Otišao nam je večeras, naš čudesan borac...

Martin Bizjak (Arhiva)
Martin Bizjak (Arhiva)

Ova nedovršena rečenica poruka je supruge i kćeri Martina Bizjaka, Žive, Brede i Neve primljena jutro nakon. Očekivana kao posljedica ponovne hospitalizacije, još jednom s vrlo ozbiljnom dijagnozom. No, unatoč svemu nadalo se i vjerovalo da će njegov snažan duh nadjačati neumitnost, vratit ga voljenima, njegovim crtežima i pripremama za još jednu monografiju. Onu zaokružujuću i zaključnu u kojoj dominira poetičnost, ali i snaga crteža na papiru, dovoljna za zatvaranje jednog punog i sasvim personaliziranog kruga od života.

Ponosan Slovenac

Ovaj ponosan Slovenac iz Hrastnika, najmlađi sin mnogoljudne obitelji rudara rastao je i sazrijevao siromaški u tegobno i neizvjesno vrijeme, kada se u zraku ćutilo zlo Drugog svjetskog rata. Već u osnovnoj školi znao je da želi nastavili sa školovanjem kako bi težinu rudarenja zamijenio trgovačkim zanatom, kad već nije mogao upisati građansku srednju školu. Radi dopodne, pješači do Trbovlja u školu i vraća se noću kući. I tako svaki radni dan. Zadnjih pak mjeseci rata, on kao dječarac zaslužio je osmomjesečni staž partizana i okusio veličinu oslobođenja i kraj rata. Zapošljava se u trgovini, dok ga radoznalog i nemirnog, slučajan susret sa znancem s mapom pod miškom nije usmjerio prema srednjoj umjetničkoj školi u Ljubljani. Tu je u novoj, gradskoj sredini upijao nova znanja, formirao svoje estetske kriterije koje će izbriditi na Akademiji za likovnu umjetnost u Ljubljani i pored skepse svoje obitelji koja je s nevjericom pratila njegovu avanturu. Akademija i Ljubljana bili su njegovi prostori intelektualnog rasta. Strastveno je otkrivao čar suvremene likovne umjetnosti, važnost literature kroz djela slovenskih i svjetskih klasika, tu je krijepio dušu glazbom i kazalištem kao mlad čovjek koji je istinski vjerovao u značaj, ali i zadaću svog profesionalnog određenja.

S tom popudbinom mladog i ambicioznog intelektualca visokih moralnih i estetskih kriterija Martin Bizjak 1957. godine dolazi za stalno u Pulu koju je zavolio još kao srednjoškolac. Zapošljava se u Osnovnoj školi "Moša Pijade" kao likovni pedagog, potiče nužnu reformu odgojnih predmeta u koje je primarno spadao likovni odgoj, uvjeren u valjanost novih pedagoških metoda poticanja slobode dječjeg izraza u čemu je bio iznimno inovativan, što nadasve pamte njegovi brojni učenici i danas, dok su se neki od njih uputili njegovim umjetničkim stopama. Od tada će pa do konca svog radnog i profesionalnog vijeka Puli Martin Bizjak nesebično darivati svoje znanje širokog dijapazona, svoj entuzijazam, svoju radišnost, svoju etičnost, svoju srčanost tihog heroja koji na duge staze implementira svoju viziju ili ideju u tkivo grada s mnogim ranama i fesurama, ma koju funkciju pritom obnašao.

Karizmu čistog i potpunog društvenog angažmana za opće društveno dobro - kategorije koje danas ni u natruhama ne postoji - razvijat će do krajnjih mogućnosti i granica od 1962. godino kada postaje prvi čovjek za kulturu Pule. Pionirski inovativan teško je pomicao birokratske barikade u želji da s novim kulturnim sadržajima obogati i oplemeni skučeni prostor grada bez istinski urbanoga duha, a koji se ne otjelotvoruje bez novih kadrova i bez nove kulturne infrastrukture. Nepomiren nepomakom postaje direktorom Radničkog sveučilišta u Puli, obrazovne ustanove u koju ugrađuje posebnu referadu za kulturno-estetsko obrazovanje i tu ne staje.

Slijede i nižu se njegovi "kapitalci" čije odjeke možemo pratiti u ljudima, u artefaktima, u programima, u manifestacijama, u institucijama, među amaterima i profesionalcima s kojima je i za koje je bio voditelj, ideator, kreator, utemeljitelj i promotor.

Kako s ciljem popularizacije kulture i umjetnosti nije postavljao rigidnu granicu između ljubitelja i umjetnika, stvorio je značajnu mrežu suradnika i volontera koji su bili čvrsti potporanj osnivanju kultnog Filmskog kluba Jelen davne 1963. godine u gradu filma i filmske umjetnosti. Uz Narodnu tehniku bio je jedan od utemeljitelja i njen prvi predsjednik, ali i zaslužnik da se popularizacija filmske umjetnosti širila i da je filmska kultura istinski stigmatizirala Pulu.

Slijedi utemeljenje MAFAF-a 1965. godine, manifestacije koja je podupirala, predstavljala, promovirala i ocjenjivala ne samo amatersku filmsku produkciju na tlu bivše države, već je bila prostor stvaralačke slobode kroz koji je prošla plejada budućih snimatelja, redatelja, likovnih umjetnika, filmskih kritičara i teoretičara filma, svih onih koji su promišljali suvremeni filmski izraz suprotivo kontroliranoj državnoj produkciji. Imponentna je plejada sudionika i gostiju tog festivala koji je najavljivao novi duh žudnje za slobodom misli, riječi i umjetničkog djelovanja. Martin Bizjak bio je prvi predsjednik MAFAF-a, ali i dugogodišnji direktor ove paradigmatične, ne samo manifestacije, već i institucije slobodne misli.

U međuvremenu Martin Bizjak nesebičan je i izdašan organizator likovnih izložbi, filmskih i književnih tribina, edukativnih filmskih projekcija i predavanja o filmu i glazbi u osnovnim i srednjim školama, u gradu, ali i u seoskim sredinama. To bogatstvo i raznolikost kulturnih događanja mozaikalno su slagali imago neke nove, poletne, pomlađene i poželjne Pule, u kojoj je još manjkao ozbiljan izložbeni prostor.

Premda udaljen od svoje ljubavi i svojeg slikarskog zvanja, Martin Bizjak sa suradnicima 1970. godine otvara prvi stalan likovni prostor - Izložbeni salon koji je ubrzo postao referentno mjesto u gradu i u regiji kao prostor najznačajnijih likovnih manifestacija.

Godinu dana poslije Martin Bizjak vizionarski mudro inicira utemeljenje likovnog fundusa Grada Pule, svjestan činjenice da umjetnička djela treba, ne samo izlagati te predstavljati umjetnike, već voditi paralelno brigu o sakupljanju, obradi, predstavljanju i čuvanju umjetnina za budućnost i generacije koje dolaze. Njegovo poklonjeno djelo za buduću Zbirku umjetnina, zametak je i ove inicijative čije plodove i danas baštinimo.

Najuzbudljivija, najodgovornija i najduža profesionalna dionica Martina Bizjaka događa se od 1974. do 1984. godine kada postaje direktorom Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli, sa sjedištem u Puli. Postavljen je na tu dužnost kao ugledan kulturni radnik i velik promotor filmske umjetnosti, ali i kao čvrst i argumentiran zagovornik trajne vezanosti Festivala za Pulu, suprotivo mišljenjima i nastojanjima različitih nacionalnih interesa bivše države.

Koliko nacionalan, Festival je uživao i veliki ugled svjetske filmske javnosti što imamo zahvaliti Martinu Bizjaku, njegovoj mudrosti i vještini ekvilibriranja, pregovaranja, mirenja u vrlo delikatnim situacijama koje upravo zato nikada nisu ozbiljno ugrozile Festival. Razlog se nalazi i u izboru tada najboljih i najuglednijih suradnika iz cijele zemlje koji su jednako pasionirano sudjelovali u manifestaciji kao i dio stalnog stručnog tima. Uz to Martin Bizjak bio je mag poticanja. Volio je istinske radnike, suradnike i volontere i obraćao im s nehinjenim uvažavanjem. Ljudi su mu uzvraćali s odgovornošću i istinskim poštovanjem.

Nakon te dekade u kojoj se pripremao s brojnim stručnim suradnicima i obiman zahvat rekonstrukcije, sanacije i revitalizacije Istarskog narodnog kazališta u društvenom okruženju zabrana investicija u kulturi, Martin Bizjak donosi odluku o povlačenju s funkcije direktora i 1984. godine odlazi u Nacionalni park Brijuni gdje će ostati do odlaska u mirovinu 1993. godine, baveći se popisom kulturne baštine, povijesnim arhivom i osnivanjem keramičarske radionice.

Tiho i nenametljivo

No, uvijek pun nenadanih darova, jedan je od najvažnijih sudionika oko osnivanja Društva likovnih umjetnika Pule, čiji je predsjednik bio u dva mandata, ideje koja je u njemu tinjala još od trenutka kada je počeo strateški promišljati Pulu kao grad umjetnosti, umjetnika i visokih estetskih kriterija.

A svojem se zvanju slikara tiho i nenametljivo, kao što je što uvijek i činio, vraća svojom prvom samostalnom izložbom 1987. godine, onda kada se prestao s grizodušjem pitati zašto ne slika, ili zašto uopće slika? I očarao nas je svojošću. Svojom lirskom figuracijom snovitog slikara gotovo s onu stranu stvarnosti kada likovi bestežinski levitiraju i plešu uz gotovo čujnu glazbu. Svojom kolorističkom gamom pomalo sjevernjačkog timbra. Svojom introspektivnom dubinom koja otkriva neka bivša vremena sklada i sreće, svojom blagom nujnošću kojom ponire u druge imaginativne svjetove, odmaknute od banalnosti, vulgarnosti i nasilja svakodnevlja. Kako se s mjerom i finoćom redaju njegove slikarske izložbe, tako se s godinama otvara sve veći prostor njegove intime izdašno dokumentiran posnim crtežima olovkom na papiru. Tek tu Martin Bizjak doživljava svoje umjetničko pročišćenje do krajnje askeze. Tišina, bjelina i tek nenametljivo prisustvo likova u prostoru bez prostora i u vremenu bez vremena.

Tamo gdje je i naš Martin Bizjak našao svoj smiraj. (Gorka OSTOJIĆ CVAJNER)


Podijeli: Facebook Twiter