Novi roman spisateljice Daše Drndić "Belladonna", kao jedna od knjiga koja je obilježila hrvatsku književnu produkciju u prošloj godini, predstavljen je sinoć u Gradskoj knjižnici Umag. Tom je prigodom raspisan i međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae koji se raspisuje u sklopu manifestacije Forum Tomizza, jer je Daša Drndić i članica njegovog žirija.
- "Belladonna" je roman o posljednjim danima Andreasa Bana, pisca i psihologa, koji odlazi u mirovinu i sukobljava se prije svega sa svojim tijelom, odnosno s njegovom istrošenošću, a zatim s melankolijom koja ga proganja, kao i s vlastitim uspomenama, ukratko je opisao roman Neven Ušumović, ravnatelj umaške knjižnice.
- Htjela sam pisati o ponižavajućoj i sramotnoj situaciji u kojoj se nalaze stari ljudi u Hrvatskoj. Vremenom svi ti ljudi zbog jadnog socijalnog statusa i vlastite nemoći počinju sličiti jedni drugima, postaju smežurana siva masa, a to je ono s čime se Ban ne može pomiriti. Iako psiholog po struci, ni njegovo znanje ne pruža mu uporište. On se jednostavno ne zna nositi s tim, kazala je Drndić.
No ono što ga najviše iritira, nastavila je spisateljica, jest zaborav na koji neprestano nailazi, prigušivanje onih disonantnih glasova koji nam govore da povijest naroda na ovim prostorima, kao uostalom i europska povijest 20. stoljeća, uopće nije veličanstvena i da je razgovor o nekim traumatičnim događajima tek započeo.
Upravo iz tih razloga uz roman čitatelj dobiva i dva popisa - na jednom su imena 1.055 šabačkih i Židova izbjeglica koji su ubijeni u Zasavici (Srbija) u listopadu 1941., a na drugom je popis imena 2.061 djeteta deportiranog iz Nizozemske i ubijenog u koncentracijskim logorima od 1938. do 1945.
Daša Drndić se u prošlom desetljeću afirmirala kao spisateljica niza romana o Holokaustu: "Totenwande" (2000.); "Doppelgänger" (2002.), "Leica format" (2003.), "Sonnenschein" (2007.) i "April u Berlinu" (2009.). Ni u "Belladonni", kao i u stvarnom životu, autorica toj temi ne može umaći. (T. KOCIJANČIĆ)