Bleda lunca z rimonikon i triještinkon

Slumska višestoljetna lipa, u pozadini faroš
Slumska višestoljetna lipa, u pozadini faroš

Peštadur, palić, inšoma kaciol od punega driva za tuć bakala' imamo, homo skati anke jenu dobru skledu. San se vrga dakordo z Miron Šverkon z Lanišća da mi je stori i s ekipon "skočija" do Ćićarije. Da nan ne bude štufasto, nismo pošli po Ipsilonu, pak z Lupoglava gori, nego priko Buzeta, pak na Brest, ćićarijski, ćicki - su me kašnije ispravili.

Svećenik-partizan

Ubrzo nakon prelaska pruge, lijepo je reći: Istarske državne željeznice, koja se uz greben diže prema Divači, evo žice, bodljikave, zapravo žiletirane. Zlokobno vijuga preko gole visoravni. Užas. E, Janezi, Janezi... ovako obilježiti granicu, koja uglavnom postoji samo na papiru i u glavama... ne, ne rivan kapiti i bašta. A da žica špinana napro grdo zleda sprid tabele dobrodošlice u općinu Lanišće, to je sigurno. Vero je perikoloža anke za divljač, naročito kad je pokrije snig.

Brišemo žicu iz memorije, koliko možemo, nismo se došli živcirati, i stajemo na obližnjem vidikovcu sa spomen-obilježjem svećeniku Šimetu Milanoviću. Ubili su ga Nijemci tijekom krvave ofenzive ujesen 1943. Bio je pripadnik narodnooslobodilačkog pokreta, rodom iz Kringe, brat mu je bio čuveni Božo, a spomen-vidikovac uredili su mu preklani antifašistički borci i lokalna zajednica. Imam utisak da Crkvi nije baš milo što je poginuo na toj strani. Šime je bio pop u nedalekom Slumu, kamo smo malo skrenuli. Na župnikovoj kući, farošu još se naziru "narodnooslobodilačke" parole, neke napisane krasopisom. Crvene parole su izblijedile (hm, možda bi bilo zanimljivo restaurirati ih kao znak jednog vremena), sjećanje na svećenika-partizana još nije, iako je sve manje onih koji se mogu sjećati i koji tu memoriju mogu čuvati i prenositi.

Nezaobilazna je opaska, i u izletničkim vodičima, o strahovitoj depopulaciji Ćićarije, u posljednjih sto i nešto godina. Čitamo da je samo u Slumu u vrijeme Austro-Ugarske, krajem 19. stoljeća, živjelo je blizu 400 stanovnika, danas ih je službeno 30-ak! O nekad napučenom selu svjedoči i danas ruševna škola, s kućom za učitelje, spomenuti poveći faroš, a tu je i ogromna podzemna šterna koja je uz kameno grlo imala i pumpu, natkrivenu! O dugovječnosti Sluma svjedoči romanička crkvica, posvećena sv. Mateju, u kojoj je uklesana godina 1555. Legenda kaže da je stara lipa do nje još starija. Vremešno stablo dominira središtem sela, raskoljenog debla, promjer mu je oko šest metara, ali ne da se.

Mačkare i piskala

- Svakih nekoliko godina potkrešemo joj grane jer bi je inače jači vjetrovi slomili, a deblo je ovakvo barem stotinu godina, takvog ga je pamtio i moj nono, veli nam Branko Zlatić koga smo u selu sreli netom nakon maškara, točnije mačkara, koje su upravo bile u điru ćićarijskim, pardon ćickim (može i ćićskim) krajem. Mačkarana ekipa, sa zgončarima i mužikantima, obilazi sela, a, da ne bi bilo "nismo znali", na stupu javne rasvjete zalijepljena je obavijest Pusnog društva Ćićarija sa satnicom dolaska u svako mjesto. Mačkare su ugostili u kafiću do velike automehaničarske radionice koja pomalo nestvarno djeluje u toj praznoj zabiti.

Branko Zlatić, koji nam je odmah pokazao kuću u kojoj je rođen, a zrman je znamenitog skladatelja i muzikologa Slavka Zlatića, pozvao nas je do svoje farme ovaca, dva kilometra dalje. Živi u Buzetu, ali tu, sa suprugom Brankom, ima OPG i u mirovini je gotovo stalno ovdje. Tu je super, samo neka je mira i ljubavi, smije se veseli Branko.

Pred štalama s ovcama, crno-bijelo-sivo-smeđim i rogatim istarskim pramenkama, dočekao nas je crni rudlavi hrvatski ovčar. Laje k'o blesav, kao: rastrgat ću vas!, ali nakon dva, tri njuškanja najbolji smo prijatelji. Jedino je ljubomoran k'o pas, ne da malom baštardinu da se dođe pomaziti. Mene mazi, mene mazi, samo što ne govori gurkajući njušku u njedra.

Nije sezona od sira i skute, ovce su se tek ojanjile, kao da se ispričava Zlatić što nas ne može ponuditi. Ali, evo ga, reže kobasicu domaću, njegovu, toči iz plastinke bilicu, tu nema loze, vino je iz Gradinja, pa uzme harmoniku, rimoniku, i zasope, ispravak: Mi ne sopemo ki tote nisu sopele, nego piskala, pak piskamo (ko san dobro zapošta kako je Branko špjega).

Poezija po sl'mski

Zlatić je vrsni harmonikaš, a i tenor, trebao je biti glazbenik, ali životni put bješe drugačiji... Rimoniku predaje Veljku Nemarniku iz Roča, rodom iz nedaleke Gornje Nugle, koji mu je došao spojiti solarne panele, da ima struju i mimo agregata. Veljko piska, Branko zapleše valcer s boljim dijelom naše ekipe, pa onda odnekud izvadi triještinku, dijatonsku harmoniku hohnericu izrađenu od drveta s mjedenom pločicom Musik- und Radio-Haus "Alhaca", iz njemačkog Caimbacha, vrijeme austrougarsko.

Veljko na rimoniki, Branko na triještinki, za goste "Bleda lunca" (Blijedi mjesec), ljubavni napjev na kajkavskom istarskom iz tih krajeva. U Slumu se naravno govori slumski, i ovdje ispravak: treba izgovoriti sl'mski, kao i Sl'm. Još jedna potvrda stare istrijanske da svaka vas ima svoj glas. A slumski govor najbliži je, veli Zlatić, onom iz Pregare koja je dalje od Vodica, s one strane žilet-žice. Desert ovom nezaboravnom doživljaju za kraj: Zlatićevi poetski zapisi, po sl'mski, o starim užancami u selu i kraju. Žicam se da mi ih prepiše za našu rubriku "da se zajik ne zatare", ali neće, a zapravo ni ne zna kakvom bi ortografijom prenio taj govor.

Nema još skute i sira, ali poklonio nam je Zlatić friška, netom snesena jaja (ima na farmi i kokoši, i gusaka, i kunića) uz šeretsko pitanje ženskom dijelu: Kad ste držale ovako tepla jaja u ruki?, a na odgovor da se ne domisle, slijedilo je: Škoda, san pensa da ste sinoć.

Ispraćaju nas oba breka, nosimo brdo emocija sa sobom, moramo se ovamo vratiti čim prije. Naravno, oduševljeni smo i nije nam krivo što nam je zadržavanje na Zlatićevom OPG-u potpuno poremetilo planirani itinerar. Zato samo kratko zastajemo u Brestu na čiju nekadašnju mnogoljudnost podsjeća vrlo velika crkva, sagrađena krajem 1878., vjerojatno na mjestu ranije, s neskladno malim i ružnim zvonikom. Bit će da mještani nisu, prilikom gradnje Istarske državne željeznice, uz pomoć za gradnju crkve, u zamjenu za vodu, dogovorili i podizanje zvonika.

Izvor pod ključem

Projurili smo i kroz Trstenik, a u Račjoj Vasi zastali samo da si natočimo izvorske vode sa seoske špine. Obzidani izvor je iza rešetaka i pod ključem, dobili smo ga u susjedstvu, jer, rekoše nam, izletnici nisu baš uredni. Plan je bio odavde popeti se na nedaleki Orljak, jedan od 40-ak ćićarijskih tisućnjaka (1.106 metara), ali ostaje za sljedeću prigodu. Tješilo nas je što je tog zimskog dana bio malo i u oblacima, pa bi nam panoramski pogledi bili uskraćeni.

U Lanišću smo kod Šverkovih popili topli kompot i kupili štanju i duboku skledu, činjenu od debla bekve, vrbe. Bakala' ćemo, kako tradicija nalaže, kupiti u Trstu. (Zapisao i snimio Goran PRODAN)


Podijeli: Facebook Twiter