NAJNOVIJE


In memoriam: Napustio nas je utemeljitelj hrvatske diplomacije Mario Mikolić


Apsurdno je što ovaj oproštajni tekst o dr.sc. Mariju Mikoliću pišem kao nastavak njegove biografije koju mi je lani u proljeće poslao jednog dana - s napomenom: Zlu ne trebalo, neka se nađe! Nakon toga kao vanjskopolitički komentator našeg lista itekako se bio angažirao na feljtonima u povodu 70 godina od sloma fašizma, posebno aktualan kao povjesničar i diplomat s velikim iskustvom o sudbini njemačkih i talijanskih zarobljenika u Puli i Istri iz svibnja 1945., ili ranije o Pariškoj konferenciji 1947. Potom je uslijedila ruska okupacija Krima i Mikolić je bio prvi koji je na ovim stranicama komentirao taj novovjeki međunarodni presedan, upozoravajući na sve ono što se iz toga može izlijeći, jer je taj "balkanski kosovski sindrom" ozbiljna prijetnja novom ratu.

Borbeni i odani duh Karojca

Bio je to ujedno i njegov posljednji tekst objavljen u Glasu Istre, a odjeknuo je u javnosti i zbog toga jer je Mario prije umirovljenja bio hrvatski ambasador u Ukrajini. O tom iskustvu, kao i o svom političko-diplomatskom putu od rodne Karojbe, preko Pazina i tamošnjeg kolegija, Pule i Beograda, Afrike, Londona i opet do Beograda i konačno Zagreba, Kopenhagena i Kijeva govorio je u intervjuima za naš list. Tu je i nastalo naše iskreno prijateljstvo. Ukratko bi sve to sažeo u dvije njegove rečenice: "Bio sam posljednji šef protokola SFRJ i prvi šef protokola samostalne države Hrvatske. Ukratko, bio sam tamo gdje je trebalo i kada je trebalo biti.".

Taj staloženi, a ipak borbeni i odani duh Karojca, koji je nosio sa svojim sumještanima braćom Drndić i Justom Ivetcom koji su ispisivali noviju trnovitu povijest Istre, nastavio je do zadnjeg dana. Uvijek je bio u toku zbivanja, što i dolikuje jednom iskusnom diplomatu koji je iza sebe ostavio niz dobrih veza i korektnih odnosa, koje je u svom napisu u Glasu Istre u povodu jedne diplomatske talijansko-hrvatske razmirice objasnio kao: "I mogući namjerni propusti rješavaju se diplomatskim putem". Poruka snažna i danas.

Bila je to izjava čovjeka koji je osmislio sva diplomatska pismena za državne potrebe (akreditivna pisma - vjerodajnice za hrvatske veleposlanike, patentna pisma - pisma imenovanja za hrvatske konzule i generalne konzule, egzekvature - dozvole za djelovanje stranih konzula i generalnih konzula u RH, opozivna pisma za hrvatske veleposlanike na službi u inozemstvu, rang-liste prvenstva i dr.) i državni ceremonijal - obrednik za razne prigode (doček i ispraćaj stranih veleposlanika, doček i ispraćaj stranih državnika, prisega novoizabranog predsjednika RH, prisega novoimenovanih članova Vlade, polaganje vijenaca na pojedina mjesta i ostalo).

Diplomatska putovnica broj 027

U izdvojenim razgovorima upućivao je nove hrvatske veleposlanike u njihove zadaće i načine rada u predstavljanju Hrvatske u inozemstvu. Nakon što je utemeljena Diplomatska akademija, bio je redovni predavač na njoj. Bio je nositelj diplomatske putovnice 027 (predsjednik je imao broj putovnice 001). Imajući to u vidu jasno je da Mario Mikolić spada u onaj krug ljudi koji su zajedno s Franjom Tuđmanom osmišljavali djelovanje države u duhu međunarodne prakse i međunarodnopravnih tekovina, odnosno u onaj krug ljudi koji su udarali temelje novoj međunarodno priznatoj Hrvatskoj.

Na inicijativu predsjednika Tuđmana, koji je inzistirao da i "drugi, ne samo mlađi, uče o diplomaciji", napisao je dvije knjige (udžbenika) o protokolu. Prva je nosila naslov: Diplomatski protokol, a druga Diplomatski i poslovni protokol. Bile su to prve knjige te vrste javno objavljene na prostorima bivše SFRJ, odnosno u novoproglašenim samostalnim državama, pa su kao takve korištene i u tim sredinama. Današnji hrvatski politički prvaci i nositelji najviših državnih dužnosti, od Pantovčaka do Zrinjevca i Markova trga na neki su način Mikolićevi prvi đaci i nasljednici.

Da je samo to učinio puno je za jedan život i poslanje koje su mu usadili otac Antun i majka Josipa. Četverogodišnje osnovno obrazovanje završio je u Karojbi, a osmogodišnju Klasičnu gimnaziju s velikom maturom u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. Odustajući od svećeničkog poziva, a da bi mogao nastaviti redovan sveučilišni studij, bio je prisiljen privatno polagati 6., 7. i 8. razred i veliku maturu, što je uspješno dovršio u jesen 1956. na Gimnaziji "Otokar Keršovani" u Pazinu. Diplomirao je na odsjeku opće i nacionalne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1997. i doktorirao. Svoj radni vijek započeo je 1961. bez zasnivanja stalnog radnog odnosa na Birotehničkoj školi u Zagrebu, a sa stalnim radnim odnosom 1963/64. u Osnovnoj školi u Karojbi.

Nakon vojske 1965. godine prešao je na rad u svojstvu kustosa u Muzej narodne revolucije Istre (danas Povijesni muzej Istre) u Puli, a zatim u Općinski komitet SKH kao samostalni politički radnik. Nakon brojnih funkcija koje je obnašao u Puli upućen je u Beograd u Savezni sekretarijat za vanjske poslove.

Poslije šestomjesečnih priprema upućen je u svojstvu prvog tajnika Veleposlanstva Jugoslavije u Afriku, u Mogadiš (Somalija) gdje je ostao od 1977. do 1981. Otada, pa do raspada Jugoslavije živio je i radio u Beogradu, dok mu je obitelj bila u Puli, ili s njime u inozemstvu. U međuvremenu je bio savjetnik Veleposlanstva SFRJ u Londonu, zadužen za pitanja tiska i kulture, te za pitanja u odnosima Velike Britanije s istočnim socijalističkim zemljama. Tu je bio od 1984. do 1988.

Po povratku unaprijeđen je u zvanje opunomoćenog ministra (stupanj niži od veleposlanika) i postavljen za šefa Protokola (diplomatskog protokola) Ministarstva vanjskih poslova. Bio je svjedok događanja koji su prethodili neposrednom raspadu SFRJ (zadnji, za SFRJ, samit Nesvrstanih zemalja; 14. kongres SKJ, brojni sastanci vrhova tadašnjih republika s međunarodnim posrednicima u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Brijunima, Igalu i dr., koji su prethodili konačnom raspadu.) O tome je znao pričati onako diplomatski, diskretno, a za nadati se je da je ostavio iza sebe ta dragocjena svjedočanstva iz prve ruke.

Odmah prihvatio Tuđmanov poziv

Znao je s ponosom reći da mu je u Igalu, za jednog takvog razgovora, trebala samo minuta da se na poziv predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, u veljači 1991. odazove stvaranju samostalne Hrvatske. Prešao je u Zagreb u Ured predsjednika, gdje je postavljen za šefa Protokola predsjednika RH, zadržavši zvanje opunomoćenog ministra. Uskoro je, po nalogu predsjednika Tuđmana, utemeljio Državni protokol RH i imenovan je njegovim prvim ravnateljem. Posebnim ukazom predsjednik Tuđman mu je dodijelio zvanje veleposlanika (Službeni naziv tada je glasio: veleposlanik u MVP).

Za to vrijeme pratio je predsjednika Tuđmana na brojnim njegovim državničkim putovanjima u zemlji i u inozemstvu, od Ženeve i New Yorka, do Londona i Buenos Airesa. Iz Ureda predsjednika RH Mikolić je potom na kratko upućen u Ministarstvo vanjskih poslova bez konkretno opisanih zadaća i odavde je upućen za opunomoćenog veleposlanika RH u Danskoj, u Kopenhagen, odakle je cijeli mandat pokrivao Island i dvije godine Kraljevinu Norvešku. Na tom je položaju ostao od 1996. do 2000. godine.

Po povratku u zemlju postavljen je za šefa Protokola (diplomatskog ) MVP, a s tog mjesta upućen za opunomoćenog veleposlanika u Kijev. Tu je boravio i djelovao od 2002. do 2006. Umirovljen je u zvanju veleposlanika. No, poznato je da diplomati nikada ne odlaze iz svog posla. U trenucima slovensko-hrvatskih prijepora oko ulaska Hrvatske u EU i pitanja razgraničenja, kao suradnik našeg lista dogovorio je razgovor s Ivom Vajglom, tada slovenskim europarlamentarcem i važnom političkom ličnošću slovenske diplomacije, u slovenskom parlamentu, kojeg sam imao čast voditi. Kao stari znanci s povjerenjem, jer Vajgl je bio posljednji glasnogovornik SFRJ i prvi šef protokola samostalne Slovenije, otoplili su svojim "tihim" porukama taj čvor iz kojega su kasnije krenuli konkretni razgovori.

Pored rada na diplomatskim poslovima, Mikolić je uspijevao usporedno baviti se i znanstveno istraživačkim radom na području novije povijesti Istre. Osim knjige s naslovom "Istra od 1941. do 1947.", temeljene na doktorskoj disertaciji, objavio je niz znanstvenih rasprava i stručnih članaka u raznim časopisima, zbornicima i novinama u Hrvatskoj. Iako sam ga ovih dana htio nazvati da prokomentiramo dodjelu ordena predsjednice RH Ljubi Drndiću, uvjeren da i sam Mario ima u tom udjela, smrt nas je pretekla. On bi na takve propuste rekao: Zapišite mladi kolega, jer samo zapisano ostaje. (Mate ĆURIĆ)

OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU


Podijeli: Facebook Twiter