Umijeće života: Oprostiti samome sebi


Poštovana psihologinjo,

imam 25 godina i radim kao odgovorna osoba jednog tehničkog odjela. U vezi sam već osam godina, a živimo zajedno posljednjih dvije. Kad sam imao 13 godina izgubio sam majku, a samostalni život vodim od osamnaeste. Moj problem je vezan za sentimentalni život. Pokušat ću objasniti što bolje mogu. Prvu večer kad smo počeli živjeti zajedno, nisam mogao spavati. Stalno su mi se vrtile neke ružne misli vezano za moju prošlost - što mi se do tada nije nikada dogodilo. Ono na što mislim je direktno vezano za jednu glupost, koju sam učinio na početku veze s današnjom djevojkom, kad sam poljubio drugu djevojku. Ne sjećam se niti njezinog imena, niti izgleda. Dogodilo se tokom jednog izlaska i samo taj put. Tokom svih ovih godina nisam nikad pomišljao na to i bilo je kao da sam ga izbrisao. Sada me ta misao progoni i ne mogu više živjeti u miru sa samim sobom. Stalno razmišljam o tom poljupcu i s jedne strane bi joj to volio ispričati, a s druge se bojim posljedica. Ono čega se najviše bojim jest da ću sve pokvariti zbog te gluposti. Jednom se čak dogodilo da zbog tjeskobe i panike nisam mogao raditi i ostao sam kući. Taj sam dan plakao i razmišljao o najgorem: da ću ostati sam do kraja života, da ću poludjeti i da će me ostaviti zauvijek. Volio bih razumjeti zbog čega razmišljam o tome, kako to da sam počeo o tome razmišljati, a, pogotovo, kako da prestanem. Mislim da bih trebao sam sebi oprostiti što sam to učinio, iako nisam napravio ništa što nije moguće ispraviti. Ponekad se dogodi da razmišljam kako bi možda bilo bolje da se raziđemo, onda bih bio dobro. Neki unutarnji glas me kopka i pokušava me uvjeriti da je više ne volim, da mi se više ne sviđa ili čak da mi nije nikad ni sviđala! Kad je pogledam, shvatim da ipak želim biti sa njom, zadržim sve u sebi i ignoriram vlastite misli. Oduvijek sam svoje probleme sam rješavao, sam se snalazio i teško pričam o svojim problemima s drugima. Moja cura primijeti da se zatvorim u sebe i voljela bi mi pomoći, ući u moje misli i razumjeti o čemu razmišljam. Ali kako da joj kažem da stalno razmišljam o nečemu što nas zauvijek može uništiti? Pokušao sam Vam sve objasniti, nadam se da ćete me razumjeti i reći mi kako mogu ponovno mirno živjeti. Unaprijed hvala

 

Poštovani,

razumijem Vašu nelagodu. Prema Vašem opisu čini se da živite sa sukobom između vlastitih osjećaja i misli. Razumljiv je, također, strah da ćete izgubiti voljenu osobu. Gubitak majke je osjetljiv trenutak u životu svake osobe, posebice kada se to dogodi u mladoj dobi i to Vas je, vjerojatno, dovelo do toga da razmišljate kako je bolje samostalno i neovisno rješavati vlastite probleme. Mogu Vam reći da nas svako životno iskustvo mijenja. Rekli ste da ste s tom djevojkom u vezi već osam godina, a posljednje dvije živite zajedno. Mogu razumjeti Vašu teškoću da pričate i dijelite svoje osjećaje, no pitam se što Vama govori činjenica da se, na neki način, uvjeravate da nastavite vezu sa djevojkom: osjećate li Vašu vezu bitnom? Osjećate li da želite ulagati u taj odnos? Osjećate li bitnim, za Vas, osjećaj sigurnosti koju nudi ta veza? Zajednički život, u bilo kojoj dobi, donosi promjene u partnerskom odnosu. Nove odgovornosti, zajednički se nositi sa svakodnevnim životom ali i istovremeno zadržati vlastiti prostor, samo su neki od izazova. Vrlo je bitna ravnoteža u našoj sposobnosti da budemo sami, ali i u društvu. Unutar partnerskog odnosa bitno je imati vlastite kao i zajedničke interese. Ne mogu Vam reći ništa konkretno o situaciji koju opisujete s drugom djevojkom iako mislim da je bitno misliti na sadašnjost i o važnosti koju to može imati za Vas, ne zbog samog razmatranja istog, već zbog razumijevanja Vašeg trenutnog stanja i današnjeg života. Mogla bih Vam reći da porazgovarate sa prijateljem ili riješite svoje strahove s djevojkom. Zapišite svoje osjećaje i misli o vašoj vezi i o tome porazgovarajte sa djevojkom. Biti iskreni prema sebi, i prema drugima, je jedini način da živimo u miru sa samima sobom.


Podijeli: Facebook Twiter