Ljubiteljima životinja, članovima udruga koji se aktivno, danonoćno i nesebično trude ne bi li spasili, zaštitili, izliječili i udomili napuštene životnije, najčešće pse i mačke, drugi ljudi često sa strane prigovaraju da vole životinje, a ne ljude. S tim stereotipom posjetili smo članove neprofitne i legalne pulske udruge Ruka šapi, koje je nedavno pulski gradonačelnik Boris Miletić silno razveselio, obećavši da će im Grad Pula dodijeliti gradsko zemljište do 2.000 četvornih metara te sufinancirati podizanje pravog skloništa/azila za napuštene životinje. To nam je u petak i osobno potvrdio gradonačelnik Miletić.
- Volimo i životnije i ljude. Kao volonteri pomažemo životinjama, ali i ljudima. Recimo, godinama u Rijeci nepokretnoj susjedi kupujem sve što joj je potrebno. I što sad, da se time hvalim na Facebooku. Ne mogu zatvoriti oči na patnje ljudi, ali sam se više našla sa životinjama, iako i dalje pomažemo ljudima. Ipak, ljudi imaju tu kativeriju, za razliku od životinja, kaže Nina Frlin, koja trenutno u svom domu zbrinjava čak 13 životnija, pet pasa i osam mačaka. Primjerice, kolegica Sanja brine u svom domu o 20 životinja, a predsjednica udruge Ruka šapi, dr. vet. med. Svjetlana Prodanović kući drži njih 14 - četiri pasa i 10 mačaka. Zato nam i nužno treba azil, ističe ona.
Kao i svi normalni ljudi, i članovi ove udruge groze se nad sve učestalijim primjerima trovanja i zlostavljanja životinja, tako i nad posljednjim zvjerstvom nad psom Miškom koje je podiglo veliku buru i izvan granica Hrvatske, od Italije do Njemačke. Nisu se stišali prosvjedi i pritisci na pulsku policiju da pronađe i primjereno kazni počinitelje koji su brutalno, stavivši mu petarde u usta, ubili dobroćudnog Miška.
Istini na volju, kažemo našim sugovornicima, nisu nikako dobri ni pozivi na linč koji se upućuju na društvenim mrežama protiv zasad nepoznatih počinitelja. "Ti su ljudi hrabri samo na riječima", tvrde naši sugovornici. No, i članovi udruge svašta doživljavaju pa ih je tako prije dva mjeseca nazvala gospođa koja stanuje u Ulici Veruda, prijeteći da će, ne preuzme li ih udruga Ruka šapi, osobno potrovati mačke.
- Ne možemo mi kao udruga riješiti sve probleme. Volonteri smo i ovim se bavimo 24 sata na dan. U tri godina postojanja udomili smo 595 životnija, a niti jedna nije usmrćena! Također, sterilizirali smo i kastrirali 170 mačaka odnosno pasa, kaže predsjednica udruge Ruka šapi.
Premda je za napuštanje životinja i štenaca propisana kazna od 20.000 kuna, o nemalom broju ostavljenih pasa u Vodnjanu svakodnevno brine i član udruge Grga, no kad smo ga posjetili, kolikogod ga hvalile kolegice, nije se htio posebno javno eksponirati. Njemu je bilo dovoljno vidjeti kako mu se kujica Sahara sjajno oporavlja od demodikoze.
Sve njih u udruzi usrećilo je gradonačelnikovo obećanje o zemljištu i sufinanciranju gradnje jer, ispuni li ga, Pula će kao i Zagreb (lokacija Dubovec) dobiti azil po najvišim standardima. Azili postoje još u Osijeku i Čakovcu.
Među onima koji su udomili životinju posredstvom ove udruge (osim potpisanog novinara koji je udomio mješanku Laiku-nekad Nevu) je i mr. vet. med. Henri Hajster, službeni veterinar udruge Ruka šapi. On je udomio kujicu Zitu, mješanku bigla, baseta i jazavčara.
- Oduvijek sam u životinjskom svijetu. Zato sam se i odlučio za veterinu. Prvi naš pas iz mog djetinjstva bio je vrhunski dresiran policijski njemački ovčar Kastor, ali ga je policija ustupila mom djedu jer nije podnosio vožnje u džipu. Zitu su našli članovi udruge Ruka šapi u Savičenti. Bila je skotna i napuštena; doveli su je u moju ambulantu. Bila je to ljubav na prvi pogled, kaže Hajster.
Pitamo ga spava li Zita s njim i suprugom na krevetu. Nakon kraće dramatske pauze, odgovara: "A spava, da. Iako sam sugerirao ljudima da ne dopuštaju psima da se penju na kauče, prvi sam popustio. Beskrajno je vjerna. Svaku me večer točno u 21.30 sati čeka na vratima za večernju šetnju".
Hajster je u tri godine za udrugu Ruka šapi obavio više od 250 operacija pasa i mačaka, među kojima je bilo i najsloženijih prijeloma, a sve bez ikakvih postoperativnih komplikacija, niti uginuća ili pomora štenaca, niti je ikad izbila epidemija. U tom se uspjelo jer se, naglašava on, poštuju stroga pravila postoperativnog tijeka kao i karantene, odnosno izolacije novopridošlih životnija na 15 dana. Također, sve su životinje odmah nakon pronalaska očišćene od unutarnjih i vanjskih parazita, cijepljene protiv zaraznih bolesti; svi psi su čipirani te sve životinje spremne za sterilizaciju i kastraciju.
Mnogi im prigovaraju što se životinje steriliziraju i kastriraju.
- Ljudi jako griješe kad životinjama daju ljudske karakteristike, kaže Svjetlana i nastavlja: "Prije svega, ti postupci u visokom postotku smanjuju bolesti reproduktivnih organa. Javljaju nam se dežurni dušobrižnici da je sterilizacija nešto neprirodno, a često im je to izlika da ne plate troškove sterilizacije, ili pak ne žele snositi odgovornost za potomke. Od jedne se kuje u sedam godina (od osam štenaca neka su četiri ženke pa tako dalje u lancu) može dobiti 67.000 potomaka Više nego što je nas ljudi u Puli!"
Kako bilo, vrijedi ponoviti onu staru: Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude.
Gradonačelnik Miletić: Izgradit ćemo azil
- Smatram da je davanje na uporabu zemljišta u vlasništvu Grada Pule, kao i potrebna pomoć u sufinanciranju izgradnje azila nešto što smo kao grad dužni učiniti, kaže gradonačelnik Pule Boris Miletić. Oštro je i ovom prilikom osudio na ovim prostorima nezapamćeno zlodjelo nad psom Miškomi: "I danas sam kontaktirao nadležne u Policijskoj upravi istarskoj kako bih apelirao na njihov maksimalan angažman pronalaska i sankcioniranja počinitelja/e tog zlodjela". (Piše Zoran ANGELESKI, snimio Dejan ŠTIFANIĆ uz fotografije s kalendara udruge Ruka šapi za 2013. - snimile Tanja Draškić Savić, Kristina Bilić i Spomenka Todorović)