Radio sam kao konj i ispao naivni Podravac

Isteklo je pravo korištenja fotografije
Isteklo je pravo korištenja fotografije

Bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec morao bi 15. listopada početi s izdržavanjem desetomjesečne kazne, nakon što mu je sud zbog zdravstvenih razloga za dva mjeseca odgodio odlazak u zatvor. Polančec se ipak nada da će u potpunosti izbjeći zatvor. - Vjerujem u objektivnost Ustavnog suda prilikom procjenjivanja moje argumentacije u tužbi koju sam digao protiv presude. Vrhovni sud mi je kaznu, doduše, smanjio za pet mjeseci, ali njihova je odluka bila pogrešna, pravno neutemeljena.

Kako se osjećate u očekivanju 15. listopada?

-  Cijela moja kalvarija traje već skoro tri godine i naravno da sam ogorčen zbog nepravde koju mi je nanio sustav. Svjestan sam, međutim, da ima sve manje ljudi koje moja priča zanima. Živi se loše i ljudi su za svoje probleme skloni optužiti nekog drugog, najčešće političare, a ja sam jedan od rijetkih političara koji su zbog nečeg procesuirani. Moram ipak naglasiti da u svakodnevnom životu ne nailazim na loše reakcije, većina ljudi s kojima sam bio dobar nije prema meni promijenila odnos. Ali, kad na internetu čitam komentare ispod tekstova da, primjerice, Polančec mora na izdržavanje kazne, shvaćam koliko su ljudi žedni krvi, a da uopće ne razmišljaju je li moja presuda opravdana. A radi se o tome da bih trebao ići u zatvor, premda nisam počinio kazneno djelo za koje me se tereti nego sam samo postupao s ciljem i motivom da riješim jedan ozbiljan problem i pritom još državi uštedim novac. Ogorčenje u meni raste još više kad uspoređujem kako se sustav ponašao prema nekima koji su doista nešto učinili. Primjera radi, ja nisam čuvao nikakve torbe s novcem, pa ih onda nosio Bajiću kad je Mladen Barišić uhapšen, jer sam tad postao svjestan da bi to mogao biti "prljavi novac". Niti sam iz policije kroz Fimi-mediju izvukao novac za bilo koga, a tako bih mogao još nabrajati. Ti koji su to činili - nisu ni procesuirani.

Sudac Turudić je vrlo problematičan, ali pitanje je li imao izbora kad je ta studija zbog koje ste osuđeni došla na sud. Na njemu je bilo tek da utvrdi je li studija o konvalidaciji, koju ste naručili od odvjetnika Miletića i platili mu je pola milijuna kuna iz državnog proračuna, bila potrebna.

- Slažem se da je DORH prvi koji je morao daleko pažljivije obraditi ovaj predmet, ali i zadatak suda je utvrđivanje istine. Nije se smjelo izdvojeno promatrati samo to je li ta studija vrijedila 500 tisuća kuna i zanemarivati činjenicu da sam ja putem studije platio Miletiću odvjetnički honorar. On se nikad ne bi odrekao honorara od tri milijuna i 890 tisuća kuna da mu ja nisam isplatio ovih pola milijuna. Njegov honorar za zastupanje radnika Borova srpske nacionalnosti, koji su tražili podmirenje nekih svojih materijalnih prava, prema sporazumu što smo ga postignuli o rješenju tog spora, trebala je isplatiti država…

Što biste da možete promijenili u svom pristupu tijekom suđenja?

- Sigurno bih drugačije postupio u izboru svjedoka, pozvao bih sve političare koji su na bilo koji način bili uključeni u proces pregovaranja oko Borova. Na sastanku na kojem je, na moj prijedlog, donijet zaključak da država plati odvjetnike, jer je to jedini način da se slučaj Borovo ubrzano riješi, bili su Sanader, Milorad Pupovac, Vladimir Šeks, Petar Čobanković, Petar Mlinarić... Osim toga, ne bih šutio o puno stvari. Primjerice, dva moja suradnika koja su ostala u Ministarstvu gospodarstva kad je umjesto mene došao Đuro Popijač svjedočila su na suđenju istinu, samim tim meni u korist. No, prvi radni dan nakon toga ekspresno su smijenjeni! Kažnjeni su zato što su se usudili svjedočiti meni u korist. Dosad sam o tome šutio jer su me oni molili, bojeći se dodatnih posljedica.

Je li Sanader pozitivna ili negativna osoba u Vašem životu?

- Svijet nije crno-bijeli, pa takav nije ni Sanader. Ali, premda mi je on dao šansu, danas se lupam po glavi što ga nisam odbio, a još više zato što nakon 1. svibnja 2005. godine nisam podnio ostavku. U Maksimiru sam doživio debakl na sindikalnoj proslavi, odmah nakon toga nazvala me Bianca Matković i pitala što se to dogodilo. Govorila mi je: Moraš hitno nazvati šefa i ispričati mu se, to se nije smjelo dogoditi. Iako mi je njezin ured napisao govor za proslavu koji je bio potpuno neprimjeren trenutku, pa sam izviždan. Sat vremena poslije Biance nazvao me Sanader i on me izribao kao zadnjeg idiota. Umjesto da mu odgovorim da neka on iduće godine bude u Maksimiru, a da ja idem u Okučane na proslavu "Bljeska", ja sam samo u šoku podvio rep. Koja sam budala bio! Trebao sam ih sve poslati k vragu i ostati doma, ne pojaviti se sljedeći dan na poslu i - gotovo. Nisam nego sam iduća dva tjedna išao na posao pod silnim stresom. Nisam shvatio da ću im služiti za vađenje kestenja iz vatre i odlaske na nepopularna mjesta dok će se oni okolo slikati. Radio sam kao konj i ispao naivni Podravac, to je valjda genetski.

Jeste li kao član Vlade uočavali kod Tomislava Karamarka ambicije da postane predsjednik HDZ-a?

- Prije dvije, tri godine prvi sam izjavio da Karamarko ima te ambicije. Još dok sam bio u Vladi razgovarao sam o tome i s tadašnjim glavnim tajnikom HDZ-a Jarnjakom, u njegovom uredu u Saboru. Činilo mi se da Karamarko nije previše fokusiran na svoj osnovni posao i da ima neke druge prioritete, odnosno političke ambicije koje naravno ne završavaju preuzimanjem HDZ-a. I još nešto, kad su počele anonimne prijave protiv članova HDZ-a, bilo je vidljivo iz njih da ih je pisao netko tko je imao uvid u razgovore između članova Vlade, prisluškivao im telefone i nadzirao kretanje. Karamarko je kao ministar unutarnjih poslova i bivši dugogodišnji šef tajnih službi svakako trebao znati tko je imao takvih mogućnosti.

Sugerirate li možda da Karamarko ima svoje prste u tim prijavama, da je možda na taj način eliminirao potencijalne protivnike u HDZ-u?

- Ne. Ali čini mi se da mu to što je dugo godina bio šef tajnih službi nije otežavalo postizanje ciljeva. (Razgovarao Dražen CIGLENEČKI/NL)

CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U DANAŠNJEM TISKANOM IZDANJU.


Podijeli: Facebook Twiter