"Moja obitelj došla je u Pulu 1956. Kao 15-godišnjaku bilo mi je najvažnije to da su u Puli bila četiri kina plus slavni filmski festival, odlična gimnazija i sjajna knjižara, dvije knjižnice, kazalište. I dvije vrhunski ekipirane bolnice, ali to me tada još nije zanimalo. Falila mi je opera, no taj je manjak svakog ljeta itekako nadoknađivao operni festival u Areni, kad su čitav tjedan, svakog dana, operne kuće iz cijele Jugoslavije izvodile svoje najbolje predstave. I da, veselilo me što vlakovi učestalo voze u Divaču, Ljubljanu, Zagreb, a autobusi u Rijeku i dalje. I što se brodom može do Poreča i Kopra, Opatije i Rijeke, Splita, Dubrovnika i Ulcinja, čak i Atene. Najviše od svega fascinirala me obala pulskog otvorenog mora - potez od Valkana do Valsalina, pa Sakorđana, čitava Verudela i Fratarski otok bili su mi oličenje raja na Zemlji. Zbog kojeg se isplati biti Puležan. A po tome što ima dva lica - jedno okrenuto Zaljevu, a drugo pučini - Pula je i prepoznatljiva i zanimljiva".
Govorio je tako gospodin Franc Branko Ancelj u srpnju prošle godine, u zadnjem intervjuu koji je dao Glasu Istre, o svojoj Puli, doduše nekadašnjoj, dok mu se grad danas činio nepravedno zapuštenim. Ovaj izniman čovjek, glasan, iskren, pošten, stručan i zainteresiran intelektualac napustio nas je tiho, u petak, u 75. godini života.
Franc Branko Ancelj rođen je 1941. u Jesenicama, u Sloveniji, u Pulu, vidjeli smo, stiže sredinom pedesetih. Obitelj ide za ocem koji je iz slavne opatijske turističko-ugostiteljske škole ovamo poslan otvoriti "podružnicu" u Lipi, do danas uglednu stručnu školu. Od tada, osim za vrijeme studija arhitekture u Ljubljani i prvog radnog iskustva u arhitektonskom birou Groth u njemačkom Dortmundu, gospodin Ancelj iz Pule odlazi samo kao turist. A i tada radi na dobrobiti Pule: po svijetu "snima" inteligentna i praktična urbana rješenja, pa uspoređuje, važe, primjenjuje doma.
Bio je član Društva arhitekata Istre, Komore arhitekata, aktivan i nakon umirovljenja. Puli posvećuje sve svoje profesionalno znanje i umijeće: s nekolicinom kolega 1972. osniva Urbis 72, u koji dolazi iz Projektnog biroa Građevinskog poduzeća Istra i ostaje sve do umirovljenja. (Do)sadašnjim i budućim sugrađanima u naslijeđe ostavlja Generalni urbanistički plan grada i Provedbeni urbanistički plan starog grada, obnovljenu Flanatičku ulicu, Narodni trg i kazališnu kuću, brončanu maketu Pule u Titovom parku…, ali i "Sto godina pulskih vizura", seriju feljtona i polemičkih članaka koje objavljuje u Glasu Istre. U njihovom ukoričenom izdanju urednica Gorka Ostojić Cvajner piše: "Neka i u knjizi, trajnijoj od dnevnih novina, ostane trag o tome da je nekad netko digao glas protiv poseljačivanja jednoga tritisućljetnoga grada".
A glas je to vrlo kulturnog i obrazovanog čovjeka, svjetskog putnika i poliglota - odlično je govorio njemački, talijanski i engleski jezik. Dragan Radolović, kolega od prvih radnih dana, sjeća se kako su kao mladići kao kuferi išli za njim po europskim gradovima - sve je znao, bio im je pravi vodič, prevoditelj. "To mu je bio pasionirani hobi i dok je god mogao proučavao je gradove, a posebna mu je preokupacija bio pulski stari grad", kazuje Radolović s kojim se gospodin Ancelj, nakon završenog fakulteta, arhitekturi učio u Poreču, kod Bože Lazara koji je projektirao gotov sav novi Poreč.
Još od studija u Ljubljani s Anceljem je prijateljevao Oto Širec, povjesničar umjetnosti.
"Branko je bio prva generacija pulskih gimnazijalaca koji su početkom 1960-ih otišli na studij u Ljubljanu, dvije godine kasnije došlo nas je desetak. Bio je nevjerojatno dobar i pristupačan, nedjeljom smo se nalazili u njegovom studentskom stanu. Bio je esteta, volio je kulturu, a najviše klasičnu glazbu. Imao je godišnju pretplatu u Ljubljanskoj filharmoniji i mislim da za vrijeme studija nije propustio nijedan koncert. I na ferijama u Puli, kad bismo se našli kod njega doma, morali smo odslušati barem jednu ariju, ako ne cijelu operu. Imao je jednu od najvećih kolekcija ploča klasične glazbe u gradu", kaže gospodin Širec. Sjeća se kako je cimer studenta Branka Ancelja bio i veliki istarski dizajner, pokojni Miljenko Licul, koji je nakon prve godine napustio studij arhitekture i upisao dizajn. Najviše je za to zaslužan Ancelj, mišljenja je Oto Širec.
Franc Branko Ancelj sada već sigurno odozgo snima sve što se događa u Puli i, kako je sam kazao, zamišlja budućnost svoga grada i mašta što će novo vrijeme i otvaranje novih prostora donijeti gradu i njegovim žiteljima. Zato Puljani, posebno upravitelji ovoga grada, naćulite uši, jer gospodinu Ancelju ništa ne promakne. A ima potrebu to javno kazati. Zainteresiranost za zajedničko dobro bila je dio njegova osobnog urbanog mentaliteta, koji je tražio i za Pulu. Oboje to zaslužuju. (D. PALIBRK)