U današnje moderno doba kada kuhani ručak nije uvijek, ni često, na obiteljskom stolu u podne, dva ili četiri sata poslijepodne sve veću važnost za prehranu najmlađe populacije ima prehrana koja se odvija u školskim ustanovama, naročito ona kuhana.
Odlučili smo se stoga analizirati jelovnik, cijenu marende, način nabavke namirnica, te broj učenika koji koriste uslugu školskog doručka (marende) u gotovo svim istarskim gradskim školama. Rezultati koje smo dobili nevjerojatno, ali i očekivano, pokazuju povezanost zastupljenosti kuhanih obroka u marendi s brojem učenika koji svakodnevno koriste školsku kuhinju, nasuprot proširenom razmišljanju da kuhana hrana odbija učenike.
Pazin - Novigrad - Buzet
Najveći postotak polaznika pripada pazinskoj matičnoj osnovnoj školi (prosječno tri tjedna kuhana obroka), gdje svakodnevno marenda 86 posto učenika, te novigradskoj Rivareli (tri tjedna kuhana obroka), gdje se hrani 85 školske populacije od prvog do osmog razreda. Na "brončanom" je trećem mjestu s 75 posto učenika još jedna školska menza iz kontinentalne Istre, ona buzetska, koja jedina od analiziranih nudi tople obroke svih pet školskih dana u tjednu.
Labinsku OŠ "Ivo Lola Ribar" (dva kuhana obroka tjedno) pohodi 68 posto učenika, dok je bujska škola iznimka, budući da učenicima nudi čak četiri i do pet tjednih kuhanih obroka, pa je opet pohodi samo 60 posto pučkoškolaca. Na samom su kraju ljestvice rovinjska OŠ Jurja Dobrile, gdje je polaznost školske menze ispodpolovična (49 posto).
Učenici nižih razreda jednom tjedno imaju svakodnevno kuhanu, a jednom suhu marendu (prosječno tjedno dobivaju 2,5 toplih obroka). Učenici viših razreda tjedno imaju tri topla obroka. U vodnjanskoj školi s 50 posto polaznosti imaju jednom do dva kuhana obroka tjedno, dok porečka dvosmjenska škola s 52 posto polaznosti ima također samo jedan do dva kuhana obroka tjedno. Iz umaške Osnovne škole Marije i Line nažalost nismo dobili odgovore na pitanja, dok pulske škole u ovoj anketi nismo analizirali.
Labin-Vodnjan-Poreč
Najjeftiniju marendu, čija je dnevna cijena osam kuna, nudi menza u Labinu, Vodnjanu i Poreču, kunu više (osam) košta školski doručak u Bujama i Novigradu, dok okruglih deset kuna roditelji moraju izdvojiti za učenika u Pazinu, Buzetu i Rovinju. U potonjoj školi kuhani obrok ima posebnu cijenu, te iznosi čak 13 kuna. Subvencioniranje cijene marende sa strane jedinica lokalne samouprave postoji samo za roditelje slabijeg imovinskog stanja (Rovinj, Novigrad, Labin, Buje) - u Pazinu i za treće i iduće dijete - dok u Buzetu i Poreču nema subvencioniranja.
Osim učenicima iz socijalno ugroženih obitelji, u Vodnjanu se subvencionira marenda učenicima čiji roditelji primaju dječji doplatak u 50-postotnom iznosu. Nabavu namirnica uglavnom samostalno direktno od dobavljača obavljaju školske kuharice (Pazin, Novigrad) na temelju kvalitete ponuda i nižih cijena, a ponekad kuharice u suradnji sa školskom administracijom (Vodnjan, Buzet). Labin i Poreč nabavljaju namirnice postupkom javne nabave preko Grada Labina, odnosno Poreča, dok dvije rovinjske osnovne škole svake za sebe naručuju robu.
Budući da objedinjena nabava ne postoji ni na razini nekih gradova ili područja, ona uopće ne postoji ni na razini Istarske županije, premda je ona osnivač polovice istarskih škola. Štoviše, u županijskom se Upravnom odjelu za obrazovanje, sport i tehničku kulturu iščuđavaju pitanju o zajedničkoj nabavi barem osnovnih prehrambenih namirnica (sol, šećer, brašno…), čime bi se znatno pojeftinila cijena doručka, što nije nevažno u trenutku kada se značajan broj roditelja nosi s problemom s plaćanja marendi svojoj djeci.
Zajednička nabava? A, ma!
"Nije nam poznata činjenica koju navodite, o zajedničkoj javnoj nabavi namirnica za školske kuhinje škola osnivača Istarske županije, niti se isto planira u skorom razdoblju", kaže pročelnica Odjela Patricia Smoljan. (Piše Anđelo DAGOSTIN)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU