Udruga Kuća o batani
Bili smo u radionici posljednjeg rovinjskog brodograditelja: Turizam nas mrvi i u utrci za zaradom sve više gubimo svoj identitet
(Privatni album)
U radionici posljednjeg rovinjskog brodograditelja Mladena Takača dovršena je temeljita rekonstrukcija šestmetarske pasare koja ima zanimljivu prošlost. Izgrađena je davne 1961. godine za potrebe tadašnje milicije u Malom Lošinju. Posljednju policijsku službu obavljala je u Umagu, nakon čega je 1971. došla u Rovinj.
Kupio ju je Remiđo Hrelja, naslijedio njegov sin Đani, da bi ju lani kao oronulu staricu preuzeo Ennio Cherin, pasionirani nautičar i novi predsjednik Udruge Kuća o batani, koja uz ostalo brine i o istoimenom ekomuzeju.
Kada su je otvorili, Takač i Cherin su imali što vidjeti. Barka je bila toliko dotrajala da su trebali promijeniti ne samo palubu već i većinu nosive strukture brodice. Kad su skinuli podnice vidjeli su da su kobilica, rebra i krmeno zrcalo u lošem stanju, pa su ih morali dijelom mijenjati, dijelom ojačavati. Izmijenjeno je dvije trećine madira, drvenih platnica, te kompletna paluba. Faktički, promijenjeno je više od pola barke.
Ipak, konačni rezultat je impresivan jer je vremešna pasara zablistala u punom sjaju. Dobila je naziv Nuvola (Oblak), a uz ostalo krase je ručno opleteni bokobrani, koje mukotrpno radi Ivan Login, posljednji majstor s otoka Pašmana. Zadnje radove na brodici, premaz kobilice antivegetativnom bojom, izveo je Enniov 14-godišni sin Gabriel, koji već kroči njegovim stopama. Naime, Ennio i Gabrijel su pobjednici ovogodišnje regate batana na vesla. Ennio među seniorima, Gabrijel među juniorima.
Na moru od malih nogu
Inače, Ennio Cherin od malih nogu odlazi na more s tatom Sergiom, s malom gajetom kojom su lovili ribu parangalima. Sergio Cherin je kao profesor matematike i fizike nastradao u čistkama nakon 1971. godine i hrvatskog proljeća. Da bi napravili ravnotežu, tadašnji vlastodršci su izmislili i talijanski nacionalizam. Tako je 1974. smijenjen Antonio Borme, direktor rovinjske Gimnazije, sveučilišni profesor i predsjednik Talijanske unije za Istru i Rijeku, jer je branio autonomiju krovne organizacije ovdašnjih Talijana.
S njim su potom raznom smicalicama morali otići i brojni drugi prosvjetari, među njima i Sergio Cherin, koji je kasnije živio od skromnih honorara kao dopisnik Vjesnika i talijanskog dnevnika La Voce del Popolo. Na kraju je zaposlen kao urednik korporativnog lista HTPP Jadran, najvećeg rovinjskog poduzeća za hotelijerstvo, trgovinu i proizvodnju. Svoj mir je međutim tražio na moru, a umro je u naponu snage u 57. godini.
Već kao učenik nižih razreda Ennio se učlanio u rovinjski Jedriličarski klub Maestral i počeo jedriti u klasi Optimist. Trener Alvise Benussi je odmah uočio njegov talent, pa je sa Živkom Mihovilovićem uskočio u klasičnu jedrilicu 470. Slijedeća etapa bio je 9,5-metarski krstaš Ana II poznatog rovinjskog arhitekta Berislava Iskre. Jure Iskra, sin Berislava, bio je skiper, a Ennio trimer, zadužen za jedra.
Pobjednici Fiumanke, treći na Barcolani
Mladi rovinjski jedriličari su se pokazali izuzetno darovitim, pa im je Iskra nabavio novi 8,5 metara krstaš Ufo, natjecateljskih performansi, koji je projektirao slavni Umberto Felici, a poboljšan se i dandanas koristi kao talijanska nacionalna klasa za mlađe jedriličare. U svojoj klasi mladi rovinjski jedriličari su pobjeđivali na svim regionalnim regatama, od Istarske i Lošinjske do Fiumanke. Nakon nekoliko prvih mjesta na transjadranskoj regati Rovinj - Pesaro - Rovinj mladi jedriličari su sudjelovali i na tršćanskoj Barcolani, s oko dvije tisuće jedrilica, jedne od najvećih i najstarijih regata na svijetu.
Novi iskorak bio je 10,5 metarski krstaš X35, koji je kao i prethodni nosio ima AAI, Arhitektonskog studija Berislava Iskre, glavnog sponzora mladih rovinjskih jedriličara. I u ovom krstašu, priznatom od ISAF-a, krovne jedriličarske institucije, kao međunarodna svjetska jedriličarska klasa, rovinjski jedriličari su, među iskusnim posadama, u kojima su skiperi obično profesionalci, ponovili sve uspjehe i dodatno povećali impozantnu kolekciju pehara.
Vrhunac sportskog jedrenja Ennio Cherin je doživio s posadom umaškog maxi krstaša Shining Umago, vjerojatno najboljeg u povijesti hrvatskog jedrenja. U 18-članskoj posadi Shininga našlo se i pet Rovnjaca s krstaša X35. I na Shiningu Ennio je opet bio zadužen za jedra, ovaj put za goleme genovu i janaker, po površini većih od prosječnog stana. S trećim mjestom na Barcolani 2011. godine Shining Umago je ostvario najbolji rezultat hrvatskog jedrenja.
Pobjeđivali su i na najstarijoj hrvatskoj i jednoj od najstarijih europskih regata Mrduja, koja se održava od davne 1927. godine. I ne samo to, na toj su regati s vremenom od 2 sata 16 minuta i 22 sekundi iz 2008. držali rekord sve do 2022. godine. Osvajali su i Višku regatu, a na Fiumanki su pobjeđivali pet puta za redom osvojivši pobjednički pehar u trajno vlasništvo.
S najvećih krstaša u batanu
- Ja naprosto ne mog bez mora. Ne prođe ni jedan dan da ne napravim đir po rivi, pogledam barku i popričam s prijateljima nautičarima i ribarima. Veoma mi je stalo do tradicije. Mislim da nas turizam mrvi i da u trci za zaradom sve više gubimo svoju tradiciju i identitet, a to bi nam trebao biti glavni adut turističke ponude.
Slažem se s najpoznatijim rovinjskom skiperom Damirom Petehom da Rovinj ne mora biti najposjećenija hrvatska destinacija, već bi sa sačuvanom pomorskom i ribarskom tradicijom trebao biti hrvatski Portofino, a ne samo Saint Tropez, kako mu tepaju jer imaju sličnu konfiguraciju i upečatljivu panoramu, a Rovinj je, kao i čuveni francuski grad na Azurnoj obali, bio omiljeno boravište likovnih umjetnika. Međutim, Likovna kolonija Rovinj je poklekla pod najezdom jeftinog kineskog kiča, koji je zauzeo i Grisiju, gdje se nekad održavala poznata jednodnevna likovna izložba na otvorenom, kaže Ennio Cherin.
Na tom tragu Ennio je objeručke prihvatio poziv Giannija Giuricina da mu bude partner u jedrenju batanom s latinskim jedrom. To mu se toliko dopalo da se odmah uključio u udrugu Kuća o batani, koja baštini maritimnu povijest Rovinja. I u jedrenju s jednom od najmanjih brodica, dugačkom od četiri do pet metra, Ennio je pokazao svoje umijeće.
A radi se o malenoj tradicijskoj barki jednostavna oblika, ravnog dna, nagnutih bokova, oštra pramca te krme s uskim zrcalom, na koje se vješa kormilo pri korištenju latinskog jedra s površinom od čak 20 kvadrata. S Ermannom Turcinovichem, s kojim jedri nakon prerane smrti Giannija Giuricina, Ennio je osvojio šesto mjesto na najvećoj jadranskoj regati tradicijskih barki - Latinsko idro u Murteru.
Ove godine nastupio je sa suprugom Tanjom i osvojio 17. mjesto među 86 brodica. A na regati u Murteru se pojavljuje najviše gajeta, proizvedenih u obližnjoj Betini, koje imaju izvrsne performanse jer su njima Murterini plovili na okolne otoke, sve do Kornata gdje imaju svoje maslinike i ovce.
S batanom od Venecije do Hvara
- Ni sam ne znam gdje sam sve nastupao s Ermannom. Uz murtersku posebno mi je ostalo u sjećanju sudjelovanje na višednevnoj regati Dani u Vali u Starigradu na otoku Hvaru, četverodnevnom Festivalu tradicijskih brodova, mora i mornara. Od domaćih regata s ostalim Rovinjcima redovno nastupam na Fažanskoj regati, sličnima u Lovranu i Mošćeničkoj Dragi. Potom su to riječka Fiumanka, Creski kaić, Nerezinska regata, Krčka regata, Piranska regata i najveća u Murteru.
Zahvaljujući prijateljstvu s Kubom Vela al terzo mi iz udruge svake godine nastupamo i na regati tradicionalnih brodica u Veneciji pred Trgom sv. Marka. Rovinjci su probili led i prvi iz Hrvatske s najmanjom brodicom sudjelovali u spektaklu Regata Storica, kad pred 50 tisuća gledatelja duž kanala Grande prodefiliraju stare galije i ostali povijesni brodovi koji su se gradili za vrijeme Mletačke Republike. I ne samo to, sa sobom su poveli i komišku Falkušu s njezinom posadom. Vrhunac svega bilo nam je sudjelovanje na najvećem svjetskom Festivalu mora i mornara u Le Havreu, na francuskoj obali La Manchea, priča Ennio Cherin.
Od rujna prošle godine Ennio Cherin je predsjednik udruge Kuća o batani, koja upravlja i istoimenim Ekomuzejom Kuća o batani. Osnovan 2004. jedan od prvih hrvatskih ekomuzeja postigao je toliko uspjeha da je Projekt Ekomuzej Batana iz Rovinja upisan u UNESCO-ov Registar najboljih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine svijeta na sjednici Međuvladina odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu koja je 2016. održan u Adis Abebi, glavnom gradu Etiopije.
Rovinjski ekomuzej dobitnik je brojnih drugih nagrada i priznanja. Jedini iz Hrvatske ušao je u uži izbor za prestižnu nagradu EMYA koju dodjeljuje Europski muzejski forum (EMF). Program rovinjskog ekomuzeja ocijenjen je od žirija Hrvatske turističke zajednice najboljim turističkim proizvodom na hrvatskoj obali, a dobio je i nagradu Turističke zajednice Istarske županije za postignuće u turizmu Zlatna koza. Uz to dobio je nagradu i za najbolju web stranicu iz kulture u kategoriji Znanost, obrazovanje i kultura.
Glavni zadatak ponovna gradnja batana
- Velika je odgovornost biti predsjednikom udruge nakon povjesničara Marina Budicina, najvećeg poznavatelja povijesti Rovinja. On je kao sin kalafata Francesca, s bratom Giorgijom pomagao ocu u izgradnji brojnih batana te pokrenuo cijeli koncept danas poznatog ekomuzeja s prvom kustosicom Draganom Ratković i sadašnjom Tamarom Nikolić Đerić. Nakon zastoja zbog pandemije koronavirusa vratili smo dosadašnje aktivnosti. Postav muzeja je u potpunosti promijenjen, krenuli su Batanini puti kojima batanama prevozimo posjetitelja s Malog Mola do Spacija Matika, na drugoj strani povijesne jezgre Rovinja.
U Spaciju, gdje su se uz kvarat vina i slane inćune znali naći ribari i poljoprivrednici, gosti mogu probati cusinu poveru, jednostavna jela pripremljena od svježe sitne ribe, koja se lovila batanama blizu obale. Obnovili smo i regatu tradicionalnih brodica na koje uz naše dolaze gosti iz Venecije, Grada i Pirana. Najveću živost udruzi donijela je ravnateljica Nives Giuricin.
Ona je pokrenula obnavljanje tradicionalnih natjecanja oko kojih je nastala Rovinjska noć, od prenošenja ribarskih kašeta i potezanja konopa do cucagne, prolaženja nauljenom gredom nad morem. Puno se radi s djecom iz vrtića i osnovnih škola, od likovnih radionica do pecanja s obale, u čemu ih podučavaju članovi Sportskog društva Meduza na čelu s predsjednikom, višestrukim svjetskim prvakom Davidom Pinezićem. Dobili smo i prostor za uređenje vlastitog spacija u Ulici Arnolongo kojeg moramo urediti, konstatira Ennio Cherin.
Jedini projekt koji nije nastavljen je gradnja batane u Malom brodogradilištu ispred ekomuzeja Kuća o batani. Mladen Takač, posljednji od nekadašnjih 12 brodograditelja koji su radili u brodogradilištu Prehrambenog kombinata Mirna, koji je prije privatizacije imao najveću ribarski flotu na Jadranu od 34 broda, je u Malom brodogradilištu izgradio pet i rekonstruirao osam batana. Valja naglasiti da je prvu Oûn rìgno, porinutu u more u rujnu 2004. godine, uz otvaranje muzeja, izgradio pokojni Francesco Budicin. Na žalost, rad Malog škvera prekinut je 2018. godine, nakon čega nije izgrađena ni rekonstruirana ni jedna batana.
Spektakl porinuća batane
- Turisti su u našem Malom brodogradilištu svaku večer mogli promatrati izgradnju batane. Međutim, to je bila improvizacija. Radilo se pod šatorom, pa je Mladen Takač svaku večer morao nositi alat s 500 metara udaljenog parkirališta. A porinuće batane bila je jedna od najvećih atrakcija turističkog Rovinja. Batana se nosila na rukama do Malog mola uz izvođenje tipičnih bitinada pjevača KUD-a Marco Garbin i neizbježne pjesme La viecia batana, neslužbene himne Rovinja.
To je i smisao ekomuzeja, ne samo muzejska zbirka, već i prikaz tradicije i prenošenja na nove generacije. Rovinj je s nekadašnjih devet škverova bio najjači na sjevernom Jadranu, odmah iza Venecije, a njegovih 400 majstora s obiteljima 1856. godine je preseljeno u Pulu da bi izgradili prvu topovnjaču austrijske mornarice Keiser Franz.
Zato nam je najveći izazov postavljanje muzeja brodogradnje u prostoru brodomehaničke radionice nekadašnjeg škvera, u kojoj je djelovala i prva rovinjska tvornica za soljenje i preradu sitne plave ribe. Na tom bi se mjestu mogao nastaviti i prikaz izgradnje batane uživo. Riječ je o jednom od najfrekventnijih mjesta u Rovinju gdje ljeti prolazi tisuće turista prema park šumi Zlatni rt i tamošnjim skrovitim plažama. Za mene najvažnije bi bilo da nam dolaze učenici, da osjete miris drva, da ga malo prebruse i farbaju, kako to rade u ekomuzeju Gajeta u Betini, zaključio je Ennio Cherin.
Jedan od krovnih ciljeva Ekomuzeja Batana je osvještavanje uloge batane kao važne karike interkulturnog dijaloga kojim se rovinjska zajednica umrežava s velikom obitelji tradicionalnih plovila i s njima povezanih lokalnih zajednica na Jadranu i Mediteranu te aktivno doprinosi međunarodnim inicijativama zaštite maritimne baštine i kulture Europe i svijeta.
U konkretizaciji ovog cilja, Ekomuzej Batana postao je 2005. godine redovnim članom Asocijacije pomorskih muzeja Mediterana sa sjedištem u Barceloni koja ima više od 28 punopravnih članova od Gibraltara do Turske.
Uz to, Ekomuzej Batana surađuje s krovnom europskom organizacijom za maritimnu baštinu European Maritime Heritage kao i s Federacijom mediteranske maritimne baštine. Od 2010. muzej je bratimljen s Museo della marineria Washinton Patrignani iz Pesara, Italija.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
