NAJNOVIJE


NA DANAŠNJI DAN PRIJE STOTINU GODINA MIJO MIRKOVIĆ PRVI PUT SE POTPISAO PSEUDONIMOM

Stota obljetnica Mate Balote

Mate Balota u Hrvatskom listu u Puli početkom 1918.

Prije stotinu godina, 5. siječnja 1918., dvadesetogodišnji mornar Mijo Mirković, prvi put je jedan neveliki čakavski tekst na trećoj stranici pulskog dnevnika "Hrvatski list" potpisao pseudonimom - Mate Balota. Storiji o Mirkovićevom najpoznatijem pseudonimu najlogičnije mjesto bilo bi u uobičajenim rubrikama "dogodilo se na današnji dan". Međutim, ovaj književni i publicistički pseudonim, Mirkovićev alter ego, kao i sve ono što je njime potpisano ipak iskače iz okvira takvih rubrika, ponajprije stoga što ova obljetnica aktualizira mjesto u kolektivnoj memoriji ljudi i događaja iz 1918., posebice u Puli na kraju Prvog svjetskog rata, u onih šest prevratnih dana na kraju listopada i početkom svibnja kad je u gradu prvi put bila uspostavljena kratkotrajna narodna vlast u ime Vijeća SHS, koje je uz Pulu preuzelo i cijelu K.u.K flotu. U tim zbivanjima Mirković je bio neposredni sudionik o čemu iz prve ruke svjedoči u brojnim zapisima, a najiscrpnije u književno-povijesnoj monografiji "Puna je Pula".

Životna radost - posebna odlika Mrčanaca

Ali, pođimo redom, od Mirkovićeva pseudonima, kojega je on zapravo preuzeo od marčanskog učitelja Benjamina Deprata, autora dojmljivih, "švejkovskih" humoreski objavljivanih u "Našoj slozi", a zatim u "Hrvatskom listu". Njega je Mirković kao novinar i urednik u "Hrvatskom listu" potkraj 1917. pismom zamolio za nastavak suradnje, jer se neko vrijeme nije javljao. O tome, dvadeset godina kasnije, kad je Mirković (uz "Flaciusa") kao Mate Balota u Zagrebu objavio zbirku čakavskih pjesama "Dragi kamen", svjedoči u podlistku "Nasmijani Mrčanci" objavljenom u uskršnjem dvobroju tjednika "Istra".

"Životna radost koja dolazi do izražaja u humoru, u ironiji, 'petivanju medalja' drugima je posebna odlika Mrčanaca. Tako je, na primjer, pokojni učitelj mrčanski Benjamin Deprato (umro u Trstu aprila 1918.), bio taj koji je formalno izmislio ili mene ili nekog mog dvojnika Matu Balotu. Mate Balota je bio sad junak njegovih duhovitih feljtona, uz Franu Fraku, koji su izlazili u 'Hrvatskom listu' u Puli, negdje 1916., sad njegov pseudonim.

A taj Mate Balota mrčanskog učitelja Deprata bio je jedan poseban švejkovski tip, mnogo prije Švejka, nasmijan istarski seljak, koji postaje smiješan u uniformi austrijskog kavaleriste. Feljton Depratov S barba Maton po Riki okolointorno je ne samo dobra književna stvar nego i prvi pokušaj obrade istarskog čovjeka sa humoristične strane.

Kad sam pri kraju 1917. ušao u uredništvo 'Hrvatskog lista' i obnovio čakavske rubrike, prvo sam pisao Depratu koji je bio u Trstu i molio ga da pošalje svoje priloge. Nisam dobio njegov odgovor. Kasnije sam doznao da je ležao teško bolestan (sušica) i četiri mjeseca poslije toga bio je već mrtav. Ne dočekavši odgovor od njega, počeo sam, uz ostale šifre kojima sam se služio, da pišem u listu 5. januara 1918. dalje i pod šifrom Mate Balote.

Deprato nije na to reagirao, ali poslije tri mjeseca kad su dopisi Mate Balote postajali sve radikalniji, on je uputio ispravak da u listu piše niki 'kampijun' pod imenom Mate Balote onako kako on ne misli. Tad je Deprato već bio na samrti a još ga uvijek nije napuštao humor…", piše Mirković

Vijest o Depratovoj smrti objavio je Mirković u "Hrvatskom listu" i o njegovu životu i radu dojmljivo komemorirao u podlistku "Dve smrti" u „broju 1007. od 2. svibnja (pišući o preranom odlasku mlađih Istrana medicinara Ante Brgića i Benjamina Deprata). O Depratu (njegovo prezime javlja se i u varijanti De Prato) bilo je riječ i u novije doba, u "Marčanskom zborniku" iz 1994. i u "Prilozima o zavičaju" br. 5, kao i na Internetu (prijedlog da marčanska osnovna škola dobije njegovo ime), a na njegovoj rodnoj kući Mjesna zajednica Marčana postavila je 1986. spomenploču (kao "hrvatskom učitelju u Marčani, istarskom piscu i humoristi, angažiranom rodoljubu").

Depratovi feljtoni i "Talijanska početnica"

Ipak mi se čini da bi uz sve to povodom stogodišnjice njegove smrti valjalo sakupiti i objaviti Depratove feljtone/humoreske i prirediti pretisak njegove izvrsne "Talijanske početnice za opće pučke škole", čije se prvo izdanje pojavilo u Krmpotićevoj nakladi već 1909. i doživjelo još tri izdanja. Primjerak te "Početnice", koja je proširena "i za samouke", pronašao sam na tavanu Balotine rodne kuće (u istom potkrovlju Balotina majka čuvala je primjerke "Hrvatskog lista" koji su kasnije ukoričeni i dio su Mirkovićeve ostavštine) i predložio Općini Marčana njen pretisak. Nadam se da će se to ove godine realizirati, kao i da će se uspjeti pronaći Depratov portret (postoji samo jedna grupna fotografija pred marčanskom školom).

Da se vratim Mirkovićevom Baloti – možda nije suvišno podsjetiti da je pod tim pseudonimom uz njegovu poeziju objavljen i zavičajni književno-monografijski niz: "Tijesna zemlja", "Stara pazinska gimnazija", i "Puna je Pula" i da je svaka priča o fenomenu zavičajnosti (kojemu Istarska županija posvećuje sve veću pažnju) nezamisliva bez čitanja tih proza ("Dragi kamen" se nezaobilazno podrazumijeva). Naravno, kako je Mirković nerazdvojan od Matije Vlačića, u tom "zavičajnom paketu" su i tri monografije o Flaciusu/Iliriku.

Kako je ovaj tekst neposredno povezan sa zbivanjima u Krmpotićevoj tiskari potkraj I. svjetskog rata (to je ona zaboravljena žuto obojena zgrada na križanju Rakovčeve i Zagrebačke ulice, poznata i kao "tvornica lokota"), koja je nedavno u sudskom postupku vraćena nasljednicima – pravi je trenutak da ju se uključi u kolektivnu memoriju . Zapravo, neshvatljivo je da na njoj nema ni traga ni spomena da je ta kuća bila središte političkog života ne samo Hrvata nego i drugih slavenskih naroda koji su tražili rješenje za svoju budućnost izvan K.u.K. monarhije, da su u njoj tiskane brojne hrvatske knjige i prvi časopis za mlade, njemački i hrvatski dnevni list, da je u toj kući oca i sina Krmpotića prave ispite zrelosti polagao i Mijo Mirković. Da je u toj zgradi danima zasjedao pulski odbor Narodnog vijeća SHS i da je iz te kuće dr. Mirko Vratović u noći otišao od tvrđavnog komesara majora Hohenbrucka preuzeti svu civilnu vlast u Puli i okolici (pa je tako postao neformalno prvi hrvatski gradonačelnik Pule, a u rodnom gradu nigdje mu spomena nema, čak je i obiteljska grobnica Vratovićevih prodana).

Za obilježavanje i podsjećanje

U godini koja podsjeća na okončanje velikog svjetskog rata, pada i 120. godišnjica Mirkovićeva rođenja. I dok Balota ima u Puli ulicu i poljanu (bez kućnih brojeva) i škole u Poreču i Bujama nose to ime, po Mirkoviću se zove samo Fakultet ekonomije i turizma u Puli (i Ekonomska škola u Rijeci). Nadam se da će ovaj tekst podsjetiti ne samo na Balotu i Deprata, nego da će ova cijela godina biti dovoljan manevarski prostor da se neki stari dugovi namire, da značajni ljudi nađu mjesto (poput Deprata) barem u "Istrapediji" ako nisu stigli ući u "Istarsku enciklopediju".

I za kraj jedan recentni kuriozitet: u jednoj internetskoj anketi je među deset "najfatalnijih muškaraca", uz Nazora, Teslu, Matoša i druge, uvršten i Mijo Mirković (s fotografijom iz "Hrvatskog Lista")! (Mirko UROŠEVIĆ)