Dr.sc. Stipan Trogrlić autor je članka "Optužbe Petra Stankovića protiv Petra Feretića, barbanskog nadžupnika, kanonika i prepozita", objavljen u zborniku Barbanski zapisi 2015. godine. U Biskupijskom arhivu u Poreču, među spisima barbanskoga zbornog kaptola nalazi se i pismo tadašnjeg dekana, kasnije poznatoga barbanskog kanonika i nadžupnika Petra Stankovića, datirano 12. studenog 1806. U pismu, na šest stranica, Stanković u 13 točaka iznosi optužbe (primjedbe) na pastoralni rad tadašnjega barbanskog nadžupnika, kanonika i prepozita Petra Feretića.

PETAR FERETIĆ, VRBNIČANIN, POP GLAGOLJAŠ

Pismo je naslovljeno na Angela Vidovicha (Vidovića), kapitularnog vikara, upravitelja ispražnjene Pulske biskupije. Od smrti biskupa Ivana Dominika Jurasa 1803. godine do sjedinjenja s Porečkom biskupijom 1830., Pulska biskupija je bila bez biskupa. U tom vremenu biskupijom su upravljali kapitularni vikari. Vidovich je na mjesto kapitularnog vikara došao iznenada, kada je zakonito izabrani vikar Franjo Luzzich (Lucić), kao austrofil i protivnik "dolazećih" Francuza, morao napustiti Pulu i skloniti se u Ravennu. Tada je kaptol, pod pritiskom Francuza, protupravno izabrao Vidovicha.

Petar Feretić, rođeni Vrbničanin, svećenik Krčke biskupije, jedan je od popova glagoljaša koji je, uz dozvolu svojeg biskupa, zbog "viška" svećenika u njegovoj matičnoj biskupiji, potražio inkardinaciju u Pulskoj biskupiji. Osim činjenice da je Pulska biskupija oskudijevala svećenicima, Feretićevu dolasku na ruku je išlo i to da je Biskupijom, kao kapitularni vikar, upravljao Lucich, koji nije imao predrasuda prema "stranim" svećenicima. Usto su Lucića i Feretića povezivali istovjetni politički pogledi – obojica su bili austrofili, protivnici dolazećih "bezbožnih" Francuza. Budući da su "od pamtivijeka" kanonike i župnika birali glavari obitelji župe većinom glasova, očito je Feretić i od župljana bio prihvaćen.

STANKOVIĆEVE OPTUŽBE

Stankovićeve optužbe protiv Petra Feretića zapravo su izvješće koje je on kao dekan dostavio kapitularnom vikaru Vidovichu. Stanković smatra da je izvor i uzrok svih Feretićevih zloporaba njegova nesposobnost i nepokoravanje crkvenom autoritetu. Piše: "Nesposobnost aktualnog nadžupnika i kanonika iznenada i neočekivano imenovanog, ne vrijeđa samo božanski kult, nego je jednako protiv crkvene discipline u liturgiji i molitava u koru u kanoničkoj crkvi u Barbanu, ovo se posebno odnosi na podjelu sakramenata. Njegovo suprotstavljanje Vašem autoritetu (kapitularnom vikaru Angelu Vidovichu, op. a.) dovelo je do ovako žalosnih prilika u ovoj crkvi".

Petar Stanković (Arhiva Glasa Istre)

Stanković mu dostavlja "dokumentirane najuočljivije nedosljednosti i nedostatke ovog nadžupnika" (Petra Feretića, op. a.). Potom slijedi duga lista Feretićevih grijeha. U nabrajanju svega onog što se ne bi moglo očekivati ni od običnoga seoskog župnika, a kamoli od nadžupnika, kanonika i prepozita, sve se vrti oko narušavanja ljepote i dostojanstva latinske liturgije i samovoljnog uvođenja nekih "glagoljaških" inovacija.

Nema tu nekog sustava, zbog čega Stankovićevim slijedom spominjemo trinaest optužbi.

SABLAŽNJIVE STVARI KOJE ŠTETE VJERI

1. Feretić je nepismen čovjek, "nevješt čitanju i neznalica u pisanju". Da je tome tako lako se može provjeriti. Dovoljno dati mu neki tekst, tiskan ili u rukopisu, da pročita ili izdiktirati da nešto napiše. Kao nepismenu čovjeku Feretiću se ne bi smjelo povjeriti ni mjesto pomoćnika (kapelana) u nekoj seoskoj župi, a nekmoli kanonička župa i mjesto prepozita zbornog kaptola.

Iako je Feretić završio samo privatnu glagoljsku školu za spremanje svećenika u Vrbniku, ipak je teško vjerovati da je bio nepismen kakvim ga želi prikazati Stanković. Naime, mnogi biskupi su nastojali podignuti obrazovnu razinu tih škola, a biskup Antun Zuccheri (1739. - 1778.) naredio je ilirskim đacima da nauče oba jezika, ilirski i latinski. U vrbničkoj školi latinsku gramatiku krajem 18. st. poučavao je pop Matija Fugošić.

2. Od Feretićeva dolaska u Barban služba Božja u župnoj crkvi Sv. Nikole izgubila je na svojoj uzvišenosti i dostojanstvu. Uzrok je njegovo nepoznavanje liturgije, što se manifestira u svakodnevnim zajedničkim molitvama kanonika, tzv. službi kora. Na blagdane i obične dane pjevanje na službi kora ili prigodom pogrebnih obreda pretvorilo se "u jednolično pjevanje potpuno slično plaču ovih sela kod naricanja za mrtvim".

Barban (Arhiva Glasa Istre)

Iz Stankovićeve perspektive dosljednog branitelja latinske liturgije, uvođenje glagoljskih (pučkih) napjeva koji su imali svoju ljepotu činilo su degradacijom ljepote latinskih gregorijanskih napjeva.

3. S propovjedaonice u crkvi Feretić govori razne gluposti. Stanković ne navodi o kakvim se glupostima konkretno radi. Koliko neznanje, toliko i nebrigu za liturgiju pokazuje nepoštivanjem liturgijskih boja primjerenih određenim dijelovima liturgijske godine. Primjerice, prekrivalo ljubičaste boje stavlja na propovjedaonicu u doba kad se koristi druga liturgijska boja. Isto tako na misnim slavljima oblači misnicu neadekvatne boje.

4. S oltara upotrebljava nepristojne riječi, neprimjerene sakralnom prostoru, kao "curbe, prasizze, strighe."

5. Ne samo da izgovara proste riječi nego profanizira svete stvari i iznosi neka gledišta izravno protivna katoličkoj dogmi. Zanimljivo, i ovdje je Stanković previše općenit, ne konkretizira što to Feretić naučava, a u suprotnosti je s katoličkim naukom.

6. Dokaz Feretićeve površnosti i neznanja je i to da pisanu potvrdu (dozvolu) za obavljanje sakramenta krštenja, koju župnik izdaje drugim svećenicima kad ovi trebaju obaviti krštenje na teritoriju njegove župe, on piše i sebi kad sam obavlja sakrament krštenja.

7. Na blagdan Sv. Marka Evanđelista (25. travnja), koji se svečano slavio s procesijom kroz selo i molitvama za dobar urod ljetine te pjevanjem litanija Svih svetih, nadžupnik je litanije započeo sa zazivom "Kyrie eleison – Gospodine smiluj se", izostavljajući čitavi uvodni dio i završni psalam, iako je i jedno i drugo u "rubrikama" jasno naznačeno.

8. Na bdijenju uoči blagdana Duhova izostavio je čitavi ulazni dio. Uzaludno su kanonici tražili da izmoli i taj obavezni dio.

9. Niz optužbi na Feretićev račun, zbog nepoštivanja liturgijskih propisa, u ovoj točki je prekinut sadržajno novom optužbom. Na vidjelo je izneseno njegovo navodno korištenje svećeničke službe za ostvarivanje materijalne koristi. Nakon ispovijedi, neki je župljanin u Feretićevoj nazočnosti napravio oporuku u kojoj je obznanio da dva iznosa od po 586 forinti ostavlja samo jednom od zakonskih nasljednika. Kad je oporučitelj umro, Feretić je priopćio da su spomenuta dva iznosa ostavljena nekom Totu Cerlonu. Slučajno ili ne, Feretić je s Cerlonom imao stalne trgovačke odnose. Stanković se čudi kako ispovjednik može biti svjedok oporuke te zaključuje da, ako je i istina ono što je u oporuci napisano, jedan župnik treba pokazati više razboritosti i tako dati manje razloga za kojekakve priče. Nije teško pretpostaviti da su kružile priče o tome da je Feretić pomogao Cerlonu da dobije nasljedstvo očekujući od njega, kao "poslovnog partnera", protuuslugu.

10. Stanković se ponovno vraća na liturgijsku problematiku, preciznije na podjelu sakramenata krštenja i ženidbe. Od kapelana u Prnjanima doznao je da mu je Feretić jednom prigodom rekao kako kod sakramenta ženidbe nisu potrebna dva svjedoka. Osim toga, kod obreda ženidbe često izostavlja blagoslov zaručnika. Nakon opomene kaptola na ovaj propust tražio je od svih koje je vjenčao, a koji nisu dobili blagoslov, da dođu kod njega ili kapelana u Prnjanima primiti "ispušteni" blagoslov. U slučaju da se ne odazovu, prijetio im je strogim kaznama. Drugom jednom zgodom nije znao što zaručnici trebaju reći dok jedan drugom stavljaju prsten na ruku. Sam obred završio je bez propisanog blagoslova s riječima: "Živite u strahu pred Crkvom"! Slične propuste čini i prigodom obavljanja krštenja. Ti propusti su tako krupni da Stanković sumnja u valjanost mnogih sakramenata krštenja i ženidbe koje je obavio Feretić.

11. Mučen grižnjom savjesti da krštenje Matije Budić nije valjano, zbog Feretićevih propusta, Stanković je slučaj prijavio kanoniku Martinu Batelu. Međutim, ni u ovom slučaju, kao ni u nekim prethodnim, ne navodi u čemu su konkretno bili ti propusti.

12. Stanković piše da je uz opis iz ove točke priložio dokument "B", koji bi egzaktno trebao potvrditi točnost iznesenih optužbi. Kako taj dokument nisam pronašao, ostaje samo njegov opis. Prema opisu, u priloženom dokumentu nalazi se popis od 96 misa naručenih kod Feretića. Ovaj popis s plaćenim novcem predao je don Matiji Volariću, da on umjesto njega održi naručene mise, što nije ništa neobično. Međutim, neobično je to da je Volarić svih 96 misa održao "dijelom u kolovozu dijelom u rujnu". Stanković se pita kako je moguće da jedan svećenik održi 96 misa u nepuna dva mjeseca kada binacije (dvije mise) u radne dane nisu bile dozvoljene. Popis je tako napravljen da uz pojedinu naručenu misu nema ni datuma, ni mjeseca, ni godine. Sve je to, primjećuje Stanković, plod ili zlobe ili neznanja. No, budući da je Bog dobar, tolerirat će nemar "župnika, kanonika i predstojnika kaptola koji ne zna zapisati niti jednu misu".

13. I uz posljednju, 13. točku optužbe, Stanković spominje prilog (Prilog "C") kojim želi potvrditi točnost svojih navoda. Nažalost, ni tog priloga nema među spisima barbanskog kaptola, pa i u ovom slučaju donosimo njegov opis. U muzički igrokaz "L’amante che spende – Ljubavnik koji troši" umetnuto je nekoliko listova s raznim molitvama: one koje prethode molitvi časoslova, molitve na blagdane nekih svetaca te molitve za mrtve. Iako se radi o prijepisu iz raznih tiskanih obrednika, uočljive su velike greške "u ortografiji, gramatici i sintaksi". Taj priručni molitvenik koji je sastavio, a tko drugi nego Feretić, dokaz je njegove nepismenosti. Da ne bi izazvao sablazan kod običnih vjernika koji dolaze na kor i prelistavaju knjige i spise koji se tu nalaze, Stanković je iz kora dao skloniti ovaj molitvenik.

Svoje optužbe Stanković zaključuje riječima: "Ovo je, o Monsinjore, pregled najbitnijih stvari koje su suprotne božanskom kultu i crkvenoj disciplini, a uzrok im je neznanje ovog župnika (Petra Feretića, op. a.). Ovo su samo neke od sablažnjivih stvari koje izravno štete vjeri, a koje su sa suzama u očima kaptol, kler, građani i najčestitiji župljani promatrali, trpjeli i podnosili".

NEUSPJEŠNA AKCIJA UKLANJANJA FERETIĆA IZ BARBANA

Stanković izlaže mjere koje je kaptol poduzeo da bi uklonio Feretićevo sablažnjivo ponašanje. Još prije njegova imenovanja za župnika, kanonika i prepozita u Barbanu, crkvenoj i civilnoj vlasti predočeni su dokumenti kojima se pokušalo spriječiti to imenovanje. Glavni krivac da se to nije realiziralo je tadašnji kapitularni vikar Franjo Lucich, koji ne samo da nije prihvatio primjedbe na Feretićev dolazak u Barban nego se zalagao za to, ponižavajući i prijeteći kaptolu koji se tome suprotstavio. Stanković ne vjeruje da se popravak stanja može očekivati od čovjeka koji nema nikakvo obrazovanje, pa prema tome ni znanje o latinskom obredu u Crkvi, nego poznaje samo glagoljske (staroslavenske) obrede. K tome, Feretić ima i sudske sporove u Hrvatskoj, zbog čega ga je zagrebački biskup protjerao iz svoje biskupije. Od Vidovića, koji je "pun žara za Božju stvar i stvar Crkve" i čiji je dolazak za pulskoga kapitularnog vikara bio providonosan, očekuje se pomoć u oslobađanju Župe Barban od ponižavajućeg položaja u koji ju je doveo njezin čelni čovjek Feretić. Jedini način da se to i realizira je njegov premještaj na neku drugu župu.

Stankovićeva akcija udaljavanja Feretića iz Barbana nije dala rezultata. U svibnju 1809., prema pisanju Josipa Antuna Batela, Petar Martin Stanković, brat kanonika Petra Stankovića, tada načelnik Barbana, u izvješću dostavljenom predstojniku okruga piše o "demagogiji i opasnom ponašanju nadžupnika monsinjora Petra Feretića". Ako je ovaj podatak točan, onda je problematična kronologija barbanskih župnika koju donosi J. A. Batel, a prema kojoj je Feretić upravljao župom Barban samo 1805., a već 1806. na toj dužnosti zatičemo Martina Batela.

Francuzi tada nisu ništa poduzeli protiv "opasnog ponašanja" nadžupnika Feretića. Međutim, tijekom pobune protiv francuske vlasti u Istri, Feretić se u Barbanu stavio na čelo pobune potičući svoje župljane da protjeraju Francuze. Pukovnik Fertel uhitio ga je 18. studenog 1809. i zatočio u župnoj kući. Stražu pred kućom čuvala su dvojica žandara. Feretić je kuharici naredio da bude izdašna u hrani i piću prema žandarima. Kad su žandari navečer, pod utjecajem pića zaspali, Feretić je kroz prozor pobjegao i preko Raše došao u Rijeku. Tu je susreo kapitularnog vikara Franju Lucića koji je bježao pred Francuzima iz istih razloga kao i on. Iz Rijeke su se zakratko sklonili u Vrbnik, do kojeg još nisu bili došli Francuzi. Međutim, očekujući brzo taj dolazak prešli su u Karlovac, a iz Karlovca u Zagreb.

Car Franjo nagradio je njihovu odanost austrijskoj vlasti. Prema zapisima Josipa Antona Batela, Feretića je imenovao kanonikom u Marburgu, a Lucića kanonikom u Zagrebu. Josip Antun Petris piše: "Premilostivi car Frane I. nadari njih sa 300 f(iori)ni svakoga i obeća, da će napervo provditi za njihov stališ. Oni, kad primiše te novce, odmah se uputiše u Beč za zahvaliti cesaru. A cesar dade Luciću kanonikat u Zagrebu, a Feretiću pensiju od 500 f(iori)ni do drugog boljeg proviđenja. Feretić zatim stanovao je u Riki, pak u Padovi, pak u Terst pak u Bujah. Oženil je dvi netjakinje Justice, svaku za jednog konta, i tamo je umerl".

Životne sudbine dvojice crkvenih službenika, Barbanca Petra Stankovića i Vrbničanina Petra Feretića, nakratko su se ispreplele. Dok su lik i djelo znamenitog Barbanca osvjetljeni interdisciplinarno i multidisciplinarno i predmet su zanimanja hrvatske i talijanske znanstvene javnosti, Feretić je potonuo u zaborav.

INVIDIA CLERICALE

Ne ulazeći u istinitost navedenih optužbi (za neke se s velikom vjerojatnošću može pretpostaviti da su netočne), piše dr.sc. Trogrlić, na Stankovićeve su optužbe, više od brige za dostojanstvo i ispravnost liturgijskih obreda, utjecali čimbenici: prvo, "invidia clericale" – klerička zavist, prepoznata među samim klericima kao loša navika – bolji crkveni položaj pripada meni, a ako mi nije pripao, onda su svi krivi zašto se to dogodilo. Pri tome se ne bježi od ocrnjivanja onog tko se "nezasluženo" domogao tog položaja. U kontekstu navedenog mogu se smjestiti i razumjeti Stankovićeve optužbe protiv Feretića; drugo, kao pripadnik romanskoga kulturnoetničkog kruga i zastupnik latinske liturgije Stanković osjeća superiornost nad, prema njegovu mišljenju, nepismenim, slavenskim popom glagoljašem; treće, u svemu se ne smije zanemariti i naglašeni lokalpatriotizam i kampanelizam koji s nepovjerenjem, sve do animoziteta, gleda na došljake; četvrto, ni učeni ljudi nisu imuni na sitničavost i zavist.

Povezane vijesti

• TRKA NA PRSTENAC: Predstavljen pjenušac "Prstenac"
• Barbanski obrtnički sajam posvećen ženskom poduzetništvu
• Za 3 kilometra nerazvrstanih cesta 1,5 milijuna kuna