Konačno smo i to dočekali. Ne, nije Istra iznenadila Dinamo, mjesec dana do jubilarne desete godišnjice otkako je pulski prvoligaš prvi i posljednji put neporažen napustio Maksimir poslije susreta s ''modrima'' ta neslavna tradicija rutinski je nastavljena. Ali smo zato iz petog pokušaja ove sezone u međusobnom susretu Dinama i Istre 1961 konačno na travnjaku vidjeli - Dejana Radonjića. Ovog puta ništa ga nije spriječilo da nastupi, no puno je bitnije da se nakon ozljede vratio u pogon i prvi put ove polusezone na terenu proveo svih devedeset minuta. Iako to nije zasmetalo Dinamu u još jednom pohodu do uvjerljive pobjede.
- Zasluženo su pobijedili, bolji su. Ne znam, što drugo još mogu reći? – zapitat će se nakon utakmice najbolji pulski strijelac. A zapravo je rekao sve. Dobro, ne baš sve... - Ajde, falilo im je puno igrača, a mi smo se nadali da nešto možemo izvući. Moraš se nadati, inače ne moramo ni doći igrati.
Nadanja su se, međutim, još jednom brzo rasplinula. Po staroj šabloni. Isti pristup, isti ishod.
- Priznajem da sam očekivao da ćemo biti malo agresivniji, malo željniji. Nadam se da se na meni barem ta želja vidjela, iako je prvo poluvrijeme u mom slučaju za zaborav. Trebalo mi je malo vremena, u drugom je već bolje izgledalo. Čak mogu reći da sam zadovoljan, a ja sam inače vrlo rijetko zadovoljan. Ali što se ukupnog dojma tiče, nekako smo djelovali premekano, pre ... da ne kažem neku drugu riječ. (Dameo RAMIĆ - KOVAČIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU