Tužno je bilo gledati u četvrtak rastanak mlade pulske obitelj Licul na pulskom autobusom kolodvoru. Albert (27) koristio je zadnje trenutke pred ukrcaj u autobus kako bi se oprostio sa suprugom Hanom (24) i sedmogodišnjim sinčićem Dejanom.
"Rastanak je težak. Ostavljam ženu, dijete, obitelj, prijatelje, sve što imam i krećem ravno od nule. Gore nemam nikog. Naravno da mi nije lako, ali drugog izbora ovdje nemam," rekao nam je Albert koji je jedan od onih mladih ljudi koji je u punom naponu snage prisiljen otići jer u Hrvatskoj više ne vidi perspektivu. Tužno je bilo vidjeti kako se mlada obitelj razdvaja, a najtužnije je što se prema svemu sudeći, više neće ni vratiti.
Bus pun do zadnjeg mjesta
I Albert je krenuo trbuhom za kruhom. Od prošlog mjeseca započeo je novi život u Njemačkoj. Sreli smo ga na peronu 6 s kojeg Autotransov autobus dva puta tjedno vozi putnike direktno do Frankfurta. Nakon Pule, staje se u Rijeci gdje se u pravilu autobus popuni do zadnjeg mjesta, a nakon 13 sati vožnje, pred jutro stižu u "obećanu zemlju". Krajnji je cilj Njemačka koja je od 1. srpnja ukinula sva ograničenja za pristup njemačkom tržištu rada za hrvatske državljane. Od tada, svakim se danom očekuje novi val nove generacije gastarbajtera.
Željan posla i sigurnosti za svoju obitelj, Albert nije previše razmišljao. Ohrabrio se, riskirao i jednostavno otišao. "Želim bolju budućnost za sebe i svog sina. Ovdje kod nas nema kruha. Imao sam posao u Puli, no uvijek su bili neki problemi s plaćanjem, a sada za isti posao u Njemačkoj dobivam i do tri puta veću i još k tome i sigurnu plaću. U prosjeku zaradim do tri tisuće eura, kaže Albert. Uskoro za njim kreće i supruga Hana, nezaposlena krojačica. I ona se nada da će pronaći posao, a veli nam kako će prvašića Dejana možda već drugo polugodište prebaciti u njemačku školu.
- Pitate zašto idemo, zato što nam je voda došla preko glave! Ovdje su troškovi života užasno visoki, a plaće nikakve. Tu sam zarađivao pet tisuća kuna, a stan sam plaćao dvije tisuće, a u Njemačkoj zaradim tri tisuće, dok me stan košta oko 400 eura. Počeo sam raditi 15. lipnja i ako Bog da, ostat ću zauvijek i ne bih se vraćao nikad više. Ovdje je strašno, jer i ono malo što zaradiš ne ostane ti ništa dok platiš režije, kupiš hranu, osnovne stvari za dijete, priča nam Albert kojem je sada glavni cilj da stane na noge, kako bi mu se u Njemačkoj čim prije pridružila obitelj. Svima onima koji misle da će ih u toj zemlji dočekati med i mlijeko, poručio je da to i nije baš tako. "Naporno se radi i dvostruko više nego kod nas, ali si za to i pošteno plaćen", kaže Albert.
Nisu imali izbora
Porazgovarali smo i s njegovom punicom koja ga je došla ispratiti na kolodvor. "Teško mi je što mi uskoro i kćer odlazi ali podržavam ih oboje u toj odluci jer ovdje stvarno nisu imali perspektivu. Nisu imali izbora, a ovdje i ako radiš, pitanje je hoćeš li dobiti plaću, a da ne govorim o prekovremenim satima koji se ne plaćaju. Ovdje nema budućnosti, a to vidim i po sebi jer radim po cijele dane i po 12 sati dnevno i jedva skupim za režije i hranu. Naravno da nije lako ni gore, ali nekako mi se čini da je sustav pošteniji i pravedniji, rekla nam je u kratkom razgovoru.
Kartu za Frankfurt u rukama je držao i 26-godišnji Robi iz Pule, koji već pola godine radi u njemačkom gradu Ulmu. Ni njemu ne pada na pamet vratiti se.
- Nema toga što ovdje nisam radio, od ugostiteljstva, brodarenja, svega i svačega. Kod se možeš baviti samo kriminalom. Po struci sam picajolo, a dok se ne snađem i ne usavršim jezik, radim kao građevinski radnik. Kod nas me najviše nerviralo što pošteno odradiš posao pa te onda ne plate. Čekaš i čekaš pa na kraju još moraš moljakati ono što si zaradio. Da se razumijemo, nije ni gore sjajno, radiš ko' pas ali barem znaš za što radiš, veli nam Robi.
Nakon što su za nas odvojili nekoliko minuta i oprostili se s obiteljima, mladi su Puljani ušli u autobus i otputovali. Kada će se ponovno vratiti barem u posjet, nisu nam znali reći. Na kraju smo im zaželjeli sreću, u nadi da će što prije ostvariti sve svoje snove i uspjeti. Čestitamo im na hrabrosti. (Danijela BAŠIĆ-PALKOVIĆ, snimio Dejan ŠTIFANIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU