Jedna od razlika između one Jugoslavije i ove Hrvatske je u tome što se tada u zatvor išlo i za ništa, dok se danas u zatvor ne ide ni kad se državi dokazano pokradu milijuni kuna. No bez obzira na to, kao i na pravo svakoga da patetično i plačno zaziva prošla vremena, možda nije loše još jednom zaviknuti - dolje Jugoslavija, živjela neovisna Hrvatska!

Hrvatska danas, dan nakon Dana neovisnosti, 28 godina nakon što je Sabor raskinuo državnopravne veze sa SFRJ i 28 godina nakon što su, na isti dan, zrakoplovi JNA raketirali tadašnju rezidenciju hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u Banskim dvorima, ne izgleda isto kao ni jučer ni prekjučer. Prije svega izgleda bolje nego što je izgledala osamdesetih kad su s bujanjem velikosrpskog nacionalizma otkucavale zadnje godine zajedničke države, postratnog državno-političkog eksperimenta ujedinjenih Slavena, što je imalo neke dobre, a bogami i brojnije loše strane. Iako se temeljem svega što je poznato može zaključiti da je bio neminovan, za neke će ipak vječna dilema ostati je li se rat za hrvatsku neovisnost mogao izbjeći. Dilemom će ostati i tko je koga iskoristio u razgovorima Tuđmana i Miloševića, kao što će u povijest otići i dilema tko je od toga profitirao, a tko izgubio. Jugoslavija je, uglavnom, gubitnički otišla u ropotarnicu povijesti, a Hrvatska je pobjednički sa svojom neovisnošću postala realnom činjenicom.

Usprkos manjkavostima i nepravdama kojima obiluje hrvatska sadašnjost, na jugoslavensku se povijest, kao na izgubljeni ideal prepun još većih nepravdi, ne bi trebalo posebno osvrtati. Od okretanja u krivom smjeru, naime, glava može jako zaboljeti, vrat se ukočiti, a pogled ostati prikovan na krive vrijednosti. Valja zapamtiti ono što je u Jugoslaviji bilo dobro, kao što mnogo lošeg jednostavno treba zaboraviti.

Popperov put

Filozof Karl Popper na proputovanju Španjolskom neposredno prije nego je umro ranih devedesetih godina 20. stoljeća, razgovarao je s tamošnjim intelektualcima koji su ga, opisujući vrijeme u kojem žive, zasuli pesimizmom i kritikom. Usput je o tome zapisao zabilješke: "Svejedno je da li je istina da živimo u užasnim vremenima, sjetite se da nam nikad nije bilo bolje". U svom nedavnom intervjuu Poppera je interpretirao ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, peruanski pisac Mario Vargas Llosa. On pak kaže da su stvari danas naprosto mnogo bolje nego što su bile prije, što naravno ne znači da ne postoje stvari koje se trebaju mijenjati. "Ali u usporedbi s prošlošću, ovaj je život užitak". Mario Vargas Llosa zaključuje kako je svijet prije 20, 30, 50 godina bio mnogo gori. Što znači da je sada, generalizira Nobelovac, mnogo bolji. Eto, to je danas Hrvatska: mnogo, mnogo bolja nego što je bila prije 30 ili 40 godina, kad je srpski hegemonizam započinjao svoj neslavni i gubitnički ratni pohod, ali nedovoljno dobra za sve one koji opravdano očekuju da bude bolja.

      Teško je procijeniti koliko je neka odluka u povijesti dobra za budućnost. Prema nepisanom pravilu života svaka sljedeća trebala bi biti bolja od prethodne. Po svom značaju i suštini, odluka o neovisnosti Hrvatske i njenom odvajanju od SFRJ ulazi u kategoriju povijesnih. Što ne znači da onima koji to žele nije dozvoljena reminiscencija i možda tugaljiv pogled prema raspadnutoj bivšoj državi. Poznati hrvatski liberalni političar i veleposlanik Zlatko Kramarić u listopadu 2016. godine u "Republici", mjesečniku za književnost, umjetnost i društvo, objavio je tekst "Revizija prošlih sjećanja". U njemu uporno spram Jugoslavije odbija upadati u povremena nostalgična raspoloženja.

"Naime, što sam stariji sve teže pronalazim neke suvislije razloge da se prepuštam onim bolesnim osjećajima, gdje se sa sjetom, gotovo čežnjom, okrećem prema nekim prošlim vremenima. To ne činim čak ni prema onim vremenima za koja obično volimo reći da pripadaju danima sretnog i bezbrižnog djetinjstva ili vremenima neobvezujuće i površne mladosti. Nikada, ama baš nikada, nisam uspio dokučiti po čemu su to 60-te bile lude, a 70-te sretne, ili je, ipak, bilo obrnuto, pa su 60-te bile sretne, a 70-te lude".

Kramarićeva revizija

Zlatko Kramarić 90-ih je bio jedna od kultnih osoba hrvatske socijalno-liberalne scene, veliki štovatelj lika i djela još većeg hrvatskog političara, ali i pjesnika Vlade Gotovca, koji je svoju humanost upakirao u prekrasan građanski poklon novoj hrvatskoj državi i njenoj neovisnosti. U eseju "Revizija prošlih sjećanja" Zlatko Kramarić u retrovizoru života, gledajući stvari unatrag, tvrdi da se većina životnih situacija jednostavno ne može izbjeći. "Te su situacije neizbježni dio naših života". Neovisnost Hrvatske, kojoj je prethodio krvavi raspad Jugoslavije potaknut velikosrpskim osvajačkim ambicijama, nije se mogla izbjeći. To je bio tako očekivan i logičan slijed raspada bivše države u kojoj je jedna nacija željela politički dominirati drugima. Isti taj Kramarić u istoj toj "Republici", prisjećajući se ponekad nevjerojatno brutalne realnosti Titove Jugoslavije, navodi situaciju iz lipnja '68. Veliki manipulator, kako naziva Josipa Broza Tita, tada je odigrao vrhunsku predstavu za javnost, majstorski je odglumio i zabrinutost i nervozu studentskim nemirima i protestima. Poručio je da partijske redove, u kojima se ne provodi partijski program, malo treba pročistiti, dok je taktički studente i sebe amnestirao. Titovo televizijsko obraćanje tim povodom, prisjeća se Kramarić, bilo je obilježeno kutijom cigareta koju je tadašnji Vrhovnik nervozno vrtio u rukama. Taj sporni detalj dežurni su cenzori propustili u javnost, obzirom da se radilo o izravnom obraćanju pa ga nije bilo moguće sakriti. No nemilosrdno oko kamere, ide Kramarić i korak dalje, uhvatilo je Tita u vidno rastresenom stanju. Naravno, taj kadar nije pušten u eter, odmah je bio cenzuriran i pohranjen u arhivi beogradske televizije, odakle ga je, godinama kasnije, za svoj film "Plastični Isus" uzeo i iskoristio srpski redatelj L. Stojanović. Upravo s reprodukcijom tog neugodnog fakta s kompromitiranim Titom - kojeg se naravno u prividnoj slobodi bivše države nije smjelo prikazati u baš svim životnim situacijama - Stojanović se toliko zaigrao da mu je ondašnje partijsko pravosuđe, neovisno, jel', od politike, demokratski, jel', oderalo tri godine zatvora. Pa ti Stojanoviću i dalje snimaj filmove o Vrhovniku Josipu Brozu Titu.

Jedna od razlika između one Jugoslavije i ove Hrvatske je u tome što se tada u zatvor išlo i za ništa, dok se danas u zatvor ne ide ni kad se državi dokazano pokradu milijuni kuna. No bez obzira na to, kao i na pravo svakoga da patetično i plačno zaziva prošla vremena, možda nije loše još jednom zaviknuti - dolje Jugoslavija, živjela neovisna Hrvatska! Povijest je završila, okrenimo se budućnosti. Sa zakašnjenjem, sretan vam Dan neovisnosti! Hrvatske neovisnosti.

Povezane vijesti

• Stoji grad, Vukovar.