"Ja sam mali poduzetnik, ali sa ovako velikim i značajnim priznanjem, osjećam se kao da sam veliki poduzetnik", rekao nam je ushićeni Miran Pelivan, vlasnik pršutane "Mrki", iz koje dolazi ovogodišnji šampion tinjanskog ISAP-a u kategoriji dimljenih pršuta s kožom. Malu zabunu pri njegovom predstavljanju izazvao je navod da je on iz Trogira - tamo mu je, doduše, sjedište obrta, no pršutana Mrki se nalazi u Pakovom Selu kraj Drniša.
"Tamo je najljepši zrak na svijetu", govori Pelivan, i taj zrak, pokrenut drniškom burom, suši pršute tako efikasno da im gotovo i ne treba dima. U tome je i razlika između brendova drniškog i dalmatinskog pršuta, čije se razlikovanje danas jako potencira, jer dalmatinski se više dimi, a drniški manje. "Ja u sezoni potrošim na dimljenje tek pedeset metara suhe grabrovine na količinu od 3.000 pršuta", kaže nam šampion Miran Pelivan - Mrki, koji je svoj nadimak iskoristio i za naziv svoje pršutane.
Kad je prošla ceremonija svečanog otvorenja i političari nestali u nepoznatom pravcu iz velikog sajamskog šatora, uslijedilo je cjelodnevno kušanje pršuta za obične ljude, uz mnoge sadržajne susrete, druženja, razgovore, i sasvim neformalna prijateljska ocjenjivanja.
Vjerojatno više od nekoliko takvih neformalnih dojmova kušača morala je odslušati najmlađa generacija obitelji Antolović, iz čije pršutane u Bašićima dolazi ovogodišnji šampion među istarskim pršutima. Vlasnika pršutane, Milana Antolovića, protokolarni su poslovi odveli sa sajamskim gostima, pa su "u vatru", u neposredne susrete s posjetiteljima sajma morali uskočiti mlađi, s posebno je eksponiran bio sin Matija, koji je u ime obiteljske pršutane i primio šampionsku plaketu iz ruku premijera Zorana Milanovića.
No, nije bilo mnogo vremena ni prilika za razgovor, jer su mnogi htjeli kušati šampionski istarski pršut, pa su ruke mladih Antolovića i njihovih suradnika bile neprestano zauzete rezanjem i posluživanjem.
Đir po velikom sajamskom šatoru, duž četrdesetak štandova s pršutima, vinima i sirom, otkriva mnoge zanimljivosti. Svi su rezači vrlo zaposleni, kako je dan odmicao i približavao se večeri šator je bio sve puniji a kušača sve više, jedino je na jednom štandu zjapila "rupa", odnosno nije bilo nikog, iako je iznad njega bio istaknut natpis "Tažex - Crna Gora".
Rezači na susjednim štandovima šalili su se na račun Crnogoraca i njihove poslovične neranoranljivosti, očekujući da će se kad-tad pojaviti, tim više što je crnogorski pršut bio na ocjenjivanju i osvojio je srebrnu medalju, a po osvojenim bodovima dosta je visoko plasiran. No, do kasnog popodneva Crnogorci se još uvijek nisu pojavili, što je neke i zabrinulo budući da su i lani oni krenuli u Tinjan na ISAP, no zaustavili su ih s pršutima na granici pa do Istre nisu uopće stigli.
Dalmatinci su bili najbrojniji među izlagačima pršuta, pa je bilo mnogo prilika da se u tančine provjeri i usporedi kakve su to prosječne osobine dalmatinskog pršuta, po čemu se on razlikuje od drniškog koji teži zasebnom identitetu, je li kod njega bitniji dim ili bura, a sitničaviji su se kušači mogli pozabaviti i traženjem razlika između po tehnologiji vrlo sličnih dalmatinskih i hercegovačkih pršuta.
Na štandu pršutane Herceg iz Ljubuškog pažnju su privlačili od dima prilično potamnjeli, a veličinom stvarno poveći pršuti, pa je iz prisjećanja izvučen podatak da je iz iste pršutane lani na ISAP-u bio i najveći tada viđeni pršut, od 18 kila. Nisu ove godine ponijeli tako velikog, kažu, jer okus tih "grdosija" je pomalo specifičan i ne odgovara svakome. (Davor ŠIŠOVIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU