Kad se dolazi Đaniju u posjetu jedna se stvar ne smije nikako zaboraviti - a to je dvolitarka Malvazije. Nije to samo znak poštovanja i prijateljstva već uvjet da se vodi suvisli razgovor jer suha usta teško progovaraju. To se posebno odnosilo na njega; velikog zaljubljenika u sokove od grožđa. Nakon prvih čaša Đaniju bi se razvezao jezik i govorio bi razgovjetnije, ponekad je to bio monolog i nikad niste mogli predvidjeti odakle će početi i što će reći. Ispio bi čašu, cmoknuo jezikom, pohvalio vino, i krenuo.

- Vrlo dobro se sjećam tog prvog dana kad sam otkrio da sa mnom nešto nije u redu, bilo je to u kinu kad smo kao klinci gledali one budalaste američke filmove. Cijela sala se grohotom smijala, a ja sam buljio u platno pitajući se što je tu smiješno? Nikako mi nije bilo jasno zašto se smiju tim imbecilima. Tada sam se prvi put zabrinuo za sebe pretpostavljajući da ću kasnije imati ozbiljnih problema u životu što se pokazalo posve ispravnom procjenom.

Đani popije još jednu čašu, pa kao da je duboko razmislio, nastavi s čitavom jednom analizom:

- Dakle rano sam otkrio da sam zasigurno idiot jer logičnim rasuđivanjem nikako ne može biti da su svi oni u kinu kreteni a ja normalan. A moji odlasci u kino bili su više stvar ne odvajanja od ostale djece nego što sam želio gledati filmove. Sjećam se ko danas. Nedeljna matineja, film o starom psu Žući, svi klinci iz moje ulice uredno poredani. Žućo je glavni lik, svi ga vole ne samo zato što je lijep već je pametan i neustrašiv, čak mislim da je spasio nekog klinca od napada divlje svinje od čijeg je ugriza ipak pobjesnio i moralo ga se smaknuti. Cijeli red klinaca iz moje ulice složno je ridao, krupne dječje suze klizile su niz nevina obraza a jedino moje oči bezosjećajnog gada ostale su suhe. Pokušao sam ih uvjeriti da Žućo nije ustinu smaknut da on i dalje veselo trčkara Holivudom, da su to sve filmski trikovi, ali nije upalilo, ostali su neutješni.

- U redu, ponekad bih se nasmijao Charliju Chaplinu iako mi je Buster Keaton bio zanimljiviji s onim smrtno ozbiljnim licem. Dakle, već sam tada skužio da je film, ukoliko nije čisti »art«, obična trivijalna bedastoća, a to me uvjerenje prati do današnjeg dana, ne mogu si pomoći, zaključio je.

Nasmijao sam se grohotom, ne zato što je to bilo duhovito, već stoga što je Đani to rekao s pretjeranom ozbiljnošću, a kad bi krenuo teško bi se zaustavio.

- Drugi dokaz da sam idiot je vezan za paranoju laži. Naime, od prvog dana imam dojam da se oko mene plete razgranata mreža velikih laži. Moj problem je bio u tome što sam to lako prepoznao, imam nos za te stvari. Jednostavno znaš da svi lažu! To je isprobana strategija - što je veća laž to ljudi više vjeruju. A istine se svi boje, istina koja je apstraktna nedokučivost i do nje se ne može. To je ubitačno za ljude, zato ljudi izgledaju zdravi jer nevjerovanje je bolest koje vodi u ludilo i samoću. Jer ne može biti da je cijeli svijet nenormalan, ne, to nikako ne može biti, svakako da sam ja lud jer jedino u što još vjerujem je urota velike laži. Samo idiot može to tvrditi s takvim uvjerenjem.

- A nekad davno sam i ja vjerovao, znaš... Misliš da su ljudi dobri, sudiš po sebi jer misliš da si i ti dobar samo zato jer nisi imao vremena da nikog preveslaš.Tada sam bio mali i veseli optimistični svevjernik što znači da sam od samog početka pokazivao sve znakove tipično zdravog ljudskog idiotizma i bio sam uistinu zdrav, a kad sam progledao jednostavno sam se razbolio a ljudi su me počeli izbjegavati i zaobilaziti kao da imam kugu, tada nisu ni pomislili kakvu mi uslugu čine. Naravno zdrav razum govori da problem ne postoji u množini, tj. u ljudima on je uvijek individualan tj. u meni...i svakako da su ljudi dobri, oduvijek su to i bili, u redu, svako malo izgube kompas, sumanuto se istrebljuju ali to ne traje dugo, obično pet godina, to je kao neka epidemija slična gripi dođe pa ode...

Dvolitarka se ubrzano praznila. Riječi su sad bile posve razgovijetne.

- Potom taj moj paradoksalan ukus. Veselo me rastužuje a tužno razveseljuje. Tako je bilo otkad znam za sebe. Od popa i zabavne muzike dobijam bolne grčeve i napade tjeskobe, a od tužne, npr. Pete sinfonije Gustava Mahlera ili Mozartovog Rekvijema naprosto ludujem od sreće i veselja. Ako ovo nije dokaz da sam idiot, ne znam što je.

Đani nastavi, uzevši dubok gutljaj.

- A onda taj moj idiotski svjetonazor. Najradije bih osnovao »Trans-nacionalnu-anarho-liberalnu stranku sumnjičavog napretka«. Računam na onih pedeset posto apstinenata među kojima zasigurno ima mojih istomišljenika i ukoliko bih osnovao stranku političkim sredstvima bih se borio protiv establišmenta i kvazi napretka koji nas po mom dubokom uvjerenju vodi u sigurnu propast i dekadenciju. Program bi se zasnivao na tome da se ljudi uvjere kako je u majci prirodi jedino sigurno utočište. Tamo ima mjesta koliko hoćeš. Sagradi brvnaru pored potoka, uzgajaj mrkvu, paradajz, vinovu lozu. Kruh, smokve i vino, i šta više čovjeku treba?

Potom se Đani zamisli, potegane nekoliko dobrih gutljaja pa odvali:

- Ali, kad malo bolje razmislim, možda je sve posve drugačije - što ako je cijeli svijet jedna velika ludnica i da su svi ljudi naprosto ludi? Jedino je pitanje u kojem omjeru i gdje se mogu naći u određenom postotku od jedan do sto? Ako mene pitaš ja sam negdje oko broja 37. A oni koji misle da to nisu, ti su zasigurno najluđi.

Klimao sam glavom jer sam slično razmišljao pa sam, načet od vina, u jednom trenutku odvalio ja njemu:

– Čekaj malo Đani! moramo razdvojiti sveopće ludilo od idiotizma, slažem se, svi smo ludi, ali ako mene pitaš mi koji smo toga svjesni smo negdje oko broja deset. A što se tiče idiotizma: što ako je stvar obrnuto postavljena? A što ako smo mi normalni, a sve ovo oko nas je bestijalni idiotizam?

Tu se Đani glasno nasmijao što je trajalo dobrih pet minuta i prestao tek kad je popio zadnju čašu vina.

Povezane vijesti

• Stari jarac: Kako je kurber Ranko preljubom spasio jedan brak