Sociolog Renato Matić hrvatskoj je javnosti poznat po člancima i javnim interpretacijama društvenih uzroka korupcije i kriminala. Već i zbog toga čini se dobrim sugovornikom na temu demokracije, i to dva dana uoči njenog međunarodnog obilježavanja.
- Živimo li mi u demokraciji ili u polufeudalnom društvu, kako bi rekao jedan moj prijatelj, mali privrednik, ljut na političke elite, jer drže u šakama tu ekonomiju i narod preko državnih i javnih poduzeća koja čine bitnu većinu gospodarstva, i o kojima ovise mnoge male firme?
- U svakom slučaju prije bih bio za ovu varijantu koju je rekao vaš prijatelj. Živimo u malo sofisticiranijem i ljepše upakiranom feudalnom društvu. U doba feudalizma kmet nije ništa mogao učiniti bez privole i dozvole feudalca, koji je mogao po svojoj volji činiti što je htio, a da nikome za to ne odgovara. Samo je o njegovoj osobnosti i milosti ovisilo hoće li biti više ili manje čovječan prema svojim podređenima. Mi danas imamo privid da su nam slobode puno šire i za veliku većinu ljudi to tako izgleda. Međutim, stvar je u tome da se naše slobode kreću isključivo unutar granice koje sad više nisu pitanje osobnosti ljudi koji nama vladaju, nego nekakvih njihovih programa unutar kojih imamo privid prostora slobode, a zapravo smo ograničeni i svaki prelazak tih granica nas može jako skupo stajati. Ako je demokracija u najširem smislu vladavina naroda, ako uključuje mogućnost da ljudi, građani donose odluke o tome kako će izgledati njihovi životi, tada je dovoljno da se svatko od nas samo zapita koliko ja donosim odluke o tome kako će izgledati društvo u kojemu živim, i koliko su te moje odluke nekome nešto znače; koliko su bitne za sliku, za dinamiku društva u kojem živim. Naše se odluke svode isključivo svode na to da unutar četiri godine imamo mogućnost izaći na izbore i dati glas opciji A ili opciji B. Ako je to demokracija u smislu da kroz to odlučujemo o svojim pravima, svojim mogućnostima, svojim slobodama, tada tu od demokracije nema ni "d".
- Ali to se svelo, čak i u svjetskom kontekstu, na dvije velike stranke koje izmjenjuju mjesta i jednako su ili slično korumpirane i kompromitirane.
- Tako je. Nije riječ samo o korumpiranosti; puno je gore od toga. Mi imamo iskustvo preddemokratskog ili totalitarnog društva u kojem smo živjeli, u kojemu je jedna partija imala sve konce i poluge odluka u svojim rukama. Neka se svatko od nas zapita u kojoj se to mjeri doista promijenilo, i koliko se opcija koju mi izaberemo svake četiri godine ponaša drukčije od te nekadašnje jedne partije.
- Može li se onda reći da se mi i nakon 25 godina i dalje nalazimo u predgrađanskom, predpolitičkom razdoblju?
- Apsolutno! Naš se građanski mentalitet nije demokratizirao, u smislu da je postao osjetljiviji na vlastita prava te dužnosti i odgovornosti onih koji odlučuju o našim životima, a posebno se nije demokratizirao politički život. Demokratizirao se u stilskom smislu - ljepše je upakiran, ali ključne odluke uvijek su vezane za Vladu, za političku vlast koja doista može štogod hoće, bez ikakve odgovornosti prema građanima. Imali smo puno primjera da politička garnitura donese odluke koje mi prelamamo na vlastitim leđima i osjećamo posljedice idućih 20-30 godina, a oni nakon četiri godine odu, ni luk jeli ni luk mirisali. Nikakve odgovornosti, a kamoli onakve kakva postoji u uređenim skandinavskim zemljama, gdje su političari za posljedice svojih odluka kazneno-materijalno odgovorni svom svojom privatnom imovinom. Koliko su kredita naše elite digle, a da mi pojma nemamo kamo je i za što je taj novac otišao. Moć je koncentrirana u rukama političkih i gospodarskih elita, i to potpuna, apsolutna moć, a mi možemo samo ono što nam oni definiraju. U protivnom smo u zoni kaznene odgovornosti, u zoni da nas netko proglasi u najmanju ruku neodgovornima i da nas se pribije na stup srama, jer ne možemo plaćati dadžbine koje nisu po ničemu nisu drugačije od feudalnog doba, kada je feudalac odlučivao koliko će vam novaca ili kokoši ili uroda godišnje uzeti, a da nikome za to ne mora podnositi račun.
- I kakvu skoru budućnost predviđate? Je li išta moguće bez revolucije, bez krvi, ili je ipak moguć razuman slijed događaja? Elite raspolažu medijima, pravosuđem...
- Trajno rješenje je u svijesti i savjesti većine. Kad većina shvati koju moć ima u svojim rukama; kada shvate svoj položaj koji nam je nametnut odozgo, kad shvatimo koliko nas ima, tada doista može proraditi inat, tada doista može proraditi pobuna.
- Ali kad smo kod pobune, i ta elita jako dobro zna i potiče to etičko suzdržavanje spram revolucije. Ona itekako računa na to da ljudi neće posegnuti za silom.
- Ne radi se o sili. Prava je demokracija kada velika, najveća većina građana postane svjesna da smije i može u okviru najoptimalnijih etičkih normi odlučivati o vlastitom životu. Što će građanima demokracija, ako nema svijesti. Što će građanima sloboda ako je ne znaju pravilno koristiti. To je ono tradicionalno pitanje svih cinika. Do koje mjere imam dužnost, a kada to već postaje nasilje. Političke i gospodarske elite imaju apsolutnu moć zato što smo mi povukli taj preddemokratski model u kojem je to bilo nešto sasvim normalno.
- A onda su 90-ih došli "naši" i "vaši".
- Slično je bilo i nakon Drugog svjetskog rata, bar kako govore stariji i kako pišu knjige. Ljudi su 90-ih osjetili svoje. Dakle, više nisu 'gore' tuđi, nego su to sada nekakvi "naši". Po našoj nedozreloj svijesti, ti "naši" naprosto ne mogu biti loši i štogod oni odlučili, to će za nas biti ispravno. I tu smo se grdno zeznuli! Naša je svijest bila definirana tim totalitarnim naslijeđem, u kojem se podrazumijevalo da odluke donosi onaj gore, a taj 'gore' nije bio "naš". Za ove u Zagrebu, kriv je bio onaj u Beogradu. Za ove u Istri, bio je u Zagrebu i Beogradu, kao i za one u Splitu.
- Ali ti "naši", a to opstoji i u Istri, opet uključuju matricu kolektiviteta, i isključuju individualca, građansku svijest.
- Pa o tome se i radi. Mi nismo kao građani evoluirali. Mi smo rekli: "Aha, odlično je, više nisu "oni", nego "naši".
- Osim što su "naši" lopovi dobili izvrsnu ideološku masku?
- Tako je. "Naši" su dobili legitimitet da postave pravila kakvagod su htjeli.
- Ako su izostale glavne pretpostavke demokracije (jaki parlament, učinkovito pravosuđe, zajamčena ljudska prava a ne njihovo masovno kršenje, aktivno civilno a ne apatično društvo, slobodni mediji a ne propaganda i manipulacija), stvar izgleda prilično crna i, rekao bih, totalitarna. Zaboravio sam korupciju o kojoj često govorite.
- Korupcija nije paralelan već postojeći sistem. Generator korupcije je ta politička svemoć. Ti ljudi koji dođu svake četiri godine imaju apsolutno pravo na bilo koje radno mjesto i funkciju, imaju pravo postavljati po svojoj volji one koji ni na koji način ne mogu biti lojalni građanima, nego onima koji su ih postavili. Već je tu sukob interesa, sukob javnog i privatnog interesa. Mislim, sad će vam i Milanović i Karamarko reći da će postaviti sposobne, a ne podobne ljude. Ali, ključ nije u tome hoće li on postaviti, već zašto on uopće smije postavljati, ako govorimo o demokraciji.
- Koliko je našu krizu dodatno pogoršala globalna kriza kapitalizma i demokracije u svijetu?
- Ja mislim da kapitalizam nije u nikakvoj krizi. To je društvo koje je utemeljeno na nepravdi, na moći manjine nad velikom većinom.
- Mislim na ekonomsku krizu od 2008. pa prividna stabilizacija, no ne baš i u Europi.
- U karakteru je kapitalizma da će morski pas pojesti sve oko sebe. Ako ne naiđe na većeg morskog psa ili lukavog dupina. Mi građani bi trebali biti lukavi, snalažljivi i okretni dupini koji će otjerati morskog psa. Kapitalizam nije u nikakvoj krizi, on se ponaša upravo onako kako je utemeljen u svom karakteru, bez ikakve milosti, bez ikakve solidarnosti, bez ikakve ideje o potrebi morala i razmišljanja o pravima drugog, a posebno o pravima onih na osnovu kojih ja kao kapitalist mogu zaraditi nekakav profit.
- Unatoč svemu, jeste li optimist?
- Da ne vjerujem da može bolje, pa čemu onda život. (Razgovarao Zoran ANGELESKI)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU