Zaslužena penzija šjor Ekrema

(M.MIJOŠEK)
(M.MIJOŠEK)

Petak, za mnoge od nas ništa posebno, samo još jedan zadnji radni dan u tjednu uoči vikenda. No, za našeg sugrađanina Ekrema Hamidovića prekjučerašnji je dan bio doista poseban. Bio mu je zadnji radni dan.

Ponos i gušt

Pitate se zbog čega sam se sjetio napisati dvije rečenice o našem Ekremu? Iz jednostavnog razloga što je taj čovjek 17 godina radio na istom mjestu i to u ulicama staroga grada i Kandlerovoj ulici. Bio je pometač komunalnog poduzeća Herculanea. Talijani bi rekli "netturbino" ili pak po novom modernom, "operatore ecologico". Moja nona Anna, da je živa, zvala bi ga šjor škovacin. I toga se Ekrem nije sramio. Kad sam ga neki dan pitao kako je bilo biti škovacin u starom gradu rekao mi je da je bio ponosan na svoj posao. I nije mu smetalo ako ga je netko nazvao škovacinom.

- Od 1997. godine sam u Herculanei i nisam mrdnuo iz staroga grada. Poznam gotovo sve ljude koji ovdje stanuju i svi su izuzetno dobri. Ponosno sam radio svoj posao i mislim da sam ga radio dobro. S guštom sam odlazio na posao i falit će mi ti dani. U mirovini ću se posvetiti obitelji i unucima, ali naći ću si nešto za sebe da mogu delat jer - 61 mi je godina tek, kaže Ekrem.

Vrijeme je za unuke

Upravo zbog tog Ekremovog ponosa i gušta s kojim je radio svoj posao, ne srameći se radnog mjesta, čak naprotiv, morao sam napisati ove retke. Pamtit ćemo ga kao onog ozbiljnog gospodina, u zelenoj uniformi, uvijek obrijanog i nasmijanog s metlom u ruci oko Katedrale. Uvijek ljubazan i spreman svakog jutra pozdraviti s "dobar dan mladi gospon novinar, kako ste". Pravi gospodin. I zato neka vam je, gospon Ekrem, sretna mirovina koju ste s tolikim ponosom zaradili i zaslužili. (C. B. GALIĆ)


Podijeli: Facebook Twiter