Umijeće života: U jaslicama deset sati dnevno

Ilustracija (Foto: Arhiva)
Ilustracija (Foto: Arhiva)

Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj

Poštovana psihologinjo,

Imam sina, Ivana, od četiri godine i nekoliko mjeseci. Voljela bih dobiti Vaše mišljenje. Ivan je počeo pohađati jaslice već u dobi od 8 mjeseci, i to punih deset sati dnevno, iako nisam bila oduševljena tim odabirom nisam imala drugog izbora, a raditi sam morala. Ni suprug ni ja nismo rođeni ovdje, nismo imali financijske resurse, koji bi nam osigurali miran ili lagodan život, a problemi su veliki. Znam da sam pogriješila puštajući ga tako dugo u jaslicama. Došli smo do toga da sam pitala pomoć prijateljicu da ga vodi u jaslice. Kad je napunio dvije godine, odlučila sam ga uzeti van, dati otkaz, jer u jaslicama je previše patio. Upisala sam se na fakultet u svojoj državi, da završim studije koje sam napustila kad smo se odlučili preseliti. Vraćam se kod mojih dva do tri puta godišnje i tako dajem ispite. Ivan je zbilja sretan kad idemo kod mojih, i jedva čeka tamo igrati se s prijateljima. Ova godina je posljednja i Ivan mora odustati od vrtića kako bi dolazio sa mnom. Otkad pohađa vrtić nije nikad imao kontinuitet, a, osim toga, morali smo prodati stan u kojem smo živjeli tako da smo se preselili i on je promijenio vrtić. Uglavnom, Ivan je u vrtiću vrlo zatvoren, ne komunicira s drugom djecom, a teta mi govori da se ponaša kao autistično dijete. Ne pita niti papirnatu maramicu, a kamoli nešto drugo. Izvan vrtića je drugo dijete, jako je znatiželjan, ima veliko znanje za svoje godine, zna sva slova abecede, broji do 50, prepoznaje sve boje i priča dva jezika te se pri tome ne zbunjuje. Ne znam kako da se ponašam. Možda se zbog toga što dva ili tri mjeseca na godinu ne pohađa vrtić teško prilagođava vršnjacima. Razgovarala sam s tetom kako bi održale kontakt i kad nije u vrtiću tako da nam pošalje slike kao i mi njima, da će nam poslati kakvu zadaću ili zadatak da osjeti kontinuitet. Ne znam kako mu drukčije pomoći. Odustati ponovo od studija nema smisla budući da sam na zadnjoj godini i za mene bi to bilo veliko odricanje. Studij će mi pomoći da pronađem dobar posao u svojoj zemlji i tako osiguram bolji život svima nama. Pošto ćemo se za dvije godine ponovno preseliti, ovog puta zauvijek, u našu zemlju, neće biti lako ni jednostavno. Održala sam povezanost između Ivana i naših korijena, ali ipak će to za njega biti velika promjena. Međutim, nemamo izbora. Posla ima jako malo, a ono što zarađuje moj suprug nije dovoljno. Bojim se za Ivana i ne znam što učiniti. Nadam se Vašem odgovoru, unaprijed hvala!

Poštovana,

Vaša priča opisuje situaciju patnje i nelagode zbog integracije djeteta u vrtić. Prema onome što ste napisali, stekla sam dojam da Ivan ima poteškoća s komunikacijom i zadržava zatvoreni stav prema odgojiteljicama i prijateljima iz vrtića zbog čega ne dijeli niti pita osnovno kako bi zadovoljio vlastite, čak higijenske, potrebe. Usprkos tome, prema Vašem opisu ne čini se da postoji uravnoteženost između usvajanja znanja i društvenog razvijanja djeteta u dobi od četiri godine. Ivan pokazuje razvoj jezika kako u govoru tako i u razumijevanju sukladno svojim godinama. Životne sredine, iako ih mijenja, čini se da potiču njegovu znatiželju za otkrivanjem svijeta. Neki simptomi iz autističnog spektra su nedostatak osmjeha usmjerenog na međuljudski kontakt kao i direktan kontakt očima sa osobama koje imaju bitnu ulogu u odgoju i odrastanju. Ukoliko u vrtiću imate psihologa, obratite se direktno njemu za savjet za što bolju integraciju i prilagodbu, a prema potrebi i praćenje. Sigurna sam da će s vremenom i Ivan shvatiti važnost Vaših odluka kako biste mu mogli pružiti ono što je za njega najbolje. Budite ustrajni i uporni, pitajte i savjetujte se ukoliko za time imate potrebu. Bolje je učiniti, uvidjeti i ispraviti grešku nego odbiti otvoriti oči i učiniti najbolje što možemo.


Podijeli: Facebook Twiter