- Sutra u 20 sati u Klubu-knjižari Giardini 2 bit će prikazan dokumentarni film »Sjeveroistočni vjetrovi« gruzijskog autora Nikoloza Bezhanishvilija. Film je to koji donosi priču iz Staljinova rodnog mjesta u Gruziji u kojem skupina nostalgičnih komunista sanja o povratku u vremena diktatora. Nakon projekcije filma uslijedit će razgovor s redateljem, a razgovor će voditi Igor Zenzerović.

Osobna pozadina

Okosnica filma jest problem proizišao iz uklanjanja spomenika Staljinu - skupina tamošnjih sedamdesetogodišnjaka okuplja se u protestu i borbi za ponovno postavljanje spomenika njihovu junaku.

Pravi problem slijedi tek kad se pojavljuje druga staljinistička stranka koja im se suprotstavlja predstavljajući se kao jedina istinska zaštitnica staljinizma. Dokumentarac je to koji na trenutke graniči s fikcijom, uz niz urnebesnih situacija i plejadom ekscentričnih likova, o ljudima koji su toliko zarobljeni u prošlosti da ne primjećuju kako se svijet oko njih nepovratno promijenio.

(Foto: Promo)

»Sjeveroistočni vjetrovi« svjetsku su premijeru imali na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu - IDFA, a film je nagrađen na nekoliko festivala: najboljim filmom na području središnje i istočne Europe proglašen je na Astra Film Festivalu u Sibiju dok je kao najbolji dokumentarac ovjenčan na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Tbilisiju CinéDOC. Film se prikazuje u Hrvatskoj u sklopu KineDoka, mreže za alternativnu distribuciju europskih dokumentarnih filmova.

Nikoloz Bezhanishvili gruzijski je filmaš, autor nekoliko dokumentarnih filmova, koji radi i djeluje u sklopu gruzijske produkcijske kuće Nikadocfilm, čiji su primarni fokus dokumentarni filmovi različitih žanrova, od opservacijskih do poetskih.

Film je vrlo zanimljiv, ne samo iz političke nego i iz ljudske perspektive, to nije toliko film o Staljinu, koliko film o ljudima, što nam je potvrdio i sam autor s kojim smo popričali, a to je bila i idealna prilika dotaknuti se i nekih drugih, veoma aktualnih tema.

Svidio mi se vaš film, jako je zanimljiv. Zašto ste ga odlučili napraviti?

- Razlog za njegov nastanak leži u mojoj osobnoj pozadini. Moja majka je iz Staljinova rodnog grada Gorija, a djed je bio diktatorov obožavatelj, majka je bila u posjetu roditeljima u Goriju i tamo sam rođen.

Bio sam izložen suprotnim perspektivama o Staljinovom nasljeđu. Moj djed, vjerni pristaša, često bi me dovodio do kipa prikazanog u filmu, veličajući Staljinova postignuća, dok je moja majka, nasuprot tome, osuđivala njegov represivni režim. Kako sam počeo čitati i učiti više o povijesti, postajao sam sve svjesniji dubokog utjecaja Staljinove vladavine i sovjetske ideologije na društvo. Sovjetski Savez se raspao prije 33 godine, a prije 14 godina, kada je Staljinov spomenik srušen u njegovom rodnom gradu, otišao sam tamo i pitao kakav je stav ljudi u Goriju o toj činjenici.

Otkrio sam da unatoč svojim prozapadnim stavovima, većina njih tu činjenicu doživljava negativno. Ova svijest je ojačana kada sam svjedočio kontinuiranom utjecaju ruske propagande u održavanju nostalgije za prošlošću. Postalo mi je jasno da je rješavanje trajnih učinaka sovjetskog mentaliteta i traume ključno, što me motiviralo da dublje prodrem u ovu temu kroz svoje filmsko snimanje.

Kako ste stupili u kontakt s tim ljudima, članovima Društva Staljin? Jeste li ih poznavali prije?

- Godine 2011. počeo sam se obraćati članovima Društva Staljin. Sa šefom stranke sam stupio u kontakt preko strica koji živi u Gori. U početku sam napravio kratki video kako bih zabilježio njihove aktivnosti. No, stvari su postale zanimljivije kada su unajmili poslovni prostor i postali aktivniji. Tada sam stvarno pojačao svoje napore na snimanju. Preseljenje u ured označilo je značajan trenutak, dajući mi više za istraživanje i snimanje. Odatle se moje putovanje s njima produbilo, otkrivajući nove slojeve za moj filmski projekt.

Društvo »Staljin«

Koliko ste ih dugo morali nagovarati da vam dopuste snimanje? Što ste im rekli?

- Nisam ih uopće morao puno nagovarati. Od trenutka kada smo se upoznali, članovi Društva Staljin dočekali su me raširenih ruku, gotovo kao obitelj. Unatoč tome što su poznavali moje različite stavove o njihovom vođi i sovjetskoj vladavini, bili su nevjerojatno otvoreni dopustiti mi da snimam njihove aktivnosti iza kulisa i svakodnevni život. Za mene je to bilo ugodno iznenađenje. Činilo se da su iskreno zadovoljni što sam zainteresiran za dokumentiranje njihovih aktivnosti, gledajući na to kao na važan dio povijesti koji zaslužuje biti snimljen na filmu.

Ne djeluju mi jako uznemireni zbog prisutnosti vaših kamera, iako ima dosta trenutaka dugotrajne tišine. Jesu li vas ikada zamolili da nešto ne snimate, da prestanete snimati?

- Nikad nisam imao problema sa snimanjem Društva Staljin. Nikada nisu tražili da stanem ili isključim kameru. Činilo se da im je od samog početka bilo u redu što ih snimam i uglavnom su ignorirali kameru. Jedini put kad me stranački vođa zamolio da ne snimam bilo je u tvornici limunade i ja sam to poštovao. Osim toga, nije bilo nikakvih problema i mogao sam slobodno snimati.

(Foto: Promo)

Postoji kratka scena s bocom Coca-Cole pored šalice sa Staljinovim likom. Čini se kao da ste time htjeli nešto reći?

- Ovo sučeljavanje isprva nije bilo namjerno, već duhovito opažanje koje sam napravio tijekom snimanja. Članovi partije često su donosili Coca-Colu i Fantu u ured, i učinilo mi se zabavnim vidjeti te moderne, zapadnjačke simbole uz kultnu sliku Staljina. Nije trebao prenijeti određenu poruku, već istaknuti ironiju i kontrast u okruženju.

Jesu li svjesni Staljinovih zločina, što misle o gulazima i političkim čistkama?

- Njihovi stavovi o Staljinovim zločinima, gulazima i političkim čistkama prilično su različiti. Mnogi članovi Društva Staljin odbacuju ideju o Staljinovoj umiješanosti u zločine kao zapadnu propagandu. Smatraju da su pogubljenja prvenstveno bila usmjerena na kriminalce i da Staljin možda nije bio svjestan razmjera represije. Neki čak tvrde da su povjesničari s prozapadnim pristranostima preuveličali prijavljene brojke gulaga i političkih čistki. Sve u svemu, među njima prevladava osjećaj koji dovodi u pitanje općeprihvaćeni narativ o Staljinovom brutalnom režimu, odlučivši umjesto toga umanjiti ili odbaciti ozbiljnost njegovih postupaka.

Ne radi se ovdje toliko o politici, zar ne? Ti ljudi su usamljeni, idu na te susrete jer žele biti dio nečega?

- Apsolutno ste u pravu. Iako su prisutni politički prizvuci, bit stvari leži u ljudskom iskustvu usamljenosti i urođenoj želji za pripadanjem. Ti pojedinci posjećuju ove sastanke ne samo iz političkih razloga, već i zato što traže povezanost i osjećaj zajedništva. Njihova usamljenost dodaje slojeve dubine filmu, čineći ga odjekujućim na univerzalnoj razini. Nadilazi puke političke ideologije poput kapitalizma ili komunizma, zadirući u temeljnu ljudsku potrebu za druženjem i pripadanjem.

Promjena stavova

Zbilja suosjećate s tim ljudima, zar ne? Držite distancu, a ipak ih pokazujete kao muškarce i žene onakvima kakvi stvarno jesu, od krvi i mesa. Ali u kojem postotku dijelite njihove političke stavove?

- Cijenim ovo zapažanje. Doista, kao redatelju dokumentarnih filmova, moj prioritet je održati distancu punu poštovanja dok prikazujem subjekte autentično, hvatajući njihovu ljudskost s integritetom. No, što se tiče političkih stavova, ne dijelim njihovu ideologiju. Moje stajalište je potpuno odvojeno. Za mene je ključno pridržavati se etike snimanja dokumentarnih filmova, koja daje prioritet portretiranju pojedinaca bez predrasuda ili osuđivanja, bez obzira na različita uvjerenja. U konačnici, moj cilj je prikazati ih kao složena ljudska bića, bez obzira na naše ideološke razlike.

Kakvo je bilo Vaše odrastanje u Tbilisiju, u kojoj su se mjeri promijenili Vaši pogledi na Staljina i komunizam?

- Za vrijeme Sovjetskog Saveza bio sam tek dijete, ali kako sam odrastao u Tbilisiju, stav moje obitelji protiv sistema i Staljinove politike ostao je nepokolebljiv, unatoč tome što mu se moj djed divio. To se gledište za mene nije promijenilo, bilo tijekom komunizma ili nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Kakav je danas općenito stav prema Staljinu u Gruziji?

- Danas su u Gruziji stavovi prema Staljinu pomiješani. Dok ga neke starije generacije još uvijek podržavaju, većina stanovništva, uključujući i mene, teži da se Gruzija uskladi s NATO-om i Europskom unijom. Ta želja za zapadnom integracijom odražava šire odbacivanje staljinizma i rastuće prihvaćanje demokratskih vrijednosti i međunarodne suradnje.

(Foto: Promo)

Je li netko pokušao kapitalizirati Staljinovu popularnost i privući turiste, ne samo iz bivšeg SSSR-a, nego i iz drugih dijelova svijeta da posjete njegov rodni grad i prodaju suvenire?

- Da svakako. Staljinov muzej u Goriju jedan je od najposjećenijih muzeja u Gruziji koji privlači turiste ne samo iz bivšeg SSSR-a, već i iz drugih dijelova svijeta. Muzej nudi razne suvenire, vina i druge predmete koji sadrže Staljinov lik ili su povezani s njegovom ostavštinom. Nije neuobičajeno da mještani, posebice komunisti, primjećuju ironiju da čovjek koji je umro prije 70 godina nastavlja donositi značajne ekonomske koristi svom rodnom gradu kroz turizam i prodaju suvenira.

Rat u Ukrajini

Kakvo je u Gruziji raspoloženje u vezi s aktualnim ratom u Ukrajini?

- Postoji zabrinutost i strepnja, posebno s obzirom na povijest sukoba Gruzije s Rusijom. Dok je razmjer sukoba u Ukrajini možda veći od onoga što je Gruzija doživjela 2008., postoji zajednički osjećaj solidarnosti i empatije među Gruzijcima, od kojih mnogi vide situaciju u Ukrajini kao rezonantnu s njihovim vlastitim borbama protiv ruske agresije. Važno je napomenuti da tisuće gruzijskih dragovoljaca aktivno sudjeluju u sukobu u Ukrajini, ne gledajući ga samo kao daleki sukob, već kao dio vlastite borbe protiv ruske agresije. Unatoč naporima da krene prema integraciji u NATO i EU, Gruzija se još uvijek bori s okupacijom 20 posto njezinog teritorija od strane Rusije, što i dalje predstavlja prijetnju njezinom suverenitetu i sigurnosti. Postoji strah da bi se sukob mogao proširiti i na Gruziju, pogotovo jer Gruzija ima za cilj ulazak u NATO i EU, što bi moglo izazvati rusku agresiju.

Na kraju, je li u Gruziji uvijek tako oblačno kao u vašem filmu?

- Ne, Gruzija nije uvijek oblačna kao u filmu. Zapravo je prilično sunčano, pogotovo ljeti. Iako ima oblačnih dana, Gruzija općenito uživa u izobilju sunca, što je čini izvrsnim mjestom za posjetiti i istraživati.

Povezane vijesti

• "Vampirska kronika: Jure Grando" pulska premijera
• Približili Shakespearovo djelo mladima
• Prisjećanje na pogibiju pulskih antifašista