Umijeće života: Iz razvoda u novu vezu

Ilustracija (Foto: Arhiva)
Ilustracija (Foto: Arhiva)

Poštovana psihologinjo,

moja se prijateljica razvela prije nekih godinu dana i njezine dvoje djece ostalo je s njom. Ono što je jako muči je zapravo da li postoji ikakva mogućnost da nađe osobu, partnera, koji će prihvatiti nju s njezinom prošlošću, ali i njezinu djecu. Koliko su rijetki ti ljudi i ta iskustva? Bila je u jednoj vezi u kojoj se bila čak i pronašla, izgledalo je da sve funkcionira, ali onda je on zaključio da se ipak ne osjeća spremnim preuzeti tu odgovornost te da nije siguran u svoje osjećaje, mada je on također imao brak iz kojeg je izašao bez djece. Njoj se učinilo da je on tako odlučio zbog djece, kao da ih nije uspio prihvatiti. Naravno, ukoliko je to točno, činjenica  je da se ponio vrlo korektno i fer. Međutim, ona nakon toga jako paničari, boji se ostati sama i ne zna kako dalje. Što mislite, da li je bolje ostati sam dok se djeca ne osamostale ili ipak tražiti nekoga s kime se osjećate dobro i koga volite ili vas voli? Što je dobro za djecu? Kakav je taj život? Kako da je utješim?

Poštovana,

pitanje koje postavljate za prijateljicu pomalo je pitanje koje si postavljaju svi koji su u životu doživjeli neko razočaranje, u obliku razvoda ili rastanka, a žele određene sigurnosti za svoju budućnost. Ono što vam mogu reći jest da je svijet prepun različitih osoba, te da ne postoji univerzalan odgovor na vaše pitanje. Naravno, mnogo toga ovisi o tome koga će susresti, na koji način će se osobe spojiti te koje su vrijednosti koje oboje imaju naspram novog odnosa u kojeg ulaze. Ponajviše u situaciji koju opisujete rekla bih da ovisi o načinu razmišljanja koje vaša prijateljica ima. Traži li ona zapravo ljubavnu vezu koje je može ispuniti, a da istodobno uključuje i djecu, ili traži nekoga tko će upotpuniti njezinu samoću? Nakon razvoda preporučljivo je uzeti si malo vremena kako bi došli k sebi, odnosno pronašli novu ravnotežu i prilagodili se na novi način života te na obveze i posebnosti koje nova situacija nudi. Smatram da bi u ovoj dilemi koju si vaša prijateljica postavlja bilo dobro da se zapravo s vremenom poslože prioriteti i vrijednosti. Što za nju znači biti majka, što znači biti žena, priupitati se o tome tko je zapravo ona i kakav život želi za sebe, ali i za svoju djecu kad je već preuzela tu odgovornost. Jednostavno nije potrebno žuriti, sve ima svoje vrijeme i ponekad na svoja leđa stavimo veću brigu nego što možemo u određenom trenutku podnijeti.

Poštovana psihologinjo,

zanima me posebno jedno pitanje, a to je da li i kada povesti dijete na sahranu? Imam kćer od četiri godine i čini mi se da je za to premala, ali opet mislim da nije u redu maknuti je od oproštaja s osobama koje su joj bile drage, primjerice djed ili baka. Je li bolje zaštititi je ili zapravo ona to može podnijeti? Koja je dob za to najbolja? Unaprijed hvala

Poštovana,

ono što je najbitnije jest da se djetetu, bez obzira na dob, ne krije ono što se dogodilo. Naravno da je bitno kada razgovarate sa svojim djetetom na koji ćete mu način to objasniti. Rastanak i smrt su dio života, pa sukladno vrijednostima koje u obitelji gajimo, religijskim ili etičkim, na taj način ćemo djetetu to objasniti. Jezik mora biti jednostavan, ona vas mora razumjeti. Odgovorite na sva pitanja, te svakako uvažite emocije djeteta. Ima pravo na ljutnju, tugu, bijes te ima pravo osjećati i elaborirati svoje tugovanje. Nekad, vjerujući da djeca ne bi smjela biti tužna, nesvjesno ispravljamo njihovo stanje. Moramo i u tim trenutcima pokazati djeci da mogu računati na nas. Kada je prava dob za prisustvovanje sprovodu je vrlo individualno, te će svaki roditelj najbolje procijeniti i pripremiti svoje dijete.

Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj

 


Podijeli: Facebook Twiter