Već sam nekoliko puta prepravljao svoje pismo i počinjao pisati sve ispočetka. Naime, osjećam se da živim u nekom labirintu iz kojeg teško pronalazim izlaz. Zašto je tako težak taj put? Da li je to stvarno samo stvar takve, loše i pogrešne, percepcije – kako neki kažu? Već duže vrijeme pokušavam se natjerati da odem na terapiju, bilo individualnu ili grupnu. Međutim, uvijek pronalazim neki, po meni valjani, razlog zašto nije potrebno da idem. Kad prođe termin, onda se uvjerim da moram krenuti s tehnikom glavom kroz zid i biti tvrdoglav – jako tvrdoglav i otići usprkos samome sebi i svojim, nelogičnim i valjanim, razlozima. Donio sam i odluku da se odričem lijekova, osim onih po potrebi, ali nakon savjetovanja s liječnikom. Bojim se početi raditi nakon toliko vremena. Vrlo sam razočaran cijelim školskim sustavom jer osjećam da kroz njega nisam dobio potrebne kvalifikacije. Nadasve, ipak najviše krivim sebe jer osjećam da sam izgubio sve konce s poznanicima i prijateljima. Zatvorio sam se u sebe, i doslovno u kući. Znao sam ne izlaziti po više od mjesec dana. Nikad nisam bio, a ni dan danas nisam borac. Moja energija kopni. Kad sam počeo trenirati, prije desetak godina, došao sam na prvi trening vrlo preplašen i zbunjen. Osjećam da je problem počeo tada – da od tada ne želim promjene i novosti u svom životu. Razmišljam, da nisam u glavi takav slabić, možda bih sada bio dobar sportaš, ili, barem, dobar radnik. Pokušao sam biti uporan, i odlaziti na treninge (glavom kroz zid), da bih na kraju puknuo i sve ostavio. I kad mi kažu da se upornost isplati, ja uvijek nadodam da je istina ukoliko se radi na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Pokušao sam stvoriti neke ideje i planove čime bih se mogao baviti, ali ništa me ne privlači. Kažu mi da sam bezveznjak, neradnik i da samo životarim na račun drugih. S druge strane, osjećam veliki pritisak vremena – kako ono stalno prolazi i da se nikad više neće vratiti. Život me uhvatio nepripremljenog, a ja se ne trudim to ispraviti. Osjećam se kao pasivac. Što je najgore, to mi više od toliko ne smeta kada zanemarim pritisak društva. Ljude sam odbio od sebe, jer nikad nisam siguran da li želim biti sam ili želim biti s nekim. Nisam depresivan kao nekad, ali brine me taj labirint – naizgled bez izlaza u mojoj glavi.
Sad se jako brinem kako dokazati svom, eventualnom, poslodavcu da sam upravo ja taj radnik kojeg on traži i treba? Tijekom tih razmišljanja, volio bih potrgati svoju diplomu. Pokušao sam se primiriti i otići na kolokvij, ali ništa. Od onda, ne mogu se pokrenuti. Što da radim? Postoji li uopće izlaz iz mojih misli i želja i potreba?
Unaprijed hvala, Marko
Poštovani Marko,
Prvo što sam uočila, jest upravo činjenica da ste odabrali riječ labirint kako biste opisali svoje mentalno stanje. Sam mit o najpoznatijem labirintu, u Knosu, možemo povezati s Vašim slučajem. Naime, glavni junak Tezej spašava se iz labirinta zahvaljujući Arijadni koja mu je poklonila nit koja ga je vodila do izlaza. Uz malo interpretacije, glavna motivacija za izlaz iz labirinta, bio on fizičke ili psihičke prirode, jest da moramo imati cilj i motivaciju za istim. Navodite kako imate poteškoću s nalaženjem nekog cilja. Pokušajte s kratkoročnim i lakše dostižnim ciljevima koje možete ispunjavati dan za danom; primjerice, pokušajte si zacrtati kako ćete sutra nazvati i ugovoriti termin kod terapeuta i napišite svoju motivaciju za taj korak. Ukoliko ne ispunite cilj, zapišite svoje razloge. Također, ciljevi mogu biti i izlazak iz kuće za šetnju, kupovinu ili druženje. Najbitnije je da budete iskreni sami prema sebi, jer kad budete čitali svoje bilješke, i sami ćete uvidjeti koja ponašanja ponavljate i koje su Vaše motivacije iza tog ponašanja. Što se lijekova tiče, nikako ne radite ništa na svoju ruku, već se posavjetujte s liječnikom koji Vas može uputiti najbližem psihologu. (Luana POLEIS, psihologinja)