Nakon što je na njegova vrata u Vernalskoj ulici zakucala veterinarska inspektorica, u dotad miran suživot obitelji Rajčić sa njihova četiri psa tartufara ušao je nemir. Razlog je anonimna prijava u kojoj se navodi da "15 pasa, izgladnjelih, izmučenih, gladno i žedno, cvili i zavija po cijele dane, laju noću, a čuju se i drugi čudni zvukovi". Ukratko je to sažetak anonimne prijave koju nam je prepričao Damir Rajčić, a koja je protiv njega pristigla na adrese Veterinarske inspekcije i Komunalnog redarstva Grada Pule. No, bio je to i znak za uzbunu.
Neosnovane optužbe
- Znao sam da će se kad-tad takvo nešto dogoditi! Zašto? Zato što je relativno staro naselje u kojem je svaka kuća imala barem jednog psa, a nerijetko i više, odjednom dobilo nekoliko novih zgrada i par stotina novih stanara, a sve to rezultiralo je nečijim nezadovoljstvom. No, ono što mene najviše muči je da su okrivili mene za nebrigu pasa, moje pse za lajanje i nered, a sve to apsolutno ne odgovara istini. U toj prijavi koja vrvi kojekakvim neosnovanim optužbama na nekoliko stranica, priložena je i fotografija moje kuće. A sve bi se riješilo da je taj netko, umjesto da kruži oko moje kuće, došao, pozvonio na moja vrata i što se mene tiče, mogao i cijeli dan provesti u mojem dvorištu s mojim psima da se uvjeri kako oni uopće ne laju, a smještaj im je bolji nego što ga imaju i mnogi ljudi. U sve to uvjerila se i inspektorica te je to navedeno i u njenom zapisniku, gotovo u dahu ispričao nam je Damir Rajčić.
Dolaskom u njegovu kuću i dvorište gdje su smješteni zidani boksevi za pse, ograđeni žicom, i sami smo se uvjerili da je riječ o svega četiri pasa - saznajemo da su pravi majstori u pronalaženju tartufa - tri koker španijela i jednoj labradorici koji nisu niti jednom zalajali dok smo im se približavali, a niti kasnije ičim pokazali nemir ili nezadovoljstvo, već su štoviše bili spremni za igru i maženje. Nina, Lea, Bety i Lili, kao mala ekipa dočekali su nas "boreći" se za malo maženja i paženja, a kada je posao zvao na ozbiljnost povukli su se u svoj poprilično veliki boks i iz prikrajka nas gledali.
- Vidite, ovako je svatko mogao doći do mene i sam se uvjeriti da li ih je 15, da li su izgladnjeli, da li laju, cvile i što ja znam što su sve još naveli u prijavi, umjesto da se smuca oko kuće, fotografira i šalje anonimne prijave. Može ovdje sjediti cijeli dan, još ću mu i kavu skuhati, i može se uvjeriti da uopće ne laju. Tu i tamo, kada prođu susjedove mačke tada, normalno, zalaju, ali je to sve kratkog daha i prolazno. Dugo, pa čak i noćno lajanje i mene iritira i sigurno ne bih to dozvolio mojim psima, ali, garantiram, to ovdje nije slučaj. Ovi psi su sa mnom po cijele dane, ja sam puno s njima radio i trenirao ih da bi oni dostigli ovu poslušnost i mirnoću koju imaju, a na kraju ja dobijem prijavu?! Osim toga, ovdje svaka kuća ima barem jednog, a neke i po više pasa i oni svi laju - jer svaki pas laje - ali nitko od njih nije dobio prijavu, nego baš ja, a moji psi su najmirniji od svih, kaže nam nadalje Rajčić. (Sandra ZRINIĆ TERLEVIĆ, snimio Milivoj MIJOŠEK)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU