Je li Hrvatska tolerantna zemlja? Prema nizu pokazatelja moglo bi je se definirati kao tolerantnu, ali ne prema ponašanju dobrog dijela političkih elita, od lokalnih vlasti do saborskih zastupnika, nego prema ponašanju stanovništva.

Nisu dakako kao ni bilo gdje drugdje na svijetu isključeni ekscesi prema drugima i drugačijima, ali dominantno u Hrvatskoj žive tolerantni ljudi, poprilično spremni na prihvaćanje drugačijosti.

U srijedu 23. kolovoza je tako obilježen Europski dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. K tome, ove je godine imao svoje jubilarno, 15. izdanje.

Predizborne kampanje

Totalitarni režimi su samo u prošlom stoljeću na europskom tlu počinili neviđene masakre, masovna i tragična stradanja, kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda, jako su omiljeni bili i progoni političkih neistomišljenika, što se čak znalo smatrati kao dar – oduzmu ti svu imovinu, izbace te na ulicu, ali ti daju mogućnost odlaska "preko granice".

Ne bi li se prihvatilo takvu odluku, uslijedile bi torture pa i likvidacije. Polarizacija žrtava, "mojih" i "tvojih", što se na hrvatskim područjima posebno bolno osjeća kao podjela na "ustaše" i "partizane".

Upravo zbog težine i opsega počinjenih nepravdi kao i posljedice vladavine nedemokratskih režima stvorio se projekt europske zajednice kojem nakon proživljavanja još jednog totalitarizma danas i Hrvatska pripada.

Stoga i Hrvatska nakon procesa društvene i ekonomske tranzicije, kao članica Europske unije, treba biti odlučna u razotkrivanju istine i nedvosmislena u osudi brojnih ubojstava, političkih likvidacija i masovnih kršenja ljudskih prava koji su se događali pod bivšim nedemokratskim totalitarističkim režimima.

Time će se na primjeren i odgovoran način iskazati pijetet i dati satisfakciju žrtvama i njihovim obiteljima. Postoji i Međunarodni dan tolerancije, obilježava se 16. studenoga, a njegov je utemeljitelj UN.

Postoji mnogo toga, a da u naravi u Hrvatskoj malo toga uspijeva zaživjeti. Ima, istina, krajeva i gradova kojima je tolerancija najvažnija točka za koju se love, posebno u predizbornim kampanjama.

Nažalost, to i takvo poimanje tolerancije je zapravo čista suprotnost od onog što bi tolerancija morala biti. Nije tolerancija slaganje s mojim viđenjem života i politike već nešto sasvim suprotno – dozvoljavanje da živi i postoji nešto što je drugačije, pa čak i u suprotnosti s mojim stavovima.

Na kraju krajeva, ne mora se odlaziti negdje daleko da bi se plastično opisalo priču o "toleranciji". Riječani sigurno idu u red otvorenijih i tolerantnijih stanovnika Hrvatske, ljudi spremnih pokušati prihvatiti drugačije mišljenje, mijenjati se kako bi bili još uviđavniji.

Nažalost, političke elite koje vladaju ovim krajevima u dobroj mjeri, generalizacija je dakako i ovdje nedopustiva, toleranciju doživljavaju na jedan drugačiji način: tolerantni su prema istomišljenicima, a nemaju nikakvih problema činiti najrazličitije provokacije kako bi izazvali "drugu stranu".

Kako bi nakon njezine reakcije ustvrdili da ne žele biti tolerantni prema – "divljacima". Da je riječ o istinskoj želji za tolerancijom ne bi se provociralo »na sigurno«, jer jasno je da će takav vid provokacije dovesti do "pucanja filma", već suprotno, učiniti sve da do takvih provokacija s bilo koje strane ne dođe.

Podijeljena država

Hrvatska je podijeljena, štoviše uporno ju se takvom drži i potiče i to najviše od onih koji to ne bi smjeli činiti: političkih elita. One, naime, drže da samo sudarom dvaju ideoloških blokova na izborima mogu profitirati.

U redu, još i možemo prihvatiti da predizborno vrijeme ima neka svoja pravila, ali svi ostali dani nakon toga morali bi imati samo jedan cilj: stvaranje boljih uvjeta života za sve građane. A to se ne čini nego se vječno i jedino – provocira. U strahu da bi se poklanjanjem pažnje, davanjem na važnosti "drugačijima" izgubilo svoje pobornike, i što je političarima daleko važnije – njihove glasove.

Hrvatska je naprosto talac njihove uskogrudnosti, njihovih strahova od kraha na nekim novim izborima. Oni nisu, ponavljamo, ne generaliziramo, ali iznosimo dominantne modele, lideri promjena i pomicanja granica, puta u viši stupanj razvoja. Ne, oni čvrsto drže ručne kočnice sustava kako se on ne bi pomaknuo ni milimetra. Jer samo u kondicijama stalnog sudaranja dvaju blokova vide jamstvo zadržavanja čvrstoća svoje stolice.

U čemu je još jako važna uloga političkih elita? One svojim ponašanjem moraju biti ono što su i postale izbornim rezultatima – liderima.

Vođama i to pozitivnog razmišljanja. Moraju svojim primjerom i svojim isticanjem, naprosto svojim ponašanjem, pa i pojavljivanjem na obilježavanju značajnih datuma pokazati ljudima, koji ih po prirodi stvari i glasanja slijede, pozitivne primjere.

Moraju im stalno pokazivati kako su tolerantni. Sudeći po tim i takvim primjerima, odnosa građana i političke elite, Rijeka je postala grad atrofirane, djelomične tolerancije. Građani da, ali političke elite? Primjerice, na zadnjim izborima za gradonačelnika Rijeke pojavilo se 12 kandidata.

Gdje su danas? Za većinu moglo bi se reći da su – nestali. Nema ih baš nigdje – ni na obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, nema ih na Danu tolerancije, nema ih na Gatu Karoline Riječke kada se fešta, nema, nema, nema.

Eto, nisu uspjeli na izborima i prestali su se igrati. Pa će opet izroniti pred nove lokalne izbore. I onda će se čuditi kako ih građani "ne prepoznaju". Kako da uopće i prepoznaju nešto čega nema, nešto što šuti i ne živi svoj grad!

Ono što je također razvidno, s obzirom na rezultate i reflekse anketnih istraživanja, SDP sve više postaje regionalnom strankom.

Posebno jakom na širem riječkom području. Rijeka i čitav prsten oko nje – Opatija, Matulji, Kastav, Klana, Čavle, Omišalj, Cres – svugdje je na vlasti SDP. Ali u ponašanju na van kao da nije riječ o ljudima istog stranačkog predznaka.

Tolerancijom i spremnošću na promjene paradigme u kojoj smo si neprijatelji ako drugačije razmišljamo i glasamo, posebno se ističu Kastav, Klana i Čavle.

Ne kažemo da i drugi to ne čine, ali čelni ljudi tih SDP-ovih gradova i općina to i naglašeno pokazuju. Sasvim sigurno najtolerantnija sredina na području Primorsko-goranske županije je ne Rijeka čija elita to toliko ističe, nego – Gromišćina. Posebno Čavle, ali i Jelenje je na dobrom putu.

Riječ je o ljudima istinske tolerancije, otvorenosti, naprosto ljudima koji slobodno razmišljaju. Čavle su dodatno jedna od rijetkih (ne usudimo se napisati jedina jer je to teško provjeriti s obzirom na broj jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj, mada nam se tako čini) općina koja je službeno, baš kao što je to učinjeno na državnoj razini, izglasala obilježavanje Europskog dana sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima.

Ona je dakle jedina jasno i glasno, pa i hrabro rekla da – ubijali su ovdje fašisti i nacisti, ali ubijali su i komunisti. Da priča bude još i bolja, na čelu općine je Ivana Cvitan Polić, vrlo ponosna i vrlo jasna članica SDP-a.

Ona i svi njezini vijećnici, a raznih su »boja«, zajedno odlaze odati dužno poštovanje žrtvama koje obilježava impresivni spomenik u Podhumu, kao i skromna ploča na zgradi župnog stana u Jelenju.

Svi kažu svoje, svi zajedno odslušaju molitvu, prije i poslije toga zajedno sjednu i razgovaraju. Dakako da će "ratovati" kad dođe predizborno vrijeme. No za razliku od velikog broja političara oni nakon ratovanja – rade. Ostali nakon ratovanja nastavljaju – ratovati.

Polaganje vijenaca

Podatak koji dodatno govori o jednom poprilično nejasnom obliku netolerancije je i podatak da nikad nijedan gradonačelnik Rijeke ne da nije ušao u povorku kojom se obilježava Dan domovinske zahvalnosti, nikad nije ni vijenac položio ispred spomenika na Mostu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata?! Uvijek to čine zamjenici.

A riječ je o 222 žrtve, o naklonu ljudima koji su stradali kako bi nam donijeli slobodu i demokraciju, riječ je o ljudima različitih nacija i vjera, i da budemo do kraja brutalno statistični (jer tako razmišlja nemalo političara) s obzirom na rezultate izbora u Rijeci sasvim sigurno i o jako velikom broju glasača upravo SDP-a!

Grad tolerancije? Svega nekoliko desetaka kilometara dalje, u Labinu i Buzetu na taj su dan vijence položili ne samo oni koji to čine i u Rijeci nego i pripadnici UAB-a, pa čak i društva "Josip Broz Tito"!

Povijest mora dobiti znanstvenu potvrdu, mora dobiti točnost. Povijest ne smiju pisati pobjednici jer to nas, kako to lijepo zna isticati riječki nadbiskup Mate Uzinić, vodi u uvijek nove i nove spirale zla.

Povijesnoj istini, koliko god po bilo koju stranu bila neugodna, moramo svi doprinositi. Shvatiti da ne može totalitarizam biti manji ili veći. Još manje da su žrtve pojedinih totalitarizama – opravdane.

Ubijati neistomišljenike, kažnjavati bez suđenja, oduzimati pravo na budućnost zbog drugačijeg stava je bez obzira na bilo kakve predznake uvijek samo jedno – zločin. I zato svi vi "tolerantni" – otiđite na ponosnu i uvijek slobodoljubivu Grobnišćinu učiti kako se to uistinu i postaje.