Poštovana psihologinjo,
Majka sam dvoje djece. Starija kćer ima tri i pol godine, a mlađa jednu godinu. Nezaposlena sam, i dane provodim s njima. Suprug radi u tvrtki udaljenoj svega nekoliko kilometara po deset sati dnevno i dolazi kući nešto prije večere. Svaku drugu nedjelju je slobodan, i dane provodimo svi zajedno. Za supruga ne mogu ništa reći, dobar je, pažljiv i kad god treba on ih vrlo rado čuva.
Ono što je moj problem, jest da smatram da pretjerujem u nekim reakcijama i ne mogu si pomoći. Pronađem se kako se derem i urilčem ili prijetim. Kad razmišljam hladne glave, ne mogu vjerovati da me mogu dovesti do takvog ruba strpljenja. Nažalost, ne možemo si dozvoliti vrtić ili dadilju. Manijakalno zatvaram vrata bojeći se da susjedi ne vide nered u kući. Osjećam da sam se izgubila, i to bespovratno. Ponekad se dešavaju i situacije, kad sam potpuno sama, u kojima plačem zbog svega. Osjećam se kao u slijepoj ulici, bez izlaza. Mislim da nisam sposobna ih dovesti u red - a ne da nastave lupati, da ne žele jesti, svađaju se, galame ili da razbijaju. Sama činjenica da sam sve napisala čini da se osjećam lakša, ali i odgovor dobro bi mi došao.
Unaprijed hvala, frustirarana mama
Poštovana,
Vrlo je pozitivno da ste uvidjeli da imate problem, to je činjenica da odlazite prema izlazu iz takve situacije. Svatko od nas želi biti najbolji roditelj, te da vikanje neće dovesti do željenog cilja. Što se točno događa kada djeca dovode roditelje do "ludila"? zbog svakodnevnih obaveza često smo pod stresom, i zbog nezadovoljstva lošim stvarima odnosno okruženjem ljutnja postaje svakodnevni osjećaj. Djeca nas pokušavaju natjerati da automatski reagiramo odnosno da u izvjesnim situacijama reagiramo kako oni žele i očekuju. S vremenom djeca se odaljavaju od roditelja, kako fizički zbog životnih potreba tako i psihički zbog nerazumijevanja.
Najbolji početak je preispitati same sebe i gdje su Vaše slabe točke, odnosno koje su situacije kada Vas djeca dovode, do onoga što nazovite, ludilom. Pokušajte, za početak, izbjegavati situacije koje Vas iritiraju. Igra je normalna dječja potreba. Kroz igru mogu naučiti osnove ljudske interakcije, kao posvađati se ali i pomiriti. Vi možete intervenirati kada situaicja počinje izmicati kontroli ili se ne razvija u željenom smjeru, s obzirom da je mlađa kćer vrlo mala. Razmislite kakve igre ćete im pružiti, odnosno imajte na umu da, bezobzira što su obje djevojčice, imaju različite interese obzirom na dob i karakter.
U pristupu sa njima morate biti samouvjerene i sigurna. Kada dijete pravi nered, nemojte beskrajno puta ponavljati „Ne“ ili "nemoj". Nakon što ste ih upozorili, uzmete stvar i spriječite to. Ukoliko tada dijete bude galamilo, ostanite mirni i ne obraćajte pažnju. Mnogo je bolje da ne ispravljamo stalno dječje ponašanje, i pogreške, već da ponekad ne obratimo pažnju na njih. Time će ih dijete manje koristiti jer neće biti od koristi kako bi došlo do cilja. Kada učini nešto dobro, nagradite ga i pohvalite, ali bez pretjerivanja. Zagrlite ih, poljubite - ostvarite fizički kontakt. Uvedite mirnu aktivnost čitanja priče ili trenutke nježnosti dok se opuštate zajedno. Ono što može biti od pomoći jest da odlazite van što češće, ne samo u vlastito dvorište već u šetnje ili u park gdje imaju prilike družiti se sa drugom djecom i novim aktivnostima, a i Vi ćete tako upoznati druge roditelje i uvidjeti da niste sami.
Kada razgovarate s djetetom, shvatite da ono mora biti svjesno kada govorite smireno a kada ste ljuti. Pokušajte uvijek biti dosljedni jer je to jedini način da Vam djeca vjeruju, te da Vi vjerujete njima. Samo tako će odrasti u sigurne osobe sa jakim samopuzdanjem i biti svjesni da je roditeljska luka uvijek sigurno utočište kroz život.