Marija Crnobori me naučila istarskoj čakavici

Vojislav Brajović: Kazalište mi je pomoglo i mentalno i fizički (Neven LAZAREVIĆ
Vojislav Brajović: Kazalište mi je pomoglo i mentalno i fizički (Neven LAZAREVIĆ

- "Mene, pravo da vam kažem, zebe srce, volio bih da ne iznevjerimo ljude koji će doći da nas vide. Strepim od toga da ne iznevjerim nečija očekivanja," rekao nam je uoči pulske premijere predstave "Voz" veliki glumac Vojislav Brajović koji je tekst adaptirao, režirao i glumi u predstavi uz Sergeja Trifunovića. Ova predstava u produkciji beogradskog Zvezdara Teatra bit će izvedena u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula danas u 20 sati.

Voju Brajovića, glumca starije generacije, mnogi dobro znaju iz serija "Otpisani" ili "Povratak otpisanih" u kojima je bio Tihi ili iz serije "Bolji život" gdje glumio profesora "Terminatora". No, Voja Brajović ostvario je i mnoštvo velikih filmskih i kazališnih uloga. Da je bezrezervno posvećen umjetnosti, Brajović je pokazao i prošlog ljeta u Puli nadahnutim istupom pred novinarima tijekom predstavljanja filma "Ti mene nosiš " redateljice Ivone Juka u kojem glumi oca jedne od glavnih protagonistica.

Rasprava o smislu i besmislu

U predstavi "Voz" u produkciji Zvezdara teatra profesor ateist (Brajović) baca se pod vlak, a spašava ga bivši robijaš, vjernik (Trifunović). Upoznavši se, vode raspravu o smislu i besmislu, mogućnostima i željama, razočaranju i nadi, o pitanju zašto živimo. Prije ovog zadnji je put Brajović u pulskom INK-u gostovao s predstavom "Posjetitelj" koju je u studenome 2013. izveo s pokojnim Draganom Nikolićem na tekst Erica Emmanuela Schmitta u kojoj sam Bog dolazi kod Sigmunda Freuda da bi mu se povjerio i da bi mu ovaj pomogao. Stoga na početku, Brajovića pitamo:

- Koliko je ta predstava slična s "Vozom"?

- U predstavi "Posjetitelj" Freud je prvosvećenik ateizma i ne prihvaća postojanje Boga, a Schmitt je napravio jedan intelektualni vodvilj u kojem se Bog pojavljuje i nestaje, a samo ga Freud može vidjeti… Bog je uzeo izgled nekog glumca koji će se roditi poslije Freudove smrti. Poanta je u tome da kada ga Freud prozove i pita zašto ako je Bog dozvoljava ove užase koji se dešavaju na Zemlji, on predviđa što će nacisti napraviti Židovima. Naime, Freud je već tada morao napustiti Beč jer su ga nacisti prognali, a Bog mu odgovora: "Ja sam stvorio čovjeka slobodnog i za dobro i za zlo, ne miješam se u ono što sam stvorio". U predstavi "Voz" adaptirao sam i režirao tekst jednog veličanstvenog američkog pisca Cormaca McCarthyja kojeg šira publika možda zna po filmovima "Cesta" ili "Nema zemlje za starce". On je napravio nešto što je blisko toj temi a to je prihvaćanje Boga kao tvorca, ako ga uopće netko takvog prihvaća, ali se pri tome ne miješa u stvari. To je pozicija profesora a druga pozicija je ona čovjeka koji je direktno odabran od samog Isusa da bude anđeo spasitelj. Anđeo će tog profesora izbaviti od same smrti jer se ovaj dobrovoljno bacio pod vlak. Zato sam i nazvao predstavu "Voz" iako je originalni naziv "Sunset Limited" što je kod nas neprevodivo jer to je ime vlaka, kao što je bio Plavi vlak, Balkan Express… U toj jednoj zanimljivoj raspravi, za razliku od Schmitta, ovdje se dešava veliki lom kod samog gledatelja u smislu kojoj opciji da se prikloni. Jer, podjednako su jaki argumenti jednog koji promovira Isusa kao spasitelja i jamca vječnog života, i drugog koji to potpuno argumentirano negira. Napravio sam nešto, što je za publiku možda iznenađenje. To je duodrama, u kojoj sudjeluju svi koji prisustvuju, pa ako dođe 200 ili 300 ljudi, svi sudjeluju s nama dvojicom. To je koncept koji mi se rodio, i koji hvala Bogu dosta dobro funkcionira. Kažem "Hvala Bogu" iako igram lik koji negira njegovo postojanje.

- Zašto ste odabrali baš ovu predstavu, što ste njome htjeli postići i jeste li u tome uspjeli s obzirom da predstava igra već neko vrijeme?

- Zato što je mene koji sam, ne mogu reći zasićen, nego koji sam nahranjen i Shakespeareom, Čehovom, Dostojevskim, Sterijom, Nušićem, Krležom…, ta tema zainteresirala kao glumca i osjetio sam potrebu da je svima prezentiram. Mislim da se svaki čovjek i teist i ateist i deist - a taj deizam je za mene novo otkriće - sam sa sobom sukobljava. Ljudi koji čitaju Nietzschea ne klonu duhovno, naprotiv. Bez da otkrivam kako se predstava završava, reći ću da ona nadahnjuje ljude, produhovljava ih, ali oni  ne klonu duhom i ne padnu u nekakav nihilistički stav prema svom životu i svojoj budućnosti, mislim čak naprotiv.

- Kakav je bio vaš odnos s religijom tijekom života?

- Vjerojatno isti takav, dualistički, jer bez toga nema ni svijeta. Znam da je to možda neprecizan ili težak odgovor ali mislim da svatko racionalno biće, ima veliki, ne mogu reći kritizerski, kritičarski, ocjenjivački odnos prema svemu što postoji kao nešto što je revolucionarno u ljudskoj civilizaciji od Krista 2000 godina, ali mislim da je to nešto je pokušavalo i pokušava spasiti ljudsku dušu, ljudsko dostojanstvo postojanja. U suštini pitanje je uvijek jesmo li mi sastavni ili harmonični dio ove prirode. Sve u ovoj prirodi ima neku harmoniju, neki sklad, samo mi ljudi mislim da nemamo, da smo nešto što ne pripada ovamo. E, sad, je li to Božje djelo? Pa 'ajde, ostavit ćemo otvoreno pitanje…

- Jeste li se osjećali isto tako dualistički kada ste ušli u politiku, bili ministar kulture i potom savjetnik predsjednika Tadića?

- Znate, kao i svaki čovjek, samo se političari bave politikom i onda se politika bavi nama. Ja nijednog trenutka nisam bio političar a bavio sam se politikom upravo zato da ne bih dozvolio da politika vlada, pogotovo kada je u pitanju kultura ili umjetnost koja je sastavni dio kulture i pokreće civilizacijski napredak društva. Ne smijemo dozvoliti da politika upravlja našim životima jer političari gledaju svoj interes i gledaju na svoju korist od toga, manipulirajući na bilo koji način, da li demokracijom, totalitarizmom, nacionalizmima, šovinizmima, prevelikom ljubavlju prema sebi i prevelikom mržnjom prema drugima. Oni ne rade to da ljudima bude bolje.

- Biste li se vi opet prihvatili nekakve takve političke funkcije da vam netko ponudi?

- Ima jednu, da kažem originalnu glupu izreku koju ponavljam "Moje vrijeme tek prolazi", ha ha. Ne bih uopće razmišljao o tome. Ja odlazim, ne dolazim.

- Na komemoraciji za Mariju Crnobori održali ste jedan dosta zanimljiv govor i čitali ste poeziju i to na istarskoj čakavici…

-  To me ona naučila. To je toliko jedna divna poezija, božanstvena. Morao bih to provjeriti da mi to ne ode iz memorije. Naći ću ja to ponovno. Ona je čudesna. Znate, u ono vrijeme postojale su glumačke veličine, a postojale su i takve veličine, takve dive koje su nosile kazalište, koje su nosile duh kazališta kao Marija Crnobori, Mira Stupica (koja je živa mada u teškom stanju), Rahela Ferari, Ljiljana Krstić. I u Hrvatskoj postoje takve čudesne žene, glumice koje su nosile na plećima kazališnu umjetnost.

- Govorite o divama, a kako je bilo biti zvijezda kao što ste vi bili? Jer, kada mi netko spomene vaše ime, vjerujem da nisam jedini, kojem na pamet prvo padaju Tihi i Terminator? Koji je vaš odnos prema tim likovima, jeste li se pokušali otarasiti tih asocijacija, baš zato što ste igrali toliko drugih uloga ili ste uživali u tome?

- Najveća i najdraža plaća svakom glumcu je popularnost. Svatko tko to negira ne govori istinu ili se bar plaši da ne urekne. To je najbolji znak da ste nešto napravili, da postojite u ovom poslu koji je tako efemeran. Ja sam prije svega kazališni glumac i vrlo dobro znam da to što se tada dogodilo više ne postoji, ali kada se sjetim tog vremena, kada sam glumio Tihog, ja sam vjerojatno bio najpopularniji siromah i najgladniji. Tada sam stanovao na nekom tavanu i nisam imao ni za hranu, doslovno sam sve novce koje smo dobili za te dvije godine potrošio za vrijeme snimanja, i onda je došla ta popularnost koja me doslovce isključila iz profesije, što je isto zanimljivo. Onda mi je i mentalno, i fizički prije svega, pomoglo kazalište, iako sam snimio, mislim, 130 naslova. (MLADEN RADIĆ)


Podijeli: Facebook Twiter