali plesnjaci po hotelima. Zato su mnogi poslovni ljudi navraćali s poslovnim partnerima na po jednu putnu. A popilo bi se tih putnih napretek. Najčešće se ispijao šampanjac i francuski konjaci, Hennessy, Martell, Courvoisier… u grijanim čašama. Posluživali su ih školovani barmeni. Talijani su u Nightu tražili društvo "noćnih dama". Djevojke su dolazile iz cijele Jugoslavije. Prostitucijom su se bavile po osobnom izboru. O tome se nije govorilo javno, ali prešutno je prostitucija praktički legalno cvjetala. "Noćne dame" su konzumirale skupocjene šampanjce i ostala najskuplja pića. Kasa se punila, a one dogovarale "ekstra posao", priča oprezno Bubnić izbjegavajući neke odgovore.

- Sve je to vrlo, vrlo diskretno išlo ruku pod ruku, uz jednu elitnu ponudu u to mondeno doba. A ovo što se danas odvija u turizmu je čista industrija. Još se jedino u Monte Carlu ili Nici može govoriti o pravim elitnom destinacijama s najvišim standardima. Sve ostalo su klišeji, tipizirano je i pomalo besadržajno. Da i ne spominjem tretman prema ugostiteljskom osoblju. Onomad ih se tretiralo s velikim poštovanjem. Radno vrijeme nam nije bilo normirano, ali isplaćivala se 13. plaća, dobar regres, manče su bile izdašne, dodjeljivali se stanovi prema bodovnim listama, osiguravale zimnice, organizirale kolektivne fešte, sindikalni međunarodni izleti. Neupitna je bila socijalna sigurnost. Danas je taj kadar sveden na rub preživljavanja i u bogatoj turističkoj zemlji, u kojoj se takoreći živi od turizma, ili se prekvalificiraju ili napuštaju dom u potrazi za boljim životom, odvažno komentira Bubnić, sada vremešni umirovljenik koji se "svom" Adriaticu vraća svakodnevno.

Barka mu je usidrena u hotelskoj lučici pa ribari u njegovoj blizini, dok ga s kopna prate lijepa sjećanja. Stoji tu "njegov" Adriatic u tišini, stameno i čvrsto kao obelisk na kojem sunce isijava po zalasku i sjaji kao sveti čuvar uspomena na ono dragocjeno i upečatljivo umaško zlatno doba. Možda ga jednoga dana i ne bude više na tom mjestu, ali legenda o Grand hotelu i jednom nostalgičnom vremenu oduprijet će se zaboravu.

Povezane vijesti

• Hotel Adriatic nominiran za nagradu "Bernardo Bernardi"
• PRVI U HRVATSKOJ: Rovinjski Hotel Adriatic izbacio iz upotrebe jednokratne plastične predmete
• U ROVINJ DOLAZE MANJI, ALI EKSKLUZIVNI KRUZERI Ove godine očekuje ih se oko 80