Kazalište Dr. Inat slavi 30 godina postojanja posebnim programom koji počinje večeras u 20 sati, kada će dramska skupina Korak održati premjeru predstave "Iskorak" u prostorima Inata na trećem katu u Rojcu.
Slavlje traje sve do subote, a na bogatom teatarskom meniju su predstave, performansi, izložbe, prezentacije, projekcije i koncerti.
O važnosti kazališta Dr. Inat, njegovim počecima i budućnosti razgovarali smo s Brankom Sušcem, idejnim začetnikom i umjetničkim voditeljem koji u šali kaže da se kazalištem počeo baviti iz protesta jer mu mama kao malom nije htjela kupiti sladoled.
- Bilo je nekih uvertira u tu priču, no puno je razloga zašto nešto počneš raditi. Mislim da kazalište ima jednu posebnu vrstu okrutnosti jer moraš raditi s ljudima. Ja zavidim slikarima ili piscima jer oni rade sami i nitko im ne smeta, ali u kazalištu moraš imati žive ljude koji su svaki problem za sebe.
Mislim da je režija kao zanimanje zapravo u potpunosti izmišljeno. Moraš poznavati ljude, znati što hoćeš napraviti. Moraš biti psiholog, sociolog i još masu stvari, a ako se sve to sakupi onda možeš eventualno i raditi predstavu.
Mislim da je rad u kazalištu i izraz moje društvenosti jer ako se ne svađam javno s nekim, onda moram raditi predstave kao što sam radio ciklus antiratnih predstava. S 25 godina sam mislio da o ženama znam sve, a onda sam u šezdesetoj shvatio da o njima ne znam ništa pa sam i o njima radio predstavu.
"Krugovi" su, na primjer, bili jedna druga priča. Bio je to vapaj jedne nesretne generacije - ona završava scenom u kojoj likovi trče u krug do iznemoglosti, a to smo na kraju ispali svi mi, kaže Sušac.
Dodaje da su predstave koje radi refleksija na ono što ga okružuje te da je u konačnici shvatio da pomisao da umjetnost mijenja svijet nikako ne stoji. No, to ne znači da živjeti s tim uvjerenjem ne olakšava život.
- Kada se netko sjeti neke predstave koju je gledao prije 20 godina i sjeća se da je nakon nje s prijateljima pričao još dva sata, onda to ipak poprima neki smisao. Duga je to priča. Stojiš na jezeru i baciš kamenčić, valovi kreću prema obali i nakon tisuću godina ta je obala sasvim drugačija - valjda je tu neki smisao.
Ja uvijek tvrdim da je kazalište način života. Masa je ljudi koja je prošla kroz Inat kasnije je otišla na studije i sada su uglavnom sretni - koliko se to može reći u današnjim uvjetima - pa je tu isto jedan smisao.
To je stalna borba. Prestao sam vjerovati da to radim za publiku. Mislim da je to stari način gledanja na teatar, pogotovo na ovaj teatar koji mi radimo. Čovjek prije svega radi za sebe i ako to dobro napravi, onda će prenijeti i drugima. Tu je publika, na neki način sporedna stvar. Mislim da to ipak oplemenjuje ljude, kaže Sušac. (Boris VINCEK)
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU