Izložba "Letimično" Dražena Turkovića otvorena u MMC Luka

Dražen Turković na otvaranju izložbe (D. MEMEDOVIĆ)
Dražen Turković na otvaranju izložbe (D. MEMEDOVIĆ)

Samozatajan i ne baš često pred očima likovne javnosti, pulski slikar Dražen Turković svakim novim izlaskom iz svog atelijera na Velom Vrhu uskomeša jednako svoje kolege po slici, a da se o likovnoj publici i ne govori. Tako je bilo prije gotovo četrdeset godina u svom prvom samostalnom izlaganju radova velikog formata u tzv. kompjuterskoj grafici u legendarnom Izložbenom salonu u Opatijskoj ulici (Park grada Graza), u doba kada su se mnogi pitali što je to uopće kompjuter i kakva je to grafika proizašla iz njegovih tek otkrivanih mogućnosti, a što smo tada simbolično prepoznavali u Uljanikovom centru preko puta gdje je bilo smješteno to "čudovište tehnike" u jednoj velikoj sobi. Tako je i do danas kada nam je Turković postavom "Letimično" nanovo ukazao do kuda je u međuvremenu realno postalo virtualno i obrnuto. Razlika je samo u tome što svako od nas gledatelja, ili samih likovnjaka, u svom malom džepu nosi, ili konkretnije u ruci stalno pred nosom drži tu napravicu i istovremeno komunicira sa čitavim svijetom.

Audio-vizualnost slike

Gledajući to s ovog likovnog, dakle vizualnog medija, slika u letimičnom sagledavanju Dražena Turkovića, kroz 41 izložen rad u standardnom i njemu prepoznatljivim akriliku srednjeg i velikog formata, postaje predmet komunikacije, ali i s njom i sama galerija, što je dobro uočila i objasnila u uvodnom tekstu kataloga Tina Širec Đodan. Kako u neku ruku klasičnu slikarsku tehniku doživljavamo i otkrivamo kroz nova izražajna sredstva, ili kako i na koji način obična statična dvodimenizonalnost "prerasta u dinamičnu audio-vizualnost slike, s kojom i cijeli prostor na neki način od pasivnog i bezvremenskog sudionika manifestacije postaje aktivan sudionik slikarskog motiva i u konkretnom prostoru".

Turković istražuje mogućnosti nove tehnologije u kojemu bi slika funkcionirala u budućnosti, kao da se pita nije li i njoj došao kraj; prije toga boji, štafelaju, kistu, platnu… i sve se seli u virtualni svijet nove realnosti. Baš kao i pisana i tiskana riječ. Ta tzv. "proširena stvarnost gledanja dodanih sadržaja2 (AR augmented reality), odnosno po Turkoviću dodana stvarnost u šest slika koje treba tek otkriti, ovoj izložbi daje vrijednosnu snagu koja se u Puli nije doživjela zadnjih desetljeća, a znatiželju će bez sumnje do kraja mjeseca, koliko izložba ostaje otvorena, mnogi pohrliti zadovoljiti.

Jer, ovdje se preko obične aplikacije Aurasma ulazi u aktivno gledanje slike, ili traženje dodane stvarnosti koja je već pohranjena, a koju je slikar prije toga stvorio u virtualnom oblačiću i ostavio na nekoj od stranica interneta, pa se istovremeno motiv statične slike s realističnim detaljima, kao svojevrsni kod, nudi kao skener i put do iznenađenja.

Naravno, ni u jednom trenutku slike iz recentnog ciklusa od zadnjih par godina nisu zanemarene, niti podložne tehnologiji, ona je itekako neupitna, što se vidi po nekoliko detalja, iako radovi nisu "imenovani", pa se dobro podsjetiti riječi pokojnog Renata Percana koji bi govorio da se pravi majstor može najprije prepoznati po tome kako je nacrtao ruke, kao najzahtjevniji motiv uopće, a Turković je baš to dokazao na jednoj od slika. Time je ne samo potvrdio svoje znanje, već se cjelokupnih radom i kao predvodnik novih medija u Istri, kao ljubljanski i pogotovo milanski đak, uz Ivana Obrovca, Karla Palisku i Harija Ivančića svrstao danas kao najvažnije slikarsko ime na Poluotoku.

Rijetko viđen iskorak

"Letimično" će ostati upisano kao prekretnica u likovnom životu Pule u trenutku kada se Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Istre ozbiljno ljulja između biti ili opstati, a njegov jedan član pred sam Uskrs oživljava likovnu scenu rijetko viđenim iskorakom. Da se ne govori da je od danas prestiž imati u svom domu jedan nevjerojatan i dekorativan Turkovićev rad. Baš kao što je to na početku njegove karijere imao pokojni Alfredo Peruško.

Ako je ovog trena itko zaslužio Nagradu Grada Pule za svoj doprinos sredini u kojoj živi i stvara onda je to Dražen Turković i njegov letimičan pogled na svijet i okolinu koja tako brzo prolazi kraj nas a da i ne stignemo uočiti neke važne, ili možda i nevažne detalje koji čine život i stvarnost onakvom kakva je. Poanta je u tome što se on itekako potrudio da svojoj likovnoj imaginaciji uhvaćenog vremena i strpljivog rada u osami ateliera nadoda i futuristički doživljaj slike, animirajući je tako da na tren oživi ono nevidljivo – kao u slučaju motiva mrtvog dječaka migranta s plaže u Grčkoj koji pokušava dohvatiti skute slobode. Tako "mrtva" slika i mrtav dječak oživljuju letom ptica i njihovim graktanjem  - gledamo, slušamo vidimo i doživljavamo.

Krajem '70-ih Turković je svoje kompjuterske grafike postavio u spomenutom Izložbenom salonu, kojega je tada vodio Oto Širec, a autoru ovih redaka koji je tek posto pridruženi član Pule, bilo je to prvo poznanstvo i čuvanje jedne izložbe jednog pulskog slikara, koja ga se itekako dojmila. Od kompjutera do mobitela proteklo je dosta, taman toliko da slika kod Turkovića oživi, da "Letimično" postavi Otova kćer Tina, a meni je eto zapala čast da mi je ovo zadnji profesionalni novinarski tekst na ovim stranicama. Naravno, kao sve ostalo i ja se selim u virtualu. (Mate ĆURIĆ)

 

 

 

 

 

 

 


Podijeli: Facebook Twiter