Pogled prema nepoznatom teritoriju književnosti

Igor Grbić, Krešimir Krnic i Nives Franić u galeriji Makina na predstavljanju zbirke "Preko granica" (N. LAZAREVIĆ)
Igor Grbić, Krešimir Krnic i Nives Franić u galeriji Makina na predstavljanju zbirke "Preko granica" (N. LAZAREVIĆ)

U Galeriji Makina sinoć je predstavljena zbirka kratkih priča pakistanskog književnika Saadata Hasana Manta (1912. - 1955.) pod nazivom "Preko granica - pripovijetke o ljubavi, ludosti i ratu". Zbirka je to koja obuhvaća 14 kratkih priča ovog književnika, a priče je s urdskog preveo Krešimir Krnic, viši predavač na Katedri za indologiju Odsjeka za indologiju i dalekoistočne studije Sveučilišta u Zagrebu. Da se radi o jedinstvenom književno-prevodilačkom pothvatu govori i činjenica da je ovo prvi prijevod neke knjige s urdskog direktno na hrvatski, iako je već bilo prijevoda pojedinih pjesama drugih autora.

Prevoditelja je predstavila njegova bivša studentica Nives Franić, a o knjizi je govorio i indolog, anglist i književnik Igor Grbić koji je objasnio da je urdski službeni jezik u Pakistanu iako za mnoge uopće nije materinji jer većina Pakistanaca kući govori neki od dijalekata.

- Mi na zapadu živimo u književnoj provinciji jer ne vidimo dalje od svog dvorišta, kazao je Grbić objasnivši da nekome tko živi npr. u Kini je poznata zapadna književnost, dok zapadnjaci ne poznaju istočnu književnost.

Govoreći o samoj Mantovoj knjizi rekao je da ne treba očekivati raskošnu fabulu ili stil, to su minimalističke priče koje, kako reče Krnic, pružaju čitateljski užitak i čitatelja navuku da čita dalje. Dio tih priča posvećen je podjeli Indije na Indiju i Pakistan 1947. kada su stradale mnoge obitelji.

Krnic je opširno obrazložio svoju fascinaciju Mantom i njegovim djelom s kojim je prvi put došao u doticaj kada je u jednoj knjižari pronašao zbirku "Vintage book of Indian writings" koju je priredio Salman Rushdie. Krnic se, kako kaže, zaljubio u njegovu književnost i počeo učiti urdski. Govoreći o značenju naziva zbirke objasnio je da je Manto išao "preko granica" i uvodio novu poetiku u potkontinentalnu kratku priču. Godine 1947., nakon što je Indija postala nezavisna i podijeljena na dva dijela, izabrao je Pakistan za svoju domovinu.

Kao književnik Manto je pisao o ljudima s margine društva - prostitutkama, svodnicima, ubojicama, lihvarima i uvijek bi našao nešto ljudsko u svima njima. Često je bio i na udaru cenzure pa je završio na sudu zbog optužbi za opscenost. Osim kratkih priča pisao je i radiodrame i crtice o suvremenicima te scenarije i dijaloge za filmove budući da je bio veliki ljubitelj sedme umjetnosti. U školi je pak tri puta padao maturu, a njegova Ahilova peta bila je upravo lektira no onda ga je prijatelj upoznao sa zapadnom književnošću nakon čega je s engleskog preveo jedan kratki roman Victora Hugoa. Svoju prvu kratku priču objavio je pod pseudonimom bojeći se reakcije kolega i policije.

U svojoj kratkoj ali plodnoj književnoj karijeri napisao je Manto oko 280 kratkih priča, objavio je više od 20 zbirki pripovjedaka, jedan roman, napisao 150 radiodrama i govorio za sebe da je najbolji urdski pisac. U ovo zadnje je bilo toliko nepokolebljivo uvjeren da se u svom epitafu zapitao tko piše bolje priče - on ili Bog? Bio je vrlo srdačan i darežljiv no nije podnosio da ga itko kritizira dok je istovremeno bio oštar prema drugima, a sukobe i konflikte rješavao je tako da je odlazio. Službeno priznanje stiglo je posthumno tek 2012. s Redom izvrsnosti, najvišim pakistanskim civilnim odlikovanjem što mu je namijenjeno kao jednom od najvećih autora u povijesti urdske književnosti. (M. RADIĆ)


Podijeli: Facebook Twiter