Pro bono: Fortice


U vrijeme najveće gledanosti, hrvatska javna televizija odlučila je upoznati svekoliko pučanstvo s austrougarskim sustavom obrane Pule. Tri prstena tvrđava, građena u XIX. i početkom XX. stoljeća, omogućila su zadržavanje mira u najvećoj ratnoj luci habsburške monarhije. Kada se radi o vlastitom teritoriju, vrhunska je vrijednost svake države, čak i one imperijalističke i ratoborne kao što je bila Austrija, ipak mir, i u Puli se nije štedjelo da bi se prekrasan zaljev koji je čuvao arsenal i glavninu vojne flote sačuvalo od rata.

Četrdesetak fortica smješteno je u Puli i oko nje i možemo samo zamisliti kako je stanovništvo bilo ponosno na grad koji se neprestano razvijao. Stalno slušamo o povijesti Pule, gotovo nikada o Puležanima, ali grad koji se mijenja arhitektonski, neminovno doživljava krupne promjene u mentalitetu svojih građana. Karakter grada se mijenja, a u slučaju Pule, koja je u nekoliko desetljeća od gotovo uništenog mjesta s par tisuća stanovnika postala grad veći od tadašnjeg Zagreba, Ljubljane i Beograda možemo slobodno reći da se rađa jedna nova urbana kultura. Vjerojatno jedina pulska kultura novijeg doba, čiji se ostaci danas mogu pronaći samo sociološkim iskopavanjem po odabranim oštatrijama, i to samo u rijetkim trenucima.

Budući Puležani slijevali su se u Pulu iz svih dijelova austrougarske monarhije, ali ipak najviše iz Istre. Moj pradjed Eugenio napustio je Novigrad, gdje je ostalo samo ime obitelji na crkvenoj klupi u sv. Pelagiju i Maksimi. Kada se napokon nastanio na tek izgrađenim Barakama, već je bio formirani građanin Pule, sa svim čvrstim stavovima i predrasudama koji svaki pravi Puležan mora imati. Prije svega, s uvjerenjem da svatko tko ne misli kao on je sumnjiv ili mona, što se donekle zadržalo i do danas u gradskom mentalitetu.

Ali držimo se teme, jer te fortice zaslužuju pažnju bez obzira na to što su doprinijele očuvanju mira i oblikovanju čvrstog urbanog karaktera tadašnjih i kasnijih Puležana, koji su u njihovoj izgradnji sudjelovali uglavnom kao manualna radna snaga. U najboljem slučaju, kao kamenoklesari obitelji Valle koji su, slično današnjim bosanskim građevinskim obiteljima, snagom svojih mišića i svojim znanjem, dizali Pulu.

Te tvrđave imaju i projektni karakter, rekli bismo da su dio kolektivnog potencijala grada jer, od kada znam za sebe, svi pričaju da bi one trebale biti iskorištene komercijalno i da je sramota što nisu.

Tako i lijepi fort Monvidal, gotovo u središtu grada, stoji a da ne znamo kako je iskorišten, jer je još u vlasništvu vojske. Monvidal je tvrđava mojeg djetinjstva, u njoj sam vodio nebrojene bitke s drvenim mačevima, ulazeći iz tajnih prolaza i gazeći po hrpama konjskih kosti, koje su bile tamo još od Drugog svjetskog rata. Fortica je bila vlasništvo JNA i nitko nije znao što s time, pa je postala noćni bar, o čemu ne znam ništa jer sam bio premlad da bi ga posjećivao.

Iz nepoznatih razloga, noćni barovi u Puli ne uspijevaju, pa je postala skladište knjiga, što nije nekakav biznis. U doba socijalističkog privatnog poduzetništva, pretvorena je u plastičarsku radionicu i glavni je ulaz devastiran radi prolaza kamiona. Danas jedino što se vidi je ogromna antena i oko zidina, ružna bodljikava žica, koja bi trebala nešto skrivati od naših očiju.

Ljubav je nešto što se dogodi i tu ne možeš ništa, to je kao istinska vjera. Svi smo zaljubljeni u naš grad, kao što su bili prvi moderni Puležani, fascinirani arsenalom, vojnim objektima, asfaltom, tramvajem, elektricitetom i sjajem one Pule. Toliko smo zatreskani da ne vidimo ono što je vidio već Thomas Mann kada je u pulsku luku smjestio starca koji želi izgledati kao mladić, dok mu se šminka slijeva s lica.

Ne znamo zašto, ali veliki je pisac baš u Pulu  primjetio onu smrt koja će poslije razulareno, u njegovoj noveli, vladati u Veneciju.

Piše: Furio RADIN

 


Podijeli: Facebook Twiter