Kod nas je od 90-ih nadalje ljevica totalno kontaminirana i totalno ogađena. To je izazvalo i da se ljudi, kao što ste rekli, javno boje izreći da su ljevičari * Ljevici bih zamjerio nedosljednost. Stalno se pokušava jednom dijelu biračkog tijela, koje je možda čak i većinsko, podilaziti nacionalnim floskulama, umjesto da se ide onime što čini ljevicu, a nju ne čini jaki nacionalni naboj nego, upotrijebit ću stari termin, klasni, socijalni humani, humanistički sadržaj

Zbog svojih hrabrih i argumentiranih stavova kojima razotkriva laži i obmane koje se koriste kao pogonsko gorivo za nacionalizam i šovinizam, povjesničar i sveučilišni profesor dr. Hrvoje Klasić (Sisak, 1972) godinama trpi prijetnje agresivnih neistomišljenika. U posljednje vrijeme nije ih nedostajalo zbog iznimno čitanih Klasićevih kolumnu na portalu Net.hr, koje su objedinjene u knjizi kolumni "Bijelo na crno", i koju je ovog tjedna u Puli promovirao sam autor. Povod je to za razgovor dr. Klasićem o neuralgičnim temama naše stvarnosti. On tvrdi da se velika većina ljudi u društvu ponaša po onoj 'ne bi se štel mešat', zažmiri i odmakne glavu. Sada se, kaže, vodi borba koja će od ovih dviju manjinskih skupina nametnuti većini stav o životu i svijetu.

- Jednom ljevičaru lako je u Hrvatskoj naći prigovora na onoj drugoj strani, no što vi prigovarate ljevici? Mnogi kažu da ni ne postoji. Mene zanima ljevica u društvu jer mi se čini da tu izostaje samokritika, samopromišljanje, sve je okoštalo u prilično iritantnoj nadmoćnosti, oholosti i pogledu na desničare isključivo kao na zatucane seljačine i nasilnike.

- Nisam siguran da mi u Hrvatskoj imamo više ljevicu. To je, naravno, trend koji ide iz Europe i svijeta. Kod nas se ljevica razlikuje od desnice isključivo u odnosu prema nacionalizmu. No kad dođemo do ključnih pitanja, što je uopće socijaldemokracija, ili što je demokršćanstvo, tu nema velikih pomaka. Iz partije se, iz Saveza komunista preko noći prešlo u socijaldemokraciju, a to ne ide tako.

- Koliko je artikuliranje ljevice otežano činjenicom da se, još od propagande 90-ih i optužbi za jugonostalgiju, svaki lijevi stav automatski i danas povezuje s jugoslavenstvom?

- To sam upravo htio reći. Nitko kod nas desničare ne percipira kroz njihov odnos prema poreznoj politici ili čak kroz odnos prema kapitalizmu, niti ljevicu prema njenom odnosu spram kapitalizma. Kod nas je to isključivo odnos prema Jugoslaviji, prema Titu, Tuđmanu, prema Drugom svjetskom ratu, partizanima i ustašama.

- Čini se da su svi, i ljevica i desnica još uvijek u Jugoslaviji, da ne mnogu bez Jugoslavije.

- Mislim da desnica više ne može bez Jugoslavije. Sjetite se Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih kojima se program svodio na promjenu imena Trga maršala Tita, dakle vi 2018. godine imate stranku koja, skoro 30 godina nakon raspada jedne države, kao jednu od glavnih programskih postavki govori o Titu, o obračunu s Udbom i potrebi lustracije. To govori da nemaju što drugo za ponuditi. To je isto kao da su na izborima u zapadnoj Europi 1968. pa i ranih 70-ih raspravljalo o Drugom svjetskom ratu.

- Vratimo se ljevici u društvu.

- Mislim da ljevica ne postoji.

- Ali postoji u društvu. Pa vi ste ljevičar.

- Nisam. Ja nisam ljevičar. Ja više ne znam što bi ljevica trebala biti.

- Kad dođemo do individualne razine, čini mi se da se svi autocenzuriraju kad se treba opredijeliti kao ljevičar. Toliko je stvar otišla k vragu.

- Ne, ne, ja sebe smatram socijalistom. Ja nemam tih problema, ali u svom poimanju solidarnosti, ljudskih prava, porezne politike smatram se socijalistom, socijaldemokratom u tom smislu. Meni je, međutim, malo glupo govoriti ljevičar jer biti ljevičarom kod nas podrazumijeva biti na spektru od komunizma do socijalnog liberalizma, a ne znam što bi to točno bilo. Da, ja jesam za normalno društvo, za tolerantno društvo koje će voditi brigu o slabijima u društvu, o tome da porezi ravnomjerno opterećuju društvo... Ljevici bih zamjerio nedosljednost. Stalno se pokušava jednom dijelu biračkog tijela, koje je možda čak i većinsko, i koje je još uvijek slabo na te patriotske teme i nacionalne osjećaje, podilaziti nacionalnim floskulama, umjesto da se ide onime što čini ljevicu. Ljevicu ne čini jaki nacionalni naboj nego, upotrijebit ću stari termin, klasni, socijalni humani, humanistički sadržaj. Na tome bi trebalo insistirati, pod cijenu da dio javnosti neće nikad prihvatiti što se u prvi plan ne gura hrvatstvo nego građansko društvo, jako civilno društvo.

- No, nema više ni tih jakih pojedinaca, kao što ih je bilo 90-ih. Evo, pada mi na pamet ekonomist Branko Horvat.

- Kod nas je od 90-ih nadalje ljevica totalno kontaminirana i totalno ogađena. To je izazvalo i to da se ljudi, kao što ste rekli, javno boje izreći da su ljevičari. Baviti se socijalizmom s ekonomskog ili filozofskog aspekta, to 90-ih nije bilo ni moguće, ni oportuno. Reći ću vam na vlastitom primjeru. Kad smo prije 10-15 godina na fakultetu kolega i ja predlagali povijesni projekt koji bi se zvao "Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji", dobili smo upozorenje, ne javno, te nam je sugerirano: 'maknite ovo socijalistička pa će možda biti bolje". Nije se poticalo, a kamoli ohrabrivalo ljude da se bave i tim aspektom društvenog razvoja.

Povezane vijesti

• Penava pozvao na okupljanje ljevice i desnice "radi dobrobiti naroda Hrvatske"
• Drugačiji pogled na slučaj koji je podigao buru u Hrvatskoj: Svi smo mi Tram 11
• Kako stoje stranke: Pojam "ljevica" uvijek asocira na nešto "nedovoljno hrvatsko", a "desnica" na čvrsti hrvatski nacionalizam