Od dva žanrovska filma koji se vrte oko trilera i dramske potrage samo je jedan završio u Areni - "Most na kraju svijeta" Branka Ištvančića, dok bi za onaj drugi "Vjetar puše kako hoće" dugometražnog debitanta Zdravka Mustaća trebalo tražiti dodatno osiguranje na izlazu - da ne dođe do gužve i tako već iznervirane publike.
Bio je to i dan kratkometraša i dokumentarista-eksperimentista, bivših mafafovaca i pionira Dana hrvatskoga filma. Mustać je sigurno jedan od tih, zajedno s Borisom Poljakom, snimateljem u ovom filmu, Damirom Čučićem, montažerom te s nizom suradnika.
Prava katastrofa
Isto se može reći i za Ištvančića i producenticu njegova filma Irenu Škorić - zajedno su sigurno najnagrađivaniji hrvatski filmaši u svijetu - koji su se također dokazali i u dugom metru ("Duh u močvari", "7sex7"), kao što se Čučić dokazao s pobjedničkim "Pismom ocu". Poljak i dalje ustraje na svom snimateljsko-eksperimentalnom putu (neka samo tako i ostane) pa je s "Autofokusom" već oborio nekoliko A festivala. Očito je i Mustać osjećao da uz njih ima priliku profitirati, ali je ispala prava katastrofa. Očito je njegov senzibilitet kratka forma i treba je se držati.
Recimo, u filmu "Vjetar puše kako hoće" do te mjere nas je izvozao po zagrebačkim ulicama, sileći nas pritom da slušamo prazne i nesuvisle dijaloge, da smo svu svoju nervozu prebacili na Čučića, koji je kolegi trebao montažom sve to izbaciti i onda bi ostao onaj prepoznatljiv Mustaćev pomalo nadrealistički uradak o samcu ubojici (Mislav Čavajda) koji svojim dolaskom u grad na poziv lokalnog mafijaša (Marko Cindrić) treba nekoga ukokati, a sve se to reflektira i na ostale aktere. Posebno na mafijaševu suprugu (Iva Mihalić) i njenog cmizdravog ljubavnika (Bojana Navojca).
Vizualni utisak
Vizualni utisak je nešto drugo, tu sve štima, ali odgovor do prave ocjene cjele Filmske autorske grupe i producenta Matka Burića nalazi se u foajeu kina Valli gdje su izložene karikature nenadmašnog Nedjeljka Dragića. Kada jedan crtež - poput onoga iz 1955. (s drugog Pulskog filmskog festivala) s tapkarošima ispred Kinoteke koji prodaju karte, a u tekstu ispod čitamo: "Bit će love jer ne igraju domaći filmovi!" - kaže više nego sat i pol filma, onda sam vam sve rekao.
Triler u kojemu ubojica ostavlja tragove na sve strane i ima na momente napade savjesti, jedan ispaljen ćorak i jedna odrezana glava, jedan pobjegli kunić, nekoliko usputnih leševa, a od seksa na filmu ove godine koliko i filma - tek nekoliko pokušaja improvizacije. Što očekivati u ovom pesimizmu od svega kada ispada da je Bojan Navojac trenutno najveći ševac, a Mustać se u silnoj vožnji izgubio pa je zaboravio zamamnu Mihalićku skinuti - čak i u kadi.
Ištvančić nam je svojim filmom otkrio dvije stvari; kako se na ovim prostorima dolazi do sredstava za film i kako se zapravo ništa ne mijenja i sve ostaje isto još od '45. "Most na kraju svijeta", uz Artizanu i Irenu Škorić, Petra Jeftića i Almira Šahinovića potpisuju i HAVC i HRT, Srbija, BiH, a razlog je seoba naroda i sudbina raseljenih beskućnika na zgarištima ovog rata na svim stranama - Hrvata u Hrvatskoj i BiH-u, Srba u Hrvatskoj, BiH-u i Srbiji, Bošnjaka isto tako i kao da onaj vlak bez voznog reda ne staje.
Sugestivna glazba
No, to je samo povod da se brzo sve to zaboravi i priča ode u policijsku istragu o starcu, protjeranom ispod Vlašića, recimo u Lapac, a rodbina svoju neizvjesnu budućnost trampi za prodaju djedovine. I sam protjeran iz BiH, sada hrvatski policajac, Filip (vrlo upečatljiv Aleksandar Bogdanović) u srpskoj kući sa suprugom (Nela Kocsis) i ocem (Vlatko Dulić) pokušava svima udovoljiti i sve pomiriti kako i tako loše stanje ne bi bilo još gore. Dobar čovjek, loša sudbina.
Srbi povratnici će doći, otići, malo će se zapucati da ih se zaplaši, mali ustaša, previše kave, cigareta i rakije … a sve u scenografiji istoj onoj koju smo još gledali u filmovi s prvih festivala nakon '45.
Upravo ta sugestija, nadopunjena današnjim momentima, naročito kroz sugestivnu glazbu (Dalibor Grubačević), zbunjuje o kojemu je ovdje zapravo ratu riječ, ali time i metaforički pokazuje očitu namjeru scenarista Josipa Mlakića i suradnika kako se na ovim prostorima sve mijenja osim nas samih. Premda je pravi moto filma - kojega čujemo tek na kraju kada Filip na pragu rodne kuće u Bosni pronalazi traženog Petrovića i njegovu harmoniku, s pogledom na most koji ne vodi nikuda (porušen) - da ne možemo birati gdje ćemo se (i kakvi) roditi, ali da možemo birati gdje ćemo umrijeti (i s kime živjeti).Šteta što se taj moment negdje zagubio između još jedne rakije, cigarete i kave - očito jedinih važnih oslonaca u životima tih ljudi.
Glumci i kamera
Ištvančić zna s glumcima (Knezović, Stjepanović, Perčin, Kušelj, Brkić…), a i istraga dobro slijedi filmski ritam, kojega posebno ističe kamera Branka Cahuna, scenografija Zvonka Sarića i svakako montaža Veljka Segarića. No, bojim se da su nam ostali dužni za onu osobnu priču koju je Filip u prvom kadru najavio, a moguće se vezuje za konobaricu (Sanja Radišić), bivšu vezu opterećenu međunacionalnim razlikama koje je opet izbjeglištvo povezalo, a da je potraga za starcem, koja na kraju nije otkrila ništa spektakularno, pretegnula i nad povratkom Srba, ponovnim odlaskom Hrvata i dolaskom stare veze u novi život. (Mate ĆURIĆ)