Poštovana psihologinjo,
već duže vrijeme borim se s velikom nedoumicom. Udati se za rastavljenog muškarca ili ne? On ima jedno dijete, šest godina staro koje živi s majkom na nekih 20-ak kilometara od nas. Prema dogovoru o skrbništvu, dolazi svaki drugi vikend i prespava kod nas, dok se preko tjedna u prosjeku vide dva puta. Njegova bivša, za sada, ne radi nikakve probleme što se naše veze tiče iako voli, tu i tamo, nabaciti osjećaj krivnje ocu. Redovno plaća alimentaciju, kupuje sve što je potrebno i gleda da djetetu zbilja ništa ne nedostaje. Moram biti iskrena i reći da je vrlo osjetljiv na kćer. Ne smijem ništa komentirati ili se miješati, ako da, nastane velika svađa. Živimo u vlastitoj kući, na nekoliko metara od njegovih roditelja, s kojima dijelimo zajedničko dvorište. Oni, kao i kći, zavoljeli su me i prihvatili. Vesele se našoj svadbi i unucima koje će, nadaju se, više viđati. Nisam nikad bila udana, i kad maštam i zamišljam budućnost, nisam sigurna da li ću moći cijeli život živjeti s time da se ne mogu udati u Crkvi, da sam druga, da će uvijek netko biti prije mene (što je i normalno s obzirom da se radi o njegovom djetetu). Zbog pomisli da je on već mnogo toga dijelio sa svojom prvom suprugom, osjećam kako ništa neće imati istu čar. Među nama je velika razlika u godinama. Kako da pročistim misli i donesem definitivnu odluku? Naporno mi je stalno o tome razmišljati bez ikakve konkretne odluke.
Poštovana,
cijeli život su nas učili da je ljubav nešto najljepše što nam se može dogoditi, želimo u nju slijepo vjerovati i osjećati se ispunjeno. Žene su vrlo osjećajne i, bez obzira na to što one govorile, sve se potajno nadaju princu na bijelom konju koji će biti uz njih u dobru i zlu, kako bi i trebalo biti – jedan uz drugoga. Zbog svih tih vjerovanja, možemo se pronaći u vezama s osobama koje nam se zbilja sviđaju i koje nam odgovaraju iako nisu, u potpunosti, ostvarenje naših tajnih snova. Prepuštamo se da nas život vodi i očekujemo da će sudbina učiniti svoje. Nije li to nedostatak odgovornosti prema nama samima? Nismo li dužni donijeti odluke koje se tiču nas samih, a da bismo postigli kvalitetu života kakvu želimo? Često osjećamo pritisak društva, njegove sudove o našim životnim odabirima. Je li Vaše nezadovoljstvo rezultat strahova da ne ispunite vlastita ili tuđa očekivanja? Je li bitno biti prvi ili biti jedini? Stupanje u bračnu zajednicu je vrlo bitan korak koji mijenja naše navike, stavove i vuče za sobom veći niz posljedica koje mogu biti pozitivne i biti korak prema sreći, ali i negativne ako ne budete iskreni sami prema sebi. U tome Vam nitko, osim Vas samih, ne može pomoći.
Poštovana,
Kako mogu izgraditi kvalitetne ljudske odnose?
Poštovana,
kako bismo mogli izgraditi kvalitetne ljudske odnose, prije svega je potrebno razumjeti problematiku istih. Na taj način možemo preventivno djelovati jer ćemo spriječiti nepotrebne svađe kao i razvijanje mnogih neugodnih osjećaja. Najveći problem u ljudskim odnosima jest neprihvaćanje različitosti. Ljudska priroda je takva da želimo uvijek biti u pravu, te da smatramo da je jedino naša istina – prava istina. Međutim, odlika zrelosti i inzistiranje da budemo u pravu donijet će do manjka povjerenja u sugovornika. Samim time, i mi ćemo početi prešućivati određene informacije jer se pitamo zašto bismo bili uvijek iskreni i otvoreni. Da ne duljim, kvalitetan ljudski odnos, prijateljske ili druge prirode, leži u našoj mogućnosti da razumijemo druge bez da im sudimo. Moramo naučiti uvažiti različitosti, i shvatiti da je epicentar promjene u nama samima a ne u ljudima i stvarima koje nas okružuju. Ukoliko želimo kvalitetan odnos, moramo mijenjati sebe, a ne druge. (Piše Luana POLEIS, psihologinja)
Imate li problema sa sinom ili kćerkom? Ne slažete se najbolje sa svojim šefom? Naljutili ste se na prijateljicu? Kako ćete prekinuti dugogodišnju vezu? Na ova i slična pitanja, dileme, slutnje i probleme, pomoć možete potražiti od naše psihologinje, mag. Luane Poleis. Pitanja možete poslati na e-mail adresu: redakcija @glasistre.hr i [email protected] <mailto:[email protected]>, odnosno običnom poštom na Glas Istre, 52100 Pula za rubriku "Umijeće života".