Glas Istre
Petak
28.04.2017.
Pula
Vrijeme po gradovima u Istri
28.04
Medicinska sestra Oriana Španić, autorica socioterapijskog programa

U Puli se provodi jedinstven socioterapijski program

Objavljeno: 20.02.2017 | 17:24 Zadnja izmjena: 20.02.2017 | 17:26 2 komentara

U sklopu programa "Psihijatrija u zajednici", koji se u Puli provodi od srpnja 2013. godine, nedavno je u jednom dijelu zgrade psihijatrijskog odjela u krugu pulske bolnice uređena i opremljena mala kuhinja, prije toga i dnevni boravak. Drugi je to dom korisnika programa koji je osmislila i provodi ga medicinska sestra Oriana Španić, iskusna i educirana, čitav radni vijek posvećena psihijatrijskim bolesnicima. Okupila je 50-ak pacijenata pulske bolnice, većinom su to shizofreni bolesnici i u manjem broju oboljeli od poremećaja osobnosti, po suvremenoj terminologiji, osobe s mentalnim oštećenjem.

Najmlađem su 24, a najstarijem 63 godine. Okupljaju se po dobnim skupinama i prema vlastitim afinitetima uključuju u različite aktivnosti u dnevnom boravku, po Puli i čitavoj Istri.

Pohvala pravobraniteljice

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak još je u listopadu 2015. godine u svojoj izjavi uz Tjedan mentalnog zdravlja naglasila da Hrvatska nema razvijen sustav psihijatrije u zajednici, odnosno izvaninstitucionalne podrške za osobe s mentalnih oštećenjima, ali ima pojedince entuzijaste. E, tu pravobraniteljica upravo navodi primjer jedinstvene socioterapijske grupe sestre Španić, koju izdvaja "zbog podrške koju pruža osobama s mentalnim oštećenjima izvan svoga radnog vremena, vodeći ih strpljivo kroz komunikaciju s okolinom, ali i kroz rješavanje konkretnih obiteljskih, radnih, obrazovnih i drugih poteškoća, povezujući različite institucije i tijela na području svoje lokalne samouprave".

"Podrška koju je sama osmislila može poslužiti kao podloga za razvoj sustava liječenja i podrške u zajednici osobama s mentalnim oštećenjima", poručuje pravobraniteljica.

- Dijete sam grada Pule, jako sam puno po gradu i na korzu sam sretala svoje pacijente, svaki je sjedio na svojoj klupici. Pomislila sam, šteta da tako sjede sami, zašto ih ne pokušati nekako povezati. Pozvala sam ih na prvu zajedničku kavu i otud je počelo. Oboljeli od shizofrenije nemaju razvijene socijalne vještine iz jednostavnog razloga što su čitav život stigmatizirani, od roditelja, društva, i zbog te svoje izdvojenosti neugodno im je razgovarati, družiti se s drugima. Potrebno im je da budu što više izvan bolnice koja je za njih izvor traumatičnih iskustava, posebno onima koji su puno puta bili hospitalizirani i starijim pacijentima koji pamte doba kad je tretman psihijatrijskih bolesnika bio puno nehumaniji. Dok još nije bilo Zakona o duševnim bolesnicima hospitalizacije su bile duge, u lošim uvjetima, što je pacijentima utjeralo strah od bolnice, kaže sestra Španić.

Počeli su se nalaziti na korzu, po kafićima i terasama, dok Oriana Španić nije svoje zamisli pretočila u razrađen program i dobila na korištenje jedan napušten, derutan prostor u zgradi psihijatrije. Imala je, kaže, potpunu podršku šefa psihijatrije dr. Ivice Šaina te ravnateljice bolnice dr. Irene Hrstić.

"Važno je da nadređeni imaju za to sluha, jer ja nemam fiksno radno vrijeme, radim 24 sata kroz 365 dana. Oni svi imaju broj mog mobitela i svi me mogu bilo kada nazvati, poslati poruku", kaže Španić.

Hidroavionom do Apoksiomena

- Ispočetka mi je bio cilj da se pacijenti međusobno povežu, počnu razgovarati, izlaziti zajedno, da steknu povjerenje i da kroz sve to s njima radim i terapijski. Svugdje u svijetu tendencija je prelazak na izvaninstitucionalno liječenje. Zdravstvo je skupo, a ovakav je način pristupa pacijentima učinkovit uz jako male troškove. Puno je manje hospitalizacija. Oni me nazovu kad su loše, s doktorom odmah dogovorimo pregled i u startu se spriječi pogoršanje. Puno razgovaram i s članovima obitelji, roditeljima, supružnicima, to je kompletna psihoedukacija. Najprije ih je trebalo osloboditi i steći povjerenje, da kada im nešto obećaš, to i napraviš. Kad je štićenik loše i liječnik utvrdi da ipak mora u bolnicu, kažeš mu: o.k., ići ćemo zajedno, bit ćeš koliko bude potrebno, 10, 15, 20 dana, ali ja sam tu, obilazit ću te, dolazit će ti grupa, priča sestra Španić.

Mnogi od njezinih štićenika, nekad potpuno nesamostalni, tijekom ovih druženja naučili su plaćati račune, obavljati bankarske transakcije, kupovati robu i namirnice. Svaki dan u tjednu drugačije je osmišljen, a najviše vremena provode vani, u gradu, da i njih grad prihvati, da ih ljudi ne gledaju poprijeko zato što su drugačiji. Ponedjeljkom se nađu u 10 i pol, popiju kavu i idu obavljati poslove u banci, pošti, Elektroistri, Vodovodu, po trgovinama. Dan završe u Gradskoj i Sveučilišnoj knjižnici. Čitaju prema afinitetima. Utorak je dan za mlade.

Svaki utorak u 13 sati njihov je termin. Sunce, kiša, nalaze se u istom kafiću, uvijek na istom mjestu. Oni funkcioniraju po rutini i to treba poštivati. Nove ljude teško prihvaćaju pa smo razumjeli kad ni našu novinarsku ekipu nisu željeli blizu.

- Prije okupljanja mlade grupe, utorkom ujutro radna terapeutkinja Ivana Božić vodi pilates u našem dnevnom boravku na Odjelu. Njima treba što više različitih sadržaja, a posebno fizičkih aktivnosti jer su, zbog bolesti i nekretanja ovi pacijenti skloni debljanju. Zato je srijeda rezervirana za wellness program. Zimi šećemo, obiđemo sve izložbe po Puli, a kad je lijepo vrijeme idemo na izlete. Bili smo od Brijuna do Rovinja i Višnjana, čak smo bili hidroavionom u Malom Lošinju da razgledamo Muzej Apoksiomena, čime se može pohvaliti malo koji Puljanin. Četvrtkom kuhamo. Dogovorimo se što ćemo tog dana kuhati pa odemo u nabavu i pravac naša kuhinja. Zajedno pripremamo obroke, zajedno objedujemo. Petak je dan opuštanja, kulture, imamo i filmoterapiju, ljetnih mjeseci idemo na plivanje na Ferijalni, nabraja sestra Španić.

U ovih nekoliko godina napisala je bezbroj mejlova i zamolbi, prava je Puležanka i poznaje dosta ljudi pa tako dolazi do donacija, besplatnih ulaznica, otvorenih vrata… Arenaturist im je, recimo, donirao frižider, lonce, neki drugi dali su štednjak. Surađuju s Crvenim križem, Caritasom, različitim udrugama. Art terapiju strahovito vole, ali takvog stručnjaka treba i platiti, ne može se stalno očekivati volontiranje. Jedno im je vrijeme dolazio Franko Krajcar s muzikoterapijom. Učio ih je svirati različite instrumente, donosio im žice za gitare. Prima ih rado i Ulysses teatar, svakog ljeta daju im besplatne ulaznice za predstave i koncerte na Brijunima. Išli su i kod Frane Medena na neverbalni teatar gdje je došao do izražaja njihov razvijen smisao za pantomimu. Ljetnih mjeseci česti su gosti koncerata u pulskoj Areni, slušali su Maksima Mrvicu, Bijelo dugme, Parni valjak…

Na psihijatriju bez straha

Upozorava da često pokušavamo liječiti karakter, a karakter se ne liječi. Pa se tako drugačije osobe pokušava ukalupiti, a oni su takvi kakvi jesu i samo trebamo prepoznati i prihvatiti te njihove različitosti. Oni samo drugačije vide stvari. Psihijatrija je u povijesti dosta služila i u političke svrhe, bivala instrumentalizirana iz različitih izvora moći i ako samo zbog toga, ali tim pacijentima trebamo dati sve što možemo, što oni i zaslužuju.

- Nisu oni krivi što su bolesni. Ljudi često komentiraju: što ću ja njemu davati, a on stalno puši i troši na cigarete. Ma, on puši zato što lijekovi djeluju na centre za dopamin. Oni ne piju, oni troše na cigarete i kave, hranu, kolače. Njima to treba. Ponudila sam im i različite sadržaje, ima nekih koji na sve dolaze, a drugi su samo četvrtkom na kuhanje ili idu samo u kazalište, u kino. Tko se za što uhvatio. Počeli su se družiti i privatno, izvan ovog našeg organiziranog đira, što je dobar znak. Ljeti izlaze na terase plesati, neki su se osamostalili i sami kupuju hranu, odjeću. Počeli su se raspitivati na grupi kada netko nedostaje, gdje je taj i taj, imenom, što je za njih neobično, jer su inače potpuno nezainteresirani i ne pamte imena ljudi. Počeli su, dakle, osjećati pripadnost grupi, a što je također važno, u zgradu psihijatrije dolaze bez straha, zadovoljna je sestra Španić rezultatima svog programa.

Nisu propustili Picassa, Dalia, Chagala…

- Važno je da svi dolaze iz vlastitog doma, a dolaze nam iz cijele Istre. Oni iz Poreča i Umaga imaju pravo na plaćene putne naloge, ali to ne vrijedi za pacijente iz Rovinja, Fažane, Vodnjana pa sam s njihovim gradovima i općinama dogovorila da im plate godišnju autobusnu kartu. Zašto dolazimo u Old City Pub? Jer nas časte s četiri besplatne kave ili čaja i tko toga dana nema novca… Redovno nas časte i u Pizzeriji Jupiter. Kino Valli i Istarsko narodno kazalište doniraju nam po šest besplatnih ulaznica. Besplatno uđemo u Arheološki i Povijesno-pomorski muzej u Puli, u Zavičajni muzej u Rovinju, nismo propustili ni Picassa, Dalia, Chagala… Ljudi imaju sluha, samo im treba obrazložiti da shvate koliko je to ovim pacijentima potrebno. I što se dešava? Sve ovo što radimo pomaže skidanju stigmatizacije jer se ljudi uče da psihijatrijski bolesnici nisu agresivni, ništa agresivniji od tzv. normalnih osoba. Ne ulazimo sad u agresivnost u sklopu bolesti, tipa paranoidne ideje. Svatko od nas je agresivan kad se nađe u vitalno ugroženoj situaciji. Shizofreničarima je potrebna ljubav, ističe iskusna psihijatrijska sestra.

Zajedno sa zdravim ljudima

- Možda mi je najveća potvrda mog rada kada osjetim njihovu ljubav. Ja sam im kao druga mama, velika mama. Na pogrebu jedne vrlo drage korisnice svećenik mi je rekao: Zahvaljujući vama ta je žena zadnje dvije godine živjela kao čovjek, kvalitetno. Ovaj je program poseban po tome što smo skupa s ljudima koji su zdravi, ne idemo mi posebnim autobusom na izlete, ljeti na more idemo gradskim autobusima Pulaprometa, zajedno sa zdravim ljudima, idemo u Trst s članovima Sindikata umirovljenika, u kino, na pizzu skupa s drugima… Nigdje nismo izdvojeni kao grupa, dio smo zajednice, kaže sestra Španić. Kažu ljudi da osobnost liječi, a nju zaista krase osebujnost, otvorenost, neposrednost i nije čudo da su i nju i njezin program tako lijepo prihvatili ovi zahtjevni psihijatrijski bolesnici.

Trebaju tolerantnog poslodavca

Što je sa zapošljavanjem psihijatrijskih bolesnika? "Da bi se netko od njih zaposlio, trebamo tolerantnog poslodavca, onog koji razumije kakva je to bolest, kako lijekovi djeluju, kako takvi pacijenti funkcioniraju. Zašto s većinom grupa počinjem iza 10 sati? Zato što većina korisnika spava duže zbog terapije. Koncentracija im je oslabljena, posebno u starijih pacijenata jer se s mlađima dosta radi da se sačuvaju kognitivne funkcije. S druge strane, oni su svi inteligentni, na internetu su, na forumima. Ako je dobro educiran, takav bolesnik može prepoznati svoj glas i znati što mu on govori, na što ukazuje i onda može funkcionirati. Njima fali da ih društvo prizna", kaže naša sugovornica.

Upoznavanje vlastite bolesti

S ciljem da svoje štićenike učini što je više moguće samostalnim osobama, sposobnima za svakodnevni život, uz prevenciju potrebe za hospitalizacijom, u opsežnom opisu poslova sestre Španić navodi se: kontrola redovitog uzimanja terapije, redovitog odlaska psihijatru, upoznavanje vlastite bolesti, učenje prepoznavanja ranih upozoravajućih znakova, kontakti sa socijalnim radnicima i s obitelji, razgovor o stigmi, kućni posjeti i telefonski razgovori s onima koji nisu redoviti u programu, planiranje svakodnevne rutine, učenje kuhanja, pranja robe, peglanja, razumnog raspolaganja novcem, pomoć u plaćanju računa, odlazak u banku, pomoć u planiranju nabave drva, hrane, naočala i drugih ortopedskih pomagala, kontrola redovitog odlaska zubaru, ginekologu, konzultiranje s dijetetičarem oko prehrane oboljelih od dijabetesa, hipertenzije i pretilosti, s kineziologom oko adekvatnih vježbi vezanih uz pretilost, kontakt s Crvenim križem i Caritasom, traženje donacija u obući i odjeći, organiziranje izleta, odlazaka u INK, Kino Valli, na izložbe, pomoć pri porubljivanju odjeće, šivanja dugmadi, patenta, dogovor s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje o mogućnostima pronalaska adekvatnog posla ili prekvalifikacije, davanje zadataka za razvijanje kognitivnog mišljenja (križaljke, sudoku, rebusi), relaksoterapija uz CD-e ambijentalne glazbe, vježbe disanja, pomoć u dobivanju besplatnih pravnih savjeta, upisi u Klub rekreativaca u prirodi, Klub umirovljenika Pule te druge udruge sukladno željama pacijenata, dogovor oko razgovora sa svećenikom, odlaskom u crkvu, na liturgiju, suradnja s drugim stigmatiziranim osobama poput beskućnika i - sve ostalo u hodu. (Duška PALIBRK, snimio Danilo MEMEDOVIĆ)



Novosti
PulaIstra
CrnaKronika
Sport
27.04.2017 | 00:25
Pristojan poraz Umažanki
26.04.2017 | 22:00
HNL: Hajduk - RNK Split 5-2
26.04.2017 | 19:47
HNL: Inter - Cibalia 1-1
Kultura
Mozaik