Umjetnički ravnatelj Pulskog filmskog festivala
Danijel Pek: Pula ima dvije izuzetne prednosti u svjetskim razmjerima - jedna je Arena, druga je pulska publika koja izuzetno voli, poštuje i razumije film
Danijel Pek, umjetnički ravnatelj PFF-a (Snimio: Mateo Levak)
Mjesec dana je do otvaranja najznačajnije filmske manifestacije u Hrvatskoj, Pulskog filmskog festivala koji će se održati od 11. do 18. srpnja.
Bit će to već 71. izdanje, drugo u kojem je umjetnički ravnatelj Danijel Pek koji je nedavno sa suradnicima u Puli Zagrebu predstavio program festivala, a u međuvremenu se kao producent ovjenčao Zlatnom palmom na festivalu u Cannesu za film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" u režiji Nebojše Slijepčevića. Taj film će također biti prikazan na 71. PFF-u uz još brojna ostvarenja koja pokazuju da produkcija hrvatskog filma i dalje raste odnosno ne stagnira nakon uzleta od prije nekoliko godina. Što publika može očekivati za mjesec dana u Puli i s kojim problemima se susretao kao umjetnički ravnatelj, ali i i kako je bilo osvojiti Zlatnu palmu, ispričao nam je Pek.
Publika je prihvatila program
Kako se osjećate nakon više od godinu dana na mjestu umjetničkog ravnatelja Pula film festivala? Kakva ste iskustva stekli?
- Prijavio sam se za mjesto umjetničkog ravnatelja jer sam smatrao da je hrvatska kinematografija posljednjih desetak i više godina znatno kvalitetnija i propulzivnija nego što to izgleda prema vani i prema našoj javnosti. Kako je Pula jedno od mjesta na kojima se hrvatski film javno ocjenjuje, drago mi je da smo na festivalu već u prvoj godini uspjeli preokrenuti taj trend i čini mi se došli do pozitivnije slike o domaćem filmu i produkciji. Dokazuju to znatan rast broja gledatelja, visoke ocjene publike za hrvatski film te brojne svjetske i hrvatske premijere u Puli. Najvažnije iskustvo je potvrda da se ne treba bojati promjena. A jedna od najvažnijih je novi termin - festival otvaramo u četvrtak kako bi što bolje iskoristili dane vikenda i omogućili gledateljima da uživaju u filmovima tijekom cijelog dana i večeri, te u zabavnim programima nakon projekcija. Naša publika je uglavnom iz Pule i Istre i ovime prilagođavamo festival njihovim rasporedima, vjerujem da će to prepoznati i sudjelovati na festivalu.
Oko čega ste se u tom razdoblju morali najviše pomučiti?
- Upravo u vrijeme kad sam počeo raditi na programu 70. festivala pročitao sam izjavu jednog predsjednika uprave velike tvrtke u kojoj tvrdi kako je za posao najopasnija rečenica: tako smo to uvijek radili. Slažem se. Trebalo nam je - govorim u množini jer iza festivala stoji velik broj ljudi, djelatnika Javne ustanove PFF ali i filmskih i festivalskih profesionalaca - puno kreativnosti, odlučnosti, energije i vremena da stvari počnemo raditi na novi način, ali vjerujem da rezultati pokazuju kako se to sve isplatilo.
Kako s ove vremenske distance gledate na prošlogodišnji festival, kako ste zadovoljni?
- Sretan sam i profesionalno i osobno. Publika je prihvatila program i uzvratili su nam s gotovo 50 posto većom posjetom projekcijama, filmaši su prepoznali da promjene radimo u korist hrvatskog filma i svega što rade, došli su u Pulu, podržali kolegice i kolege i zajedno smo slavili uspjehe. Upoznao sam sjajnu festivalsku ekipu i postigli smo veliki napredak zajedno.
Kako je ove godine bilo sastaviti program za pulski festival? Teže nego prošle?
- Slično kao i kad radite film, postoji trenutak u kojem vam se čini da se to nikad neće snimiti i da je sve izgubljeno. Ali ipak, ako imate dobru priču, kvalitetne i predane suradnike, sve se nekako posloži i uspijete, često čak i bolje nego ste se i nadali. Kad smo završili prošlogodišnju, jubilarnu 70. Pulu izgledalo je da ćemo teško sastaviti program, no na kraju imamo i veći broj filmova i niz novih programa, više gostiju i velik broj pulskih premijera.
Ukupno 6 premijera od 11 filmova, te 11 sjajnih manjinskih koprodukcija. To je bio teži dio sastavljanja programa - kako od velikog broja odličnih prijavljenih filmova odabrati samo 22.
Predivno iskustvo
Nekako se stalno priča kako je Puli prošlo vrijeme, kako ima zanimljivijih festivala, pa ipak ljudi dolaze tu premijerno prikazivati svoje filmove. Je li u pitanju taj neki šarm pulskog festivala u kombinaciji s tradicijom ili ste jednostavno dobri u uvjeravanju?
Nijedna tvrtka, organizacija pa niti država nije jednako uspješna kroz cijelo svoje postojanje, pogotovo u velikom rasponu kao što je 70 godina. Naravno da je festival pratio sudbinu svog filma - prvo jugoslavenskog pa hrvatskog - da je imao uspone i padove, uspješna i manje uspješna izdanja. Ali kada je bio dobar, to je nevjerojatan osjećaj. Sjećam se kad sam u Areni gledao svoj prvi film ili ovacija publike na "Dnevnik Diane Budisavljević", to je predivno filmsko iskustvo koje ne možete doživjeti na puno mjesta.
Pula ima dvije izuzetne prednosti u svjetskim razmjerima - jedna je naravno Arena, za mene najljepše kino na svijetu. Druga je pulska publika koja izuzetno voli, poštuje i razumije film.
Što je sa stranim filmovima i redateljima i/ili glumcima, hoće li tu biti nekih zanimljivih imena koja će možda doći u Pulu?
Kao i do sada pripremili smo vrlo zanimljiv međunarodni program u sklopu kojeg ćemo prikazati više od 10 filmova u programima Popularna Pula i Greater Adria. Još ne mogu govoriti o naslovima ali objavit ćemo ih za koji dan i odmah krenuti s prodajom ulaznica.
Kako usklađujete posao umjetničkog voditelja i filmskog producenta?
- Zahvaljujući sjajnim, posvećenim i profesionalnim suradnicima i na jednom i drugom poslu.
Velika arhiva priča
Kako je bilo osvojiti Zlatnu palmu u Cannesu? Ne događa se to baš svaki dan, pogotovo kada je o hrvatskom filmu riječ?
- Stvarno sam ponosan na film, Nebojšu i cijelu ekipu koja stoji iza "Čovjeka koji nije mogao šutjeti". Drago mi je da smo Hrvatskoj donijeli tako veliki uspjeh i međunarodno priznanje, siguran sam da će to otvoriti mnoga vrata i skrenuti pozornost na naš rad ali i rad mnogih kolegica i kolega koji su budućnost hrvatske kinematografije.
Kako ste uopće krenuli raditi taj film?
- Tekst Borisa Dežulovića u kojem opisuje događaj na kojem je temeljen film čuvao sam nekoliko godina u arhivi, svako malo ga pročitao i tražio što napraviti s tom pričom. Nebojša Slijepčević je u to vrijeme radio "Srbenku", pozvao Katarinu i mene na testnu projekciju s koje smo izašli u suzama i odlučili mu predložiti da radimo film zajedno. Odmah je došao na ideju o čemu se ustvari radi u filmu i 5 godina kasnije smo ga završili.
Je li bilo teško rekonstruirati tu priču? Naime, neke od prvih reakcija u komentarima na vašu pobjedu u Cannesu bile su u stilu "konačno da se netko sjetio Tome Buzova"...
- Sjetili su se i prije nas, uz Dežulovića bilo je još nekoliko tekstova, čak i nedavno kada je okončano jedno od suđenja počiniteljima. U rodnim Kaštelima Buzovu je postavljena spomen ploča, kao i u Beogradu na zgradi u kojoj je živio. Ima ljudi koji se sjećaju, nažalost nema ih toliko koji bi napravili isto što i Buzov.
Arhiva priča za ispričati
Nebojša je u pripremi scenarija pročitao tisuće stranica sudskih spisa, ali ipak se ne radi o rekonstrukciji već filmskoj interpretaciji koja je inspirirana stvarnim događanjima.
Jeste li se zapitali koliko ima još takvih inspirativnih a neispričanih priča na ovim prostorima?
- Imam veliku arhivu priča koje još želim ispričati.
Planovi i želje za Pulski filmski festival?
- Želio bih da približimo film publici i publiku filmu, želio bih da festival stvarno bude proslava filmske umjetnosti i da u tih tjedan dana svi zajedno uživamo u jednoj od najmagičnijih stvari koju je čovjek izumio - filmu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
