Oslobođenje Pule najdirljiviji je događaj u mom životu

Iskaznica s pruge Šamac - Sarajevo
Iskaznica s pruge Šamac - Sarajevo

Ivan Paulišić rođen je 1929. godine u Poreču, a s obitelj je 1935. doselio u Rovinj. Nećak je Josipa Pavlišića, jednog od najpopularnijih istarskih svećenika, kasnije riječko-senjskog nadbiskupa. Odgajan u narodnjačkoj i slobodarskoj tradiciji najmlađi je kao 15-godišnjak ušao u talijanski bataljun Pino Budicin, u kojem je bilo najviše Talijana.

Obuka za oslobađanje Trsta

Ubrzo nakon uspostave Mussolinijeve strahovlade u Rovinju su, naime, počele djelovati antifašističke ćelije Komunističke partije Italije, pa su ilegalni aktivisti jedva dočekali formiranje partizanske jedinice kojom su se priključili narodno oslobodilačkom pokretu. Paulišić je s bataljunom prošao cijeli ratni put, završen operacijama za oslobođenje Pule.

- Nakon dolaska Amerikanaca na Vis naoružani smo puškomitraljezima i automatima, pa su nas počeli obučavati za vojne operacije oslobađanja Trsta. Na kraju su nas ipak poslali u Istru sa zadatkom da oslobodimo Pazin i Pulu. Naš komandir Milan Iskra je procijenio da su Nijemci utvrđeni na brdu premoćni, pa je, da bi poštedio borce, zatražio pregovore o njihovoj kapitulaciji. Nijemci su predložili da ih razoružamo i popratimo za Pulu, gdje ih je čekao brod. Mi smo ih razoružali i zarobili, pa su završili na radu u ugljenokopu Raša. Nakon oslobođenja Pazina dobili smo naredbu da krenemo prema Puli, gdje je bila glavnina njemačke vojske. Tu su Nijemci već bili u rasulu pa su sami napuštali garnizone. Saznavši da dolazimo u Pulu građani su nas sa zastavama oduševljeno dočekali kod današnjeg mlina. Teško je danas opisati kolika je bila radost zbog stečene slobode i skorog dovršetka rata. Ljudi iza kojih je bilo ne samo četiri godine surovog rata, već i više od dva desetljeća Mussolinijeve strahovlade, grlili su se i plakali, prisjeća se Ivan Paulinić sa suzom u oku.

Bataljun Pino Budicin je smješten u garnizon preko puta mlina. Borci međutim nisu htjeli spavati u krevetima u kojima su noć prije boravili Nijemci, pa su prvu noć probdjeli u dvorištu. Drugi dan su iznijeli krevete i spavali na podu.

Kurirskim biciklom od Pule do Umaga

- Bilo nas je puno mladih, pa smo s razočaranjem dočekali naredbu da se borci mlađi od 18 godina vrate kućama. Matteo Benussi Cio, tada već poznati partizan, specijalist za diverzantske akcije, išao je kod vrhovnog komandanta Tita tražeći da ostanemo do kraja rata. Uspio je isposlovati ostanak samo onih koji su dobili činove, među kojima sam bio i ja. S vršnjakom Erminijom Ugrinom iz Rovinjskog Sela obavljao sam kurirske zadatke. Kada su došli Englezi morali smo obući civilna odijela, a od oružja ostavili su nam samo pištolje. Za obavljanje zadataka koristili smo jedan bicikl, preostao od talijanskih bersalijera. S njime smo po zadatku pojedinačno odlazili ne samo do Labina i Pazina, već sve do Umaga. Puno puta smo uz pisma nosili i novac za plaće i troškove lokalne uprave, pa je prava sreća da nas nikad nisu opljačkali, kaže Paulišić.

Paulišić se posebno prisjeća velike požrtvovnosti i međusobnog pomaganja Puljana koji često nisu imali ni za hranu. Ipak, nakon ratne tragedije bili su puni nade pa su masovno sudjelovali u raščišćavanju ruševina ostalih nakon bombardiranja Pule. Svi su tražili posao i načine preživljavanja da bi osigurali egzistenciju za sebe i obitelj.

Najmlađi borac bataljuna

- Valja podsjetiti da je bataljun Pino Budicin formiran prema uputama prekaljenog partizana Goranina Save Vukelića, koji je poslan u Istru da bi organizirao narodno oslobodilački pokret. Po dolasku nam je objasnio da u grupama s pet do deset ilegalaca, kako smo se samoorganizirali, nemamo puno mogućnosti za suprotstavljanje dobro naoružanoj i obučenoj njemačkoj vojsci. Stoga nam je predložio da formiramo čete od 20 do 30 boraca, a, ako imamo ljudstva, i bataljun. Na Stanciji Bembo se 4. svibnja 1944. uspjelo okupiti 105 boraca, pa je na taj način formiran bataljun kojem je na čelo kao komandir stao Milan Iskra iz Rovinjskog Sela, kasnije dugogodišnji predsjednik općine Rovinj. Nisam htio niti čuti nagovaranja da odustanem zbog mladosti pa sam postao najmlađi borac bataljuna, prisjeća se svojeg partizanskog početka Ivan Paulišić.

Bataljun je vatreno krštenje imao napadom na njemački garnizon u Limskom kanalu. Savo Vukelić je odmah procijenio da je bataljun premala jedinica za borbu s jakim njemačkim jedinicama raspoređenim u istarskim gradovima i većim selima. Stoga je ubrzo priključen 43. istarskoj diviziji, kojoj je Vukelić bio komandant, s kojom su rovinjski borci prešli u Gorski kotar.

Kako su Rovinjci pridobili Gorane

- Budući da smo se sporazumijevali na talijanskom, Gorani su ispočetka bili sumnjičavi prema nama. Tek su se oslobodili Talijana, a sada su im stigli novi, pa su nas otvoreno nazivali fašistima. Savo Vukelić nam je preporučio da im pomognemo kositi livade i skupljati sijeno, čime smo dobili njihovu naklonost. Predvođeni neustrašivim herojima Vitomirom Širolom Pajom i Matteom Benussijem Ciom krenuli smo u prve borbene akcije. U prvoj velikoj bitci s Nijemcima i ustašama poginulo je deset naših boraca, a 13 ih je ranjeno. Nikad ih nismo uspjeli pronaći pa su, po svemu sudeći, pogubljeni u Jasenovcu, priča Paulišić.

Rovinjci su bili stacionirani u Vrbovskom. Koliko su ušli tamošnjem stanovništvu pod kožu pokazuje podatak da su ih nakon rata nekoliko puta pozivali na općinske proslave. Posebno su bili počašćeni kada su im mladi harmonikaši i školski zbor zasvirali i zapjevali omiljene pjesme "Bandiera rossa" i "Bella ciao", s kojima se odlazilo u borbu.

Neće Istrijani u uniformu

Nakon odrađenih zadataka oko uspostave civilnih vlasti u Puli bataljun je prekomandiran u Rijeku. Borci su dobili ponudu da ostanu u vojsci. Istrijani nisu ni tada, kao ni danas, voljeli uniformu, pa je od njih stotinjak u vojsci ostao samo Petar Fornažar iz Rovinjskog Sela. Kao narodni heroj Matteo Benussi Cio je završio na službi u Beogradu, ali je brzo penzioniran i vraćen u Rovinj.

- Nakon rastanka koji smo dočekali u suzama, ja sam jedva čekao da se vratim u Rovinj. Odmah sam se zaposlio u poljoprivrednoj zadruzi koja je također ponijela ime drugog rovinjskog narodnog heroja Pina Budicina i postao prvi traktorist u Rovinju. Godinama sam kupovao zemlju, pa sam ju obrađivao na poslu i kući. Na kraju sam stekao 17 hektara zemljišta. Trud mi se isplatio, izgradio sam trokatnicu, prepustivši je djeci, a ja sam se nakon odlaska u penziju 1990. povukao u poljsku kućicu u Valalti. Tu obrađujem vinograd i vrt, pa uspijevam pristojno živjeti i nakon što nam je Tuđmanova vlast prepolovila penziju. Kod mene se uvijek okuplja društvo. Za mene i brojne prijatelje nakon jutarnje budnice za Prvi maj ovdje često zasvira gradska limena glazba, naravno nama omiljene "Bella ciao" i "Bandiera rossa". Nakon dolaska "demokracije" mnogi su zbog toga protestirali, ali se mi na to ne osvrćemo, smije se Paulišić.

Drugi susret s Titom

Od poslijeratnih događanja Paulišić se posebno prisjeća odlaska na izgradnju pruge Šamac - Sarajevo. U istarskoj brigadi Olga Ban šest mjeseci proveo je na gradilištu. Posebno ga se dojmio dolazak predsjednika Tita, koji je pješice obišao dva kilometra gradilišta razgovarajući s brigadirima.

- Bio sam jedan od komandira koje je Tito okupio nakon obilaska pruge. Tražio je da se poboljša ishrana, smanji radni dan na maksimalnih deset sati i izgrade zasebni zahodi za žene. To mi bio drugi susret s Titom. Prvi put sam ga vidio po završetku rata, kada sam kao SKOJ-evac sudjelovao u radu omladinskog kongresa u Beogradu, kaže Ivan Paulišić.

Dobio orden Stjepana Radića

Ivan Paulišić je dobitnik brojnih priznanja koje čuva u svom domu. Nakon završetka rata, Savez boraca mu je dodijelio medalju za hrabrost, a potom i medalju za rad. Ipak, najdraži mu je orden iz reda Stjepana Radića, koje mu je uz obljetnicu priključenja Istri Hrvatskoj u Pazinu dodijelio predsjednik Ivo Josipović. (Aldo POKRAJAC)


Podijeli: Facebook Twiter